Zavučeni u Dolu kraj ceste hvatamo rakove pred suton. Mjesec se penje nad kotlinu koja teško diše od sagorene vrućine. Među travom klizne zmija s leđnom šarom nalik poskoku. To je neotrovna ribarica, važna za ekosistem rijeke. Ulovim je za rep, a ona se omota u spiralu oko ruke. Zaigram se. A. me opomene: Daj, ne zabušavaj! Ubrzo, čamac je pun pepeljastih rakova koji će na žaru postati jarko crveni.
Svake večeri gori logorska vatra, baca uskovitlane krijesnice prema nebu osutom zvijezdama. Pijemo vino i sišemo slasne repove u tišini koju narušavaju samo zrikavci i poneki automobil kojeg rastopi gust mrak u daljini. A. kontemplira nad Sijerminim sinovima koji nas čuvaju od noćnih životinja. Ponekad bljesnu oči u tami i nešto šušne u visokoj paprati za našim leđima. Uplašim se i srce mi se stegne strahom. A. onda čita sve glasnije i glasnije dok se tajanstveni svijet iz tmine ponovno ne pritaji u šumici. Pred spavanje ležim, zurim u sazviježđa što sijaju poput sjajnih mrava. Gledam u budućnost, u sagorene tragove astronauta. Veliki Medvjed žmirne i kaže: Što si budan? Spavaj. A. uvijek zaspe prije mene. Odavno ga nisam vidio tako smirenog. Noć mu češlja kosu i čupa sijede, skuplja ih za pigment mjesečine.
Osamljeni smo već četvrti ili peti dan. Pojam o vremenu iščezao je otkako smo podigli šator. Budimo se s pogledom na gole obline Hrguda koji titra pod razbuktalim nebom. U naš spokoj provali jedino čobanin Jeremija, jedan od četvorice neoženjene braće iz obližnjeg sela. A. ga poznaje. Bio je nekoć čuvar u popravnom domu i radni kolega s njegovim ocem. Dnevno tuda provede omanje stado koza koje počiste odbačene kore lubenice oko šatora. Pozdravi nas zamahom pruta i sjedne pod vrbu, na ivicu pregrijane obale s oblucima. Upita za zdravlje i jebe li se išta ovih dana pa produži stazom pored rijeke. Osluškuje klepetanje zvona i utone u zelenilo gustiša.
Ovdje nema čega nema. A. mi je dugo pričao o ovom mjestu. Namaštao sam potpuno drugačije od onoga šta sam zatekao. Nisam očekivao, barem ne ovoliku ljepotu i uzbuđenje. Jučer sam prateći koze nešto malo uviše pronašao staro mezarje opasano suhozidom. Iz podivljale trave vire kameni nišani. Nečitki su i nakošeni kao da je taj neko nakon tri vijeka sna pokušao ustati i razgrnuti skorenu zemlju nad njim, i ponovno ispisati svoje ime. Danas sam, evo, iskopao krnjatke glinene amfore, vrh strijele i pljesnivu kovanicu. Nekad davno ovuda je išla rimska cesta. Možda je novčić iz tog doba i ima arheološku vrijednost, i ko zna šta još spava ispod nas…
Prešutnim dogovorom odlazim u nabavku drva. Gackam plićakom kraj livade zapjenjene cvijećem. Sa sobom nosim i koplje, harpun koji sam izradio od grane rusovine i na njen vrh špagom privezao oštricu strijele ispolirane pijeskom. Predio je obasjan suncem i debele pastrmke miruju u pećinama. Stavljam masku i zaranjam, prebirem dno puno ljuštura i fosila. Do prije par godina sam mogao zadržati dah i po dvije minute, ali je povreda pluća skratila tu minutažu. Ugledam ribu i stjeram je u modri džep pećine. Trošim preostali kisik i pokušavam je nabosti. Ona se izmiče, batrga sve dok oblačić krvi ne zamuti vodu. Izranjam i provlačim joj grančicu vrbe kroz škrge, a pred mene izlazi još jedna. No, hitro nestaje kao da je vidjela, osjetila smrt u oštrici na koju je palo sunce i ispalilo zraku refleksije preko srebrenih joj krljušti.
Ručamo svečanije, ali sitno. Žega je i stomak ne cvili toliko. Dovoljna je salata i pastrmka na nas dvojicu, polivena maslinovim uljem i utrljana ružmarinom što raste posvuda. Poslije smotam i zapalim, držim pogled u daljini, a otamo ide naš drug Igor. Vrelina ceste masti mu lik, ali poznam taj hod i bradu. Obećao je naletiti iz čaršije. U ruci mu se ljeska termos boca, a čaj ne nosi sigurno. Ne viđamo ga često, barem ja ne. Zavuče se on u atelje i slika po čitave dane, svira, a u posljednje vrijeme i napiše nešto. Onda se pojavi odnekud i povede nas u muzički kosmos šezdesetih: to je njegova domovina. S mobitela nam pušta nezapaženi, ali sjajni indie folk album svog benda, dua Snow Creation & Trumpetman, snimljen u kućnoj produkciji. I danas mi je žao njihovog hijatusa. Podarili su nam magične akorde, probudili dječake u nama i nestali poput one ribe u rijeci. A, ako ga ikad sretnete neka vam ispriča priču o bijegu iz jedne seoske kuće. U razgovoru prigušenom naletima vrućeg lahora mislio sam kako mi civilizacija uopšte ne nedostaje, da je život koji sam do prije pet dana živio i koji se sada činio zamagljen, ustvari bio samo privid života. Umalo sam obuzet maničnom emocijom iznio plan da ostanemo usidreni ovdje dok platno šatora ne poderu vjetrovi, boju ne isperu kiše. Vratiti ćemo se kućama zarasli u brade i sa zbirkama u srcu. Sanjao sam.
