Antunu Šoljanu
Ne znam da li je to moj urođeni nagon da se samo tako zaputim u nepoznato. Razmišljam o tome dok čekam autobus. Sedam je sati ujutru. Nema ni traga oblacima i dan će biti savršen za jednodnevni aprilski izlet. Prijavio sam se uvjeren da me na vrhu jedne planine čeka spas i izlaz iz depresije u čijem živom blatu tonem već par sedmica. Ponestaje mi grana da ih dohvatim i održim se na površini.
Bio je to moj prvi grupni izlet nakon onih iz osnovne i srednje škole. Prije su mi bila patetična sva ta druženja planinara i penzionera na livadama i proplancima. Zamišljao sam ih kao ljigave skupove usamljenih ljudi. Sada sam se i sam osjećao tako.
Po prirodi nisam depresivna osoba. Smatram da je depresija sebična bolest. Ljudi danas preuveličavaju svoju patnju i zaboravljaju da svaki čovjek ima svoju nesreću. Možda griješim, no ipak se vodim time. Mene je zadesila nakon susreta s ocem. Prvim, a vjerovatno i posljednjim. Strahovao sam od tog trenutka koji se desio nenadano. Strahovao sam da ću se uvjeriti u ona majčina pisma koje sam pronašao sakrivena u lažnom dnu starog kofera, istog onog kofera s kojim smo došli iz izbjeglištva obećane zemlje Italije. Fantomski lik iz tog mučnog dnevnika se ukazao na kućnim vratima prije nekoliko nedjelja. Zaglađen u crnom kaputu kao i iz kakve pulp novele, došao je odigrati svoju napisanu ulogu.
Put do odredišta nije dalek, pedesetak kilometara u sasvim pristojnom autobusu. Nema žvaka i opušaka u pepeljarama i sjedala su poprilično očuvana. Do mene sjedi muškarac od nekih šezdeset i pet godina, zagledan u kotlinu iznad koje se zakotrljalo sunce. Miris njegovog losiona se izmiješao sa kiselkastim vonjem starenja i obojio jutro mirisom brijačnice. Čini se da je u poprilično dobroj kondiciji čim se odvažio na ovaj, ne baš tako lagan uspon. U rukama mu je limena kutija nalik ukrašenoj konzervi s plastičnim poklopcem. Primjećujem da nema ruksaka za razliku od ostatka putnika, no Flaming Lips iz mojih slušalica mi skreću pažnju. Možda ga je negdje odložio.
Planina koja me čeka na glasu je kao nepredvidiva. Sjećam se legende o mladom zaljubljenom paru kojeg je usred ljetnog dana zadesila oluja i ledena kiša. Njihova promrzla tijela u smrtnom zagrljaju pronašli su planinari kad su utihnuli demonski urlici jakih vjetrova. Kasnije je tu postavljena ploča s nekom poslovicom kao upozorenje drugima. Volio sam takve priče gdje bi priroda pobijedila čovjeka i pokazala mu svoju moć. Naravno da nisam navijao za elementarne nepogode i ljudske žrtve, već sam prirodu doživljavao kao mitsko biće koje ne treba izazivati.
Predio u daljini već je bio izašao iz jutarnje izmaglice. Rijetka i ustreptala šuma zelenila se u podnožju planine. Bili smo blizu iskrcavanja i konačno sam nakon dužeg vremena osjetio uzbuđenje ili mi se to samo činilo. Ostali su već spremno čekali zaustavljanje dok je čovjek do mene i dalje zamišljeno gledao kroz prozor. Hoćemo li, upitao sam. Ah, idem, idem, odgovorio je. Izašao sam prvi, on posljednji. Sad je jasno da nema ruksak, pa ni flašu vode, no ostalima to nije bilo čudno.
Smotra gdje sam prebrojao dvadeset ljudi trajala je deset minuta. Bitno je držati se zajedno, odmor je svakih pola sata. Zvijeri se polako bude, no nećemo ih sresti. Opasne prevoje ćemo pojedinačno prelaziti i tako dalje. Odabrao sam sredinu kolone i umjeren tempo hoda i zakoračio prema visoravni u cvatu.
