Skinuo sam teksas jaknu i otvorio pivo. Brdo je očišćeno od smeća što se godinama raspadalo po kamenjaru. Plastika, limenke, ostaci građevinskog materijala, ponekad i životinjske lešine. Sve to je sada nestalo. Davno zasađeni borovi stražare poput uspravnih noževa. Čitava šuma niče pod klancem.
Osamljujem se na vidikovcu već četvrti dan. Postao sam ovisan o zalasku sunca, jedinom prizoru koji me u posljednje vrijeme smiruje. Način na koji mrak gmiže preko grada, otapa volumen kugle u stomaku. Svjetla automobila s magistralne ceste sve su jasnija, a žiške na džamijama se pale. Ramazanska je noć i ljudi u naselju pod brdom čekaju pucanj sa utvrde da krenu s iftarom. Putanja rakete je kratka i završnica nimalo spektakularna. Ali vrijedi vidjeti ptice eksplozijom raseljene iz krošnji u nebo. Zgusnuto jato na trenutak pomrači obzorje. Jedini semafor u uzbrdici se zažari otkucavajući crveno. Stopiram dah i držim do zelenog.
Prema vidikovcu napreduje crveni Tomos. Ciganin Ramo. Na kraju radnog dana ohladi motor i pridruži mi se uz limenku. Kuća mu je odmah tu ispod. Prepoznajem je po sklepanom krovu od šindre i nakrivljenom dimnjaku. Iz rđave olupine bačve izrasla je smokva priljubljena uz zid. Otkako je izgubio sina, ne govori mnogo. Ovih dana često kaže: Dok čitav dunjaluk posti i iftari, mi se mrsimo pivom. Nek nam bog oprosti. Odahne i zapali škiju, otrgne pogled ka Planinici. Njega i malog Džavida prošlog ljeta autom je udesio sin lokalnog nasilnika. Ramu su uspjeli zakrpiti, zagipsati sve te iskidane kosti. Dječak je odbačen u zid po kojem se rasula tamna krv lobanje. Bez vijesti i crne hronike, samo čaršijski tračevi. Na tome je završilo. Kolateralna smrt kakvom umiru mnogi Cigani. Nije krio da mu je poslije udijeljena svota, odšteta da potisne i zaboravi. Nakon prve škije zapali odmah drugu. Kresanjem upaljača zglobovi pucaju, trajno dislocirani. Kaže kad se vozi na Tomosu, vjetar svira kroz te rupe. Tokom ezana sve se u mahali pod nama umiri. Umirimo se i mi. Ne potežemo iz limenke pohlepno i kratimo dugačke dimove.
Gledam prema vazdušnoj liniji među obroncima, jedan vrh još nije zbacio kapicu snijega. Između njih sam posljednjih mjeseci u više navrata odlazio dva sata vožnje sjeverno, do Sarajeva. Nekoliko dobrih drugova s kojima sam godinama harao po kafanama i opskurnim mjestima, bacilo je alkohol, zaposlilo se i posvetilo vjeri. Napredovalo u životu. Nismo se okupili skoro dvije godine nakon što smo proslavili jedan diplomski rad i razišli se u plavetnilu zore. Pokušavao sam pronaći ono što je ostalo od krajolika, likova i minulog vremena. Dugačke, nategnute pijanke, s neznancima sa šanka kad bi se drugovi zasitili sokom. Skitnje bljuzgavim ulicama kojim su strugali posljednji tramvaji. Magla i beznađe. Završio bih u nečijem stanu isječen cugom, popravio se linijom praha i s jutrom dekintiran hvatao bus kući.
Ispraćam finalni ton dana. Modru galicu. Okolna brda se gase. Ubrzo će ih smijeniti ravnica i krvavi sumraci. Za sedmicu ću napustiti grad, preletjeti Alpe i Ardene. Biti opet na početku. Smetem se od pomisli na kofer koji čeka da se napuni odjećom, s nešto knjiga i četkicom za zube. Spakovat ću ga za pet minuta. Sve što posjedujem može stati u tu kutiju na točkovima. Osim fixie bicikla. Već godinu ispuhanih guma spava osuto prašinom čekajući kupca. Klizi u Ramine ruke i sudbinu starog željeza.
Daleko smo, ali vidim gradski trg. Uokviren lampama, s više šetača nego inače. Ljudi su izmigoljili, napustili čahure svojih soba. U tom gužvanju duša zasigurno imam poznanika. Mnoge sam sreo na današnjoj dženazi. Umrla je majka mog prijatelja. Bila mu je potrebna čvrsta ruka, da ga stisnem prstima između vrata i ramena, da ga zaboli i otrijezni. Dženazu sam čak i fotografisao. Nisam mogao odbiti njegovu molbu. Ljudi u safu, u povorci za kombijem, tabut na rukama, cvijeće na još svježem malteru, kolektivni čučanj od kojeg se zemlja savije i zauvijek udubi. Uvijek je sve isto, samo vrijeme varira, rekao je neko i bacio mi lopatu pred noge.
Ramo me vraća među borove kraj ceste kojom promiču auta s ljubavnicima bez kreveta. Otvara i dodaje mi novu limenku. Nad brdima pulsira pun mjesec, oživljava noć kad je na dnu ladice s preostalom sićom od cifre koju je propio, napipao ručnu bombu. Našao ju je davno u ruševini gdje je brao stare kablove i čupao im bakreno srce. Pijan se odšetao pred kuću čovjeka koji mu je ubio sina, izvukao osigurač i čekao. Spavali su. Mogao sam im namirisati san preko zida. Mi, Cigani, imamo dogovor sa smrću, ali nije bilo vrijeme. Shvatio je da bi najbolje bilo da otpusti pritisak s detonatora i prinese kašikaru prsima. Probudi grad, raspali sirene i rotacije. Još jedan minoran incident, nebitan za ovaj svijet. Vratio je osigurač i otišao kući. Izgubio si kako je i suđeno, tješio sam ga prigušenim gnjevom i slušao kako u njemu odjekuju nebačene bombe.
Noć je blaga i topla. Nema mjesta nevolji. Iz dvorišta obližnje kuće čuje se napinjanje psa na lancu. Ponekad zalaje, u lavežu je više boli i dosade nego života. Čuvar u njemu davno je presahnuo. Na istom smo prijatelju, pomislim i vidim da Ramo već skoro sjedeći spava, umoran od lakih i teških metala, koroziranih otpada koje je obilazio. Koliko je zaradio i na čiju je stranu kantar danas prevagnuo, ne pitam. Ja sam poslije smjena u kafani gdje sam služio i najveće teškaše obavljao svoj niz jalovih rituala, ne bih li se odmakao od turobne ispraznosti. Šetnje, džointi, pivo u tek otvorenim baštama, ručak, pa popodnevni san. Nisam ništa uspijevao napisati, ni pročitati. To me je na kraju i dovelo na vidikovac. Slab si majstore, htio sam izustiti, ali brzo odgurnem tu misao osjetivši sigurnost koju stvara ovo mjesto. Mislim na svoje goste iz kafane. Čak mi i fale. Nadam se da večeras odmaraju od šanka i pričom ne mrcvare nekog drugog.