Večeras ću noć provesti sam. A. mora na sastanak u grad. U odboru je književnog festivala. Potrajat će do kasno pa će tamo i prespavati. Vratit će se ujutru čim prije. Pita me:
– Jel te strah ostati?
– Nije, ostavi samo knjigu da imam šta čitati.
– Sigurno?
– Ma ne brini ništa.
Sjeda u auto s Igorom koji ide nazad ženi i kćerkici.
Hladna sjena je potekla niz Hrgud. Mjesec je poranio i visi udesno nad kraškim uvalama i vrtačama. Pripremio sam oganj i ispekao par kobasica na štapu. Natočim čašu blatine, a u njoj zapliva Venera, Večernja zvijezda. Društvo mi pravi neki ribar preko puta što je došao da odmori glavu od posla. Propinje se na prste i zagleda iza mene. Začuđeno pita:
– Jesi to majke ti sam?
– Jesam večeras.
– Imaš onda muda k’o sise, mali.
– Što to?
– Ne bi ti ja tu zanoćio za bogove pare.
– Šta je reć’?
– Duga priča druže.
– Pa ispričaj sad kad si spomenuo.
– Kako hoćeš. Vidiš li onu stijenu dole? – pokazao je štapom.
– Vidim.
– E, to ti je Zulum stijena, prokletinja. Kraj nje se utopilo jedno djevojče samo dan prije svadbe. Od tada traži sebi mladića kojeg će odvesti pod vodu kad ga siluje. Ti si druže, izgleda dobrovoljac.
– Zanimljivo – podsmjehnuo sam se.
– Vjeruj, ne vjeruj, tako ti je. Pa ti vidi.
Čim se smračilo, sklopio je štap i zbrisao iz doline.
I dalje sjedim kraj raspaljene vatre. Plamen liže sasušene grane što pucketaju. Čitam uz odbljeske svjetla koje se javlja kao iz utrobe neke jame i projicira nejasne oblike po obližnjim vrbama. Okolo sve grakće, krekeće i gmiže. Hrgud koji se preko dana prijateljski smijao i punio nam oči sjajem, sad je mrko zlosutan. U mene se useljava jeza. Samcat i pritisnut mrakom, sipam još vina da se opustim, opijem, da me briga i da sâm šejtan treba doći. Uzdam se i u mrtvu vojsku s mezarja. Sjetio sam se Šoljana i da mrtvaci nisu mrtvi, zatvoreni u nišama grobova, već struje pod zemljom poput hranjivih sokova, napajajući svijet. Iako nisam religiozan, u slavu sam im jučer izrecitovao Fatihu što mi je ostala u uhu s časova jednog mudrog efendije iz osnovne. Otpozdravili su hladnim dahom i ustalasali travu, potegli jatagane i stali večeras uz mene. Negdje daleko škripnule su gume i krik blizak lavežu rasuo se Dolom.
Čuo sam kako se voda uzburkava, ključa u mjehurićima. Iz crnila je dopirala buka kakvu živo biće nikada nije moglo napraviti. Možda je nekada i bilo živo, ali je taj duh bio zgrčen od bola, ljutnje, mržnje. Poskočio sam i otrgnuo jednu zapaljenu granu iz vatre. Prišao sam ivici obale, ali bilo je tako mračno da je svjetlost baklje posrtala samo nekoliko koraka od plamena. Zagazio sam, propao u vodu pribojavajući se da ću ispod površine ugledati porculanski bijelo lice aveti. Nije bilo ničega, pa sam se vratio. Ponovilo se opet, pa opet. Skoro sam čuo i mokre tabane kako se lijepe i vuku po kamenju. Viknuo sam: Ko si više?! Obala je bila puna sjenki i nijedna nije odgovorila. Na kraju sam zamoren potragom iz bijesa opsovao ribara i bacio baklju na drugu stranu. Legao sam u vreću i stavio harpun kraj glave. Dugo sam stražario u rojevima misli i čekao svanuće koje je čučalo za planinom. Vatra je gasnula, prestao sam je hraniti i zaspao zagrljen tamom.
U vrisak zore probudio sam se da pišam. Vlažna i sablasna izmaglica lebdjela je nad vodom. Rijeka je ličila na stanište mitološkog bića. Protrljao sam oči i kraj ognja ugledao smeđe klupko kako nepomično leži. Zgrabio sam harpun i primakao se. To je bilo jedno obično pseto. Krvavi jezik mu je bio izbačen, oči zatvorene. Prelazim mu rukom preko trupa, tražim srce, a ono ne kuca. Pridigao sam ga u naramak i odnio zakopati u šikaru. Rupu sam zatrpao buljcima da ga ne ekshumiraju druge zvijeri. Na kamenu sam ugljem ispisao: Sin jednog straha.