Godila je ta injekcija serotonina u mozak. Nisam mislio o ocu i razočaravajućem susretu s njim. Dok ga nije bilo svih tih godina, nije mi bio ni na rubu pameti. Da mi je neko rekao da umire, ne bih se okrenuo za njim. Ionako je imao drugu porodicu. Te slike razbijalo je lupkanje čuturica i termos boca izletnika. Neki su se već poznavali, drugi brzo upoznali. Opušteno su razgovarali ulazeći u mrežasti hlad stabala. Monoliti zarasli u mahovinu i paprat, ležali su u vlažnoj zemlji hladovine. Duh davnih predaka čuvao je ovu kratku dionicu poput svetog tla neke historijske bitke. Volio sam šume. Pogotovo u jesen kad su bile zastrte šarenim ćilimima satkanim od leševa mrtvog lišća. Dok smo bili u izbjeglištvu, svakodnevno smo šetali jednom tražeći kestenje i gljive za obrok i njima punili dječija kolica. Kasnije smo ih pekli u krušnoj peći koju bi nam ustupio stari vinogradar Giuseppe.
Zastao sam ubrati ljekovito bilje po sjećanju sa časova biologije. Božur, glog, kamilica, kopriva, jagorčevina, gorka djetelina. Sve mi to treba pomoći ako ovaj plan ne uspije. Čovjek kad je očajan povjerovat će svakome, posegnuti za bilo čime u nadi da će mu biti bolje. Ja sam odlučio vjerovati biljkama koje sam kanio ponovno proučiti, skuhati eliksir po formuli njihove mješavine i ispijati ga polako dok dejstvo ne razgradi otrov eventualnog neuspjeha.
Sada sam koračao živahnije i polako izbijao na sami vrh kolone. Nemir u grudima polako je hlapio. Nije više bilo one tjeskobne napetosti koja mi je pritezala korak na putu do stanice. Ponovno zapljusnut suncem bio sam ponosan što sam odlučio socijalizirati se s ljudima prema kojima sam imao predrasude. Sve je bolje od self help literature i antidepresiva. Pogledom sam tražio onog čovjeka bez ranca. Dobro se držao tamo dolje, no djelovao je nezainteresovano, čak i malo pogubljeno. Ako bude žedan i gladan, ponudit ću ga, hrane sam nakrcao i više nego dovoljno. Tri sendviča sa sirom i namazom od bosiljka, nešto banana i naranči, te omiljene napolitanke nahranile bi i stokilaša.
Do vrha imaju još tri sata, ali noge me dobro nose. Pauza! Ni s kim ne razgovaram. Spokojno žvačem i gutam zalogaje kao da ovaj skup nikud ne ide i ne može bez mene i da sam ja taj koji će ih sprovesti kroz mračnu dolinu do izbavljenja i slobode. Za života sam nekako uvijek izbjegavao biti lider, bojao sam se odgovornosti i posljedica. Kada bi krali voćke nerijetko bih čuvao stražu i kupio ono što popada sa krošnji. Ali sada bih ovu malu vojsku bio spreman povesti bilo gdje. Nije to bio trenutak manije već olakšanja kakvo se osjeti pri udisaju prvog zraka nakon ronjenja na dah. Pauza je već bila gotova. Izronio sam iz mojsijevskih misli i sustigao ostale.
Izvadio sam dvogled koji sam dobio od britanskog vojnika mirovne misije nakon okončanja rata. Drag mi je bio taj poklon. Skinuo sam majicu sa likom Danger Mousea i trampio je za dvogled. Ona je išla njegovom sinu koji je obožavao taj crtani. Gledao sam ka gorskom jezeru koje je uzvraćalo signalnom refleksijom kao da želi komunicirati. Ptice su pravile piruete i klizile po toj modroj vodenoj koži. Oko njegovog prstena još uvijek leže ostaci prošlogodišnjeg izviđačkog kampa. Čitavi odredi pijanih skauta lumpovali su od juna do avgusta, skrnaveći moto čuvara prirode. Gomila smeća i plastike koja se neće razgraditi ni za milenij kvare mi utisak pa sklapam binokular do nekog ljepšeg prizora.
Ispod nas je duboki klanac. Proteže se do okolnih sela čije su kuće stopljene u pejzažu. Govore da je ljeti u njemu voda toliko plitka da se može pregaziti dok se sada čuju brzaci rijeke kojoj sam zaboravio ime. Sam pogled u bezdan vraća doručak u grlo. Uskom i strmom stazom idemo jedno po jedno, spojeni nevidljivim lancem u formaciji voza. Tlo podrhtava od ujednačenog topota čizama. Onaj čovjek već pomalo zaostaje, gubi snagu, a tek smo krenuli. Pronašao je neki štap kojim se podupire pri hodanju. Šta ako ne bude mogao dalje? Ne može ga se samo tako ostaviti. Ja moram do vrha šta god da se desi. Makar i svi dezertirali. Činilo se da i on ima poseban razlog dolaska na ovu planinu. Osjećao sam to od početka nekako. Za razliku od ostalih, on izgleda kao čovjek s misijom. Ili je na nekom iskušenju samo njemu jasnom. Nadam se da nije došao odabrati jednu od litica i teatralno skočiti u smrt na oči izbezumljenih izletnika. Ali to je mogao uraditi i u tišini, sa gradskog solitera, mosta, toliko je opcija za izbiti dušu iz tijela. Intrigirao me je sadržaj one kutije koju je čvrsto držao pod miškom. Možda je ona krila tajnu, a možda je u njoj bio samo keks. Polako mi je njegov uspon postajao važan kao i sopstveni. Držat ću ga na oku i pružit ruku ako klecne.
Nisam nikome javio za izlet. Mobitel sam isključio i ostavio u ladici radnog stola. I prije sam samo tako odlazio, ali bih se vraćao u jednom komadu, živ i zdrav. Naučio sam brinuti o sebi vrlo rano, majka i sestra neće paničariti. Iskrao sam se prije nego što su se probudile. Još uvijek se oporavljaju od šoka iznenadne posjete. Teže mi je bilo radi njih. Ja sam bio samo razočaran, ali i zadovoljan što ga nisam pogodio preko stola šakom u zube. Mislio sam da je nakon osamnaest godina došao tražiti oprost, iskupljenje, ali je držao govor u stilu: došao sam po ono što mi pripada, misleći na sestru i mene. Opustio sam šaku, sačekao ga da završi i rekao: Vrijeme ti je isteklo. Uzet ćeš kaput i otići. Nije to očekivao. Otežano je gutao i gledao u mene. Učinio je kako sam i rekao, bez pogovora. Dovršio sam šoljicu hladne kafe i tek sutra počeo sve analizirati.
Skup je bio malo utihnuo. Teme su se donekle potrošile. Pozitivno ozračje još je vladalo, ali se sada svak bavio sobom. Meni je godilo. Ovdje sam ipak došao po mir i tišinu. Osim Misionara, drugi me nisu interesovali. Nekako su bili isti, sličnih jakni i ruksaka. Brendirani instant izletnici. Ostaci mizantropije još bi povremeno probijali kroz kožu. U sebi sam ponavljao monolog Samuel L. Jacksona iz Pulp Fictiona, čuveni Ezekiel 25:17. On je bio brojalica u trenucima kad bi htio suzbiti takve misli. Po Tarantinovom pasusu iz Biblije postoji put pravednog čovjeka koji je sabotiran nejednakostima zlih i sebičnih ljudi. A ovi ljudi ispred mene sigurno ne pripadaju toj tiraniji.
Presječeni poslijepodnevnim suncem ponovno smo odmarali. Pauza je godila saputniku sa misterioznom kutijom. Naslonjen na jedan od kamenih putokaza, gladio je jastučiće mahovine kraj noga poput šteneta. Oklijevao sam da mu priđem, ponudim što sam naumio i započnem bilo kakav razgovor, ali nisam htio remetiti ravnotežu u kojoj se nalazio. Izgledao je kao da crpi energiju; minerale iz stijena, vodu iz mahovine. U tom prosvjetljenom trenutku, disao je zajedno sa planinom.
Vrh se donekle nazire. Liči na okrnjen zub. Po njemu je ostalo nešto neokopnjenog snijega koji blješti na suncu. Bližio se još jedan od zavoja i zašli smo u zmijoliki tjesnac. U zidovima su bili usađeni metalni obruči. Halke za brodove. Bile su prevučene crnom korozijom ispod koje je mjestimično probijao čelični sjaj. Nekad je ovdje bilo legendarno Panonsko more, čitao sam o tome. Pod nogama su nam se množile kamene kocke oko kojih je stršila oštra trava. Od sasvim malih prerastale su u blokove koje smo morali preskakati. Ruševine drevnog hrama, kako sam ih namaštao, ukleto su postajale neprohodne.
Najednom je neko s vrha povikao: Ne možete dalje! Kako ne možemo!? Brzo sam se probio na čelo i ukopao u mjestu. Odron! Golema stijena priječila je put i urotila se protiv mene. Šta sad?! Nije valjda ovo kraj? Neki već govore da jeste. Panika se uvukla u grupu. Posjedali su bezidejni i smoreni toplotom proljetnog sunca. Neočekivan prevrat zatekao nas je nespremne. Užad, konopi, karabineri, sajle. Gdje je sada sve to? A i nisu svi sposobni za takav ekstreman potez. Gledao sam u tu gromadu i poželio da je u ruksaku sada dinamit ili kakav sporogoreći štapin, da je raznesem i promijenim reljef planine zauvijek. Ujedno i spasim izlet. Ništa, moramo se vratiti, rekao je neko najzad iz te razbijene formacije. Žamor odobravanja širio se kao zaraza.
Ne! Dreknuo sam razjareno. Eho je prostrujao kroz tjesnac i prhnuo prema liticama. Prvi put su čuli moj glas. Kratko su me gledali. Vidio sam ravnodušnost u njihovim očima. Prelako su se pomirili sa svim. Njima je to bio samo običan izlet, a meni šta sve ne. Autobus i nije tako daleko, samo će se spustiti istim putem i vratiti svojim životima. Osjetih ruku na ramenu. Misionar! Nekoć sam hodio ovu planinu. Postoji još jedan put, ali to su dodatna dva sata. Ideš li, rekao je. Nisam ni morao odgovoriti. Drugi su se pobunili, počeli o tome kako to nije dio plana, kako odgovaraju za svakog od nas, kako će do tada već pasti mrak i temperatura, kako će nas pojesti vuci! Samoproglašeni vođa se usudio uhvatiti me za jaknu ali sam ga odgurnuo i dao svima do znanja da za mene nema povratka nazad. Nas dvoje idemo do kraja. Graja se nadjačavala, neko je čak i zaplakao ali do mene nije dopiralo. Smatrao sam ih izdajicama. Neću se ni osvrnuti za njima. Osluškivao sam samo korake koji su posustajali i gasili se za našim leđima.
Vadim opet dvogled. Ipak sam zumirao te fluorescentne tačkice kako užurbano klize niz padinu kao da bježe pred nepostojećom lavinom. Jesmo li prekršili ovozemaljski zakon, ne znam. Biću sigurno prekrižen na svim izletnim listama. To i nije neki gubitak, briga me. Svako iskustvo ima svoju cijenu. Možda će po nas poslati spasioce, pse tragače, jebeni helikopter, ali tada ćemo već biti na cilju. Već smo bili odmakli od mjesta tegobnog rastanka i gazili po zapuštenoj stazi bez ikakvih smjernica. Osjećao sam se lakše, kao da smo se riješili tereta koji nas je usporavao. Iako smo opet šutjeli, ovo nas je zbližilo. Vjerovao sam Misionaru i pratio ga bez sumnje u ispravnost svoje odluke. Na njegovom licu nisam mogao razaznati nikakvu emociju. Samo odlučnost da stignemo prije sumraka. Grabio je štapom naprijed i zabijao ga snažno u tlo. Snaga mu se vratila u noge. Nema više pauza.
U teritoriji smo neukrotive ljepote koja prijeti da uništi svakog ko joj se ne pokloni. Odavde nećemo sresti ništa do golog kamenja i anemično žute trave. Ponegdje bi stidljivo promolio koji bodljikavi cvijet. Ovako usamljeni bili smo ranjivi i svjesni rizika pa smo disciplinirano otkucavali nadmorske metre na planinskom brojčaniku. Nikad nisam imao molitvu ili talisman za sreću. Ona me svejedno nije zaobilazila. Govorili su da sam rođen pod takvom zvijezdom, mada sam ta praznovjerja uvijek diskreditirao. Kad zbrojim sve što sam prošao, čudim se kako su mi kosti netaknute i oči još u dupljama. Nadam da me sada neće napustiti.
Poželio sam da dan potraje. Zaboravio sam da još nije ljeto nego zadnji dani aprila. Posljednje sedmice sam proveo u svojoj zamračenoj sobi, svjetlost mi je i donekle smetala. Sada je slabašno milovala lica, ujedno govoreći da neće još dugo. Ritam koji je nametnuo Misionar izgledao je do u detalje izračunat. Vremenska jednadžba već stotine puta proučena. Do maločas je kaskao za svima, sumnjao sam u njegovu izdržljivost, a on bog zna koliko je puta već bio ovdje. Kako primičemo vrhu, pitanja kvasaju u meni. Ko je ovaj čovjek? Nije preostajalo ništa drugo do strpiti se i progutati znatiželju. Odgovori će se valjda sami javiti, izniknuti iz odveć promrzle i škrte zemlje.
On se osvrtao i žmirkao poput mudraca. Nije se mnogo razlikovao od profila ljudi kakve sam viđao po seniorskim udruženjima gdje se slagao remi i igrao šah uz žesticu. Naradili su se koliko-toliko pa im je ostalo da odživotare desetak godina ili više. Ipak, njegova vitalnost je još gorila u plavim očima ispod hajdučkih obrva.
Pored oca uhodi me još jedan duh. Srndać. Često sam ga sanjao posljednjih mjeseci. Odstrijelili smo ga prošle godine na planini ogrnutoj borovima, mnogo pitomijoj od ove. Čitav lov bio je produkt jedne pijane noći u lovačkom domu gdje nas je domaćin zorom onako mamurne i zelene regrutovao i strpao u džip. Oružje sam samo dobio ja, ne znam po kojoj procjeni. Imao sam ga na nišanu, držao sam dah i… ništa. Spustio sam pušku. Zagrmilo je s druge strane brijega, ptice su preplašeno vinule u nebesa. Crno srce domaćina nije zadrhtalo. Kad sam mu prišao još je bilo života u njemu. Utapao sam se u njegovim tamnim očima dok je hvatao zadnje trzaje. Sada zagledam po obroncima u strepnji da ću ga vidjeti uskrsnutog sa čitavim krdom spremnim da me pregazi i zarije rogove u moje grudi.
Gorje po kojem kročimo sastavljeno je od nepravilnih valova koji su se skamenili prije razbijanja. Podsjeća me na Cézanneov Mont Sainte-Victoire, samo izduženiji. Milijuni pukotina i brazda iscrtavali su krvotok kojim kola glečerska voda. Negdje su usjeci duboki kao da ih je dohvatila ogromna kandža i ostavila ožiljke na trokutastim gvozdovima. Granica između snijega i sive pastuozne površine nestat će kroz mjesec-dva i ljeto će zakliktati u planini. Osjećaj nailazeće promjene me radovao i vedrije sam gledao na sutrašnji dan. Ako ga dočekam.
Trnje divljih bobica rasparalo je rukav misionareve jakne. Rupa otpušta paperje koje se vitla poput snježnih pahulja. Ja sam nešto tih bobica stavio u usta. Nježno sam ih jezikom pritisnuo u nepce. Gorko-slatki okus me najednom opijumski omamio. Boje su počele da vrište i natapaju pejzaž psihodeličnim akvarelom. Staza se razvodni. Plamti mahovina i lišajevi na užarenom kamenju, a vjetar bridi vidljiv i mirisan. Otvorenih šaka siječem zrak koji iskri i pucketa. Sve pulsira. Šta se događa? Samo je Misionar još mrk i jasan. Hodam za njim mehanički da mi ne utekne i odleti u ružičasto nebo. Počeo je da mumlja. Pjevuši i lupka prstima po poklopcu kutije kao šaman. Kako samo lijepo i tužno pjeva pjesmu o umiranju, skoro jezivo. Zazvoniše diple iz ponora. Tri mlade čobanice što se jednom strmoglaviše i razbiše o stijene, u krvavim bijelim haljama zasviraše pagansko kolo. Njih je dozivao. Traži blagoslov, propusnicu za dalje. Mjeh dipli košmarno nabuja i strašan krik odjeknu planinom.
Halucinacija jenjava. Sve se normalizuje i detonalizira. Sjedim. Znoj mi je dobro ovlažio leđa, pa skidam jaknu i odbacujem potkošulju. Obrisao sam crvenkastu pjenu oko usta i okrijepio se vodom. Percepcija vremena se malo izobličila. Ne znam koliko sam vremena bio u vorteksu. Trebalo mi je nešto minuta da shvatim da ne sviće. Misionar se okrenuo i upitao: Jesi li dobro? Buncao si u groznici. Dobro sam. Jesmo li blizu, odgovaram zbunjeno. Ima još, rekao je iskrenim glasom čovjeka koji drži stvari čvrsto pod kontrolom i pridigao me.
Krenuli smo ponovno, zajahani vjetrom koji nas je gurkao uz planinu. Djelovalo mi je da u ovom divljem krajoliku svakim pedljem ostavljam fragmente života kakvog sam poznavao. Znao sam da me ovo iskustvo već izmijenilo, stvorilo nove godove u srcu. Dolazak na vrh će samo biti prizor za vječnost. Dojutrašnja depresija blijedila je kao sramna izjava. Čak sam bio i zahvalan ocu na dolasku. Nisam ga više mrzio. Sažaljenje je bila prava riječ. Oprostio sam i izletnicima. Bili su u pravu, samo bi se budale upustile u ovo. Ipak slijedim čovjeka o kome ništa ne znam, bez ikakvog rezervnog plana nakon što ovaj masiv dopusti da mu sjednemo na glavu.
Pomisao da bi se mogli izgubiti pri povratku bila je stvarna i vraćala me u djetinjstvo kad sam sa pet godina, kakve li pameti, odlučio sam zaći u onu makijsku šumu. Izmješteni iz domovine u talijansku zabit i suočeni sa neimaštinom, majka i njeno dvoje braće stalno su se svađali. O roditeljima im nije bilo glasa, humanitarne pomoći nije bilo, a lokalna tv stanica već je desetak puta pravila reportažu o nama kao da smo gubavi. Iako u tom očaju jedno drugima nisu ništa zaozbiljno mislili, buka i psovke su bili nepodnošljivi. U podne sam iz dvorišta odlutao puteljkom što je vijugao duboko u utrobu te guste baršunaste šume. Udisao sam paru iz humusa nakon kiše i osluškivao djetliće kako izdubljuju stabla okoštena smolom. Orošen i topao zrak me uvlačio u labirint iz kojeg brzo nije bilo izlaza. Pokušao sam se vratiti, ali sve je bilo identično. Beskonačna zelena tapeta. Shvativši da sam zasrao, sklupčao sam se i počeo plakati. Do tada me već tražilo cijelo selo u stilu hajke na odbjeglu lisicu. Ime mi je odzvanjalo sve bliže. Siluete i svijetla su se ukazale i potrčao sam gutajući suze izmiješane slinama i znojem. Majka me nosila na ramenima sve do kuće dok su ostali pjevali tiskajući mi lire u ruke. Jutro poslije pucale su šipke nad mojom guzicom, ali smo tu noć svi zajedno nakon dugo vremena u smijehu večerali.
Prošlo je podosta od raskola sa ostatkom družine. Izoliran u dinarskom kršu počeo sam shvatati da sam neke od njih poznavao i viđao u gradu. Gledali bi se u prolazu, bili na rubu pozdrava ali bi uvijek ustuknuli pred njim. Danas sam imao šansu da to ispravim, oslobodim se te rezervisanosti, da na mene ne gledaju kao umišljenog odmetnika već nekog ko se, eto, otišao izboriti za sreću koja čuči na srebrenim vrhovima planine. Kakva epska priča! Ovako, teško da će saosjećati ako se pred njima sa stabla zavijori moja osmrtnica.
Plovio je dan preko kamenog mora ka luci u suton. Gondole su prevozile posljednje ture svjetlosti. Sve je teže bivalo pružiti korak koji se otimao naredbi da gazi dalje. Oko nas sve golo i prazno. Tišina. Kao da se svaki stvor posakrivao ili napustio podneblje. Bili smo preostala živa vrsta sa srcem što je grominjalo u rebrenom kavezu usred pustoši. Probili smo dvosatni rok. Valjda nije lagao. Uspon se mora prelomiti negdje, uvesti nas u svoje finale. Ne možemo se beskonačno penjati u oblake istim tragičnim žarom.
Glad me sustigla. Kilometri neizmjerene daljine ispraznili su stomak. Stidim se izvaditi hranu pred Misionarom i pokazati slabost. Ne znam da li je za doručak u sebe spustio čitavo pile ili kotlić variva, ali svjedočio sam nadljudskoj snazi šezdesetineštogodišnjaka. Moja je počivala na mladenačkoj tvrdoglavosti i samodokazivanju, a njegova na raketnom gorivu nekog i dalje nedokučivog osjećaja. Mogao je imati dijabetes, srčanu premosnicu, tremor ekstremiteta. I da jeste, zanos ih je potisnuo u zabačene kutke podsvijesti. Pripazi sada, progovorio je nakon dugo vremena i čučnuo da zaveže odbjeglu pertlu.
Zaleđeni pokrovi snijega preplavljeni su životinjskim skeletima. Razaznajem rogove divokoza. Dosta ih je očuvano mrazom i oči su im još žive. Misionar vuče štap sa strane praveći liniju, paralelu između te grobnice i nas. Na ovoj tački se vidi da niko nije pošteđen. Isto se može desiti i nama. U dubokom snu Everesta i danas spava preko dvjesto vječno prezerviranih ljudi. Ove divokoze su upozorenje poput one ploče koju sam jutros vidio, ali sam skrenuo pogled od straha. Nikad nije kasno da se navuku oblaci i oslijepe nas kišom. Ostalo će uraditi ledeni dah.
Jakna mu je splasnula. Iscijedilo se dosta paperja. Djeluje mršavije, kao da se isisava život iz njega. Neće mi valjda umrijeti ovdje i ostaviti me samog u očnjacima ovog bespuća. Sve je i dalje bijelo i staza nije šira od dlana. Koraci škripe, rasplinjavaju se na prorijeđenom zraku. Tek sada uviđam koliko smo visoko. Čizme su me nažuljale od hodanja i koža tabana se potparila. Malaksalo propadam u snijeg. Bol! Skriveni kamen izvrnuo mi je zglob. Htio sam vrisnut i opsovat ali sam brzo zagrizao šaku da ne probudim silu. Misionar se stvorio ispred mene. Pokazao sam na desnu nogu. Skinuo je čizmu i čarapu i jednim potezom vratio iščašen zglob na mjesto. Opet sam zagrizao šaku. Bolit će i oticati, ali bićeš dobro, rekao je. Pridigao me po drugi put i šepajući sam odskakutao prvih deset koraka.
Bez mp3 playera ne idem nikud. I na putu za sahranu odslušam par himničnih pjesama u slavu pokojnika. Zadnjih sat vremena slušao sam samo svoj dah i metronomski neujednačen gaz u snijegu. Pustio sam Morrisonov The End. It hurts to set you free, but you’ll never follow me, pjeva Kralj guštera. Prizivam kraj, konačno odredište, rasplet ovog uspona. Hoću li saznati tajnu one kutije? Želim nešto zauzvrat, nešto što će ostati ugravirano i hrapavo u memoriji kad i demencija pokuša izlizati sjećanja.
Nagib se zaoštravao. Počeo sam se služiti i rukama. Ubrzo sam išao četveronoške. Precijenio sam svoju kondiciju, članak mi je bio samo usputna boljka. Mogao sam namirisati vrh, oazu gdje sva ova muka prestaje. Gore žubori sreća, taj nektar života. Trudio sam se zadržati tu sliku utopije ali ona je počela da iščezava i rasipa se pred suznim očima. Vapaj mi se otimao iz prsa, bolešljivo sam cvilio kroz zube. Daleko od toga da sam umirao, samo sam htio okončati agoniju što se slijevala niz mene kao topljeno olovo. Onemoćao od svih užasa, zalegao sam potrbuške. Toksini umora prožimali su svaki mišić. Ležao sam nalik ranjenom vuku, pregažen ambicijom i sagoren do posljednje kalorije. Misionar me napuštao i udaljavao se preko duge perjanice neoduvanog snijega. Više nisam imao snage ni da ga dozovem.
I kao da mi je čitao misli, stao je i zabio štap u snijeg. Bliži kipu nego čovjeku, nepomično je gledao u carstvo nebesko ispred sebe. Otpuzao sam i sjeo kraj njega. Posudit ću ovo, rekao je i odvezao plavu traku s moje glave. Učvorio ju je na vrh štapa i vjetar je pokazao pravac Istoka. Sporim pokretima postepeno je skidao poklopac kutije kao da će nešto živo uteći iz nje. Marama je podrhtavala i pepeljasti oblak je prosukljao iz kutije. Nestao je brzo, razbijen u nanočestice. Pogled Misionara je bio mučenički, kao da je nakon dugo vremena sa sebe zbacio teške okove. Odložio je hromiranu urnu na kojoj je pisalo D&A Cremation – Colorado Springs Funeral Services.
Shvatio sam tada smisao i težinu čitavog uspona kojeg sam donekle smatrao suludim egotripom i testiranjem strpljenja prirode. Možda je ovo samo dio puta koji je prevalio da sad bude ovdje. Stijena je bila minorna prepreka naspram vazdušnih linija i redova međunarodnih terminala gdje je čekao da mu se opečati pasoš i da pokupi ostatke jednog života. Vjerovat ću da je bilo tako. Pustio sam pitanje koje je došlo samo od sebe, prirodno i nevino kao dječija znatiželja: Ko je to bio? Moj sin, odgovorio je tiho. Jedi sada, trebat će ti, rekao je. Grizao sam sendvič kojeg su suze dodatno zasoljavale.
Iz džepa ruksaka izvadio sam ljekovito bilje i prstom izdubio male rupice u snijegu kraj štapa. Uglavio sam korijenje u njih i travke su uspravno prkosile. Imitacija života, pramen kose na ćelavoj glavi planine. Gledali smo iznemoglo sunce kako nas napušta i gruša se za horizontom svjesni da će sve ovo ubrzo umuknuti pod gluhim pokrivačem mraka. Pun i proziran mjesec polako izlazi i tmina se već naseljava u erozijom razjedene brazde. Hladnoća se prišunjala uz planinu i zabola u kosti poput noža. U grlu mi buja knedla. Ne možemo prenoćiti pod otvorenim nebom bez vatre, to znam. Misionar iz njedara izvlači svjetiljku. Jesi li spreman? Polako ćemo, rekao je. Kimnuo sam grčevito glavom i krenuli smo nazad. Negdje. Ko zna gdje.
Mjesečina je snažna, olakšava nam spust. Ni traga bilo kakvom zvuku. Očekivao sam i najniže frekvencije nevidljivog svijeta koji nas je okruživao. Rađanje kristala inja, samrtni hropac kolonije insekata, šum podzemne vode. Gledam u nebo osuto zvijezdama. Orionov pojas titra na indigu, preslikava otisak daleke galaksije. Pomislio bih da sve sanjam da nema boli u članku. Uviđam da ovo nije put kojim smo došli. Spuštamo se sa druge strane, prema zagasitim svjetlima što tinjaju u selima nadomak klanca. On ih poznaje kao i sve do sada. Je li rođen tamo u jednoj od grubo ožbukanih kuća među vinogradima?
Sada kad znam zašto smo toliko riskirali, nije mi važan stvarni identitet saputnika, ni kako je skončao sin u tuđini i koja je njegova veza sa planinom. Ispunili smo svoje misije, bolje je da ostane sve na ovome. On će svakako biti figura u koju će malo ko vjerovati kad budem pisao o njemu. Duh planine, halucinacija. Neće biti nikoga da potvrdi ovu priču. Osjećao sam se izabrano. Grudi mi je ispunila žar tako naglo da sam se zakašljao. Misionar baca svijetlo nisko. U blatu leže utisnuti tragovi traktorskih guma kao fosili neke prahistorijske životinje. Zar smo već stigli? Nadam se da ću majci ujutru moći sve objasniti.
PS.
Misionara sam sreo još samo jednom koju godinu kasnije. Stajali smo jedan do drugoga u banci. On je podizao penziju, ja neki studentski honorar. Prepoznali smo se i podigli obrve u znaku pozdrava. Iz prozirne pregrade njegovog novčanika bljesnula je fotografija mladića. Potpisao je potvrdu isplate i utopio se u sivom jutru. Kako li ja izgledam u novčaniku svoga oca, ako moju sliku uopšte nosi, upitah se dok mi iz ruku klizi hemijska olovka.
