Majka je Škodu prestala voziti zbog besparice. Plata opterećena kreditom nije trpila registraciju. O održavanju i servisu da i ne govorimo. Osim toga, oči su joj prestale pratiti cestu onako sigurno kao nekad. Parkirali smo je u dvorište pred zgradom, da je imamo u vidokrugu. I gledali kako iz ljeta u ljeto njena koža blijedi.
Kupili smo je od penzionerke iz predgrađa. Svega dvadeset hiljada otkucanih kilometara. Praktično nova mašina. S njom smo odlazili na more i riječna kupališta, posjećivali rasute rođake u Sarajevu i selima oko Pala. Pokretao ju je 1.2 benzin. Motor sitan, ali izdržljiv, taman da izvuče tročlanu porodicu uz brdo. Nije trošila puno. Radila je tiho, skoro neprimjetno. Na magistrali bi držala svojih devedeset do sto, dovoljno da stignemo gdje smo naumili.
Majka je bila dobar i pouzdan vozač. Položila je još u poraću kad smo se vratili iz izbjeglištva. Na prozorima su stajali armirani najloni. Ulice pune rupa i šuta, mrtvih semafora. Obnova mostova tek je počinjala. Prvo auto u koje je sjela bilo je djedov TAS Golf „kec“. Žut, krut i tvrdoglavog mjenjača. Simbol početka.
S njim su krenule vožnje u normalniji život. Odlasci na pijacu bez straha, posjete prijateljima preko rijeke. Kasetofon je gutao kasete Šerifa Konjevića i Halida Bešlića. Narodni melos je oživljavao opustjele krajolike periferije. Jezdili smo pokraj ugaslih sela i prašnjavih zaobilaznica. Iz daljine bi se čuo lavež pasa ili zvono rijetke stoke koja je pasla po izlizanim obroncima. Godinama kasnije majka će službenim autom odlaziti da riješava statuse raseljenih lica. Svaka kuća koju bi posjetila bila je svjedok prošlog, spaljenog postojanja. Vremena u koje se više nije moguće vratiti.
Nakon godina s Golfom, u naš svijet je ušla Škoda Fabia Sedan. Metalik-siva, s mekanijim sjedištima i tišim motorom. Odmah smo je testirali usponom uz Bradinu. Lako se popela uz Ivan i probila kroz gužvu sarajevskih raskrsnica. Poslije je osvojila nagib Bistrika i spustila se kroz mahalu Hrid. Strme ulice i okomiti pragovi su testirali sposobnost vozača. Majka je upravljala mirno, a Fabia se kretala kao da zna gdje želi ići. Sjećam se da sam taj konak presjedio dežurajući na prozoru. Voltaža ulične lampe držala je Škodu na okupu dok je gusti mrak sve oko nje uvlačio i stapao u tihu masu. Bila su doba kada su auta nestajala u noći. Prešla bi entitetsku granicu i postala dijelom druge dimenzije.
Godine tranzicije su prolazile polako. Život je pušten u zamah. Škode s kratkim gepekom zujale su cestama, poput malih buba što su se razmnožile posvuda. Unosile su osjećaj da se nešto ipak pomjera. S našom Fabiom bili smo dio tog strujanja i kolektiva. Šerifa i Halida smjenili su utješni ritmovi Željka Samardžića i Gibonnijeve balade. Sestra i ja smo sjedili u kokpitu i slušali zvukove budućnosti, ponekad pjevušili, ponekad šutjeli. Činilo se da nismo putnici u Fabiji, nego ona u nama. Da nas gura kroz ulice mnogo uže od naših planova.
Auto smo najčešće palili vikendom. Pijačni buvljak i gepek zagrcan kesama. Povrće, suho meso, sir, kajmak, šverc roba iz Italije. Jednom se policajac pri kontroli našalio kako unutra mogu stati cijela dva čovjeka. I to mrtva. Prostranstvo gepeka je služilo za prevoz svega. Majka je u njemu preselila sestru na studije u Sarajevo, rođaka u novi brak i ostatke djedovog prisustva u skladište humanitarne pomoći. Ja sam pomagao da se sve to složi i spakuje, da stane više nego što bi pomislio da može. Tada sam prvi put osjetio kako stvari nose ljude, a ne obratno. Kako je prolaznost opipljiva i zauzima volumen kartonske kutije.
Izdala nas je samo jednom. Sitni odron rasparao je njenu zadnju gumu. Stajali smo na proširenju pod jakom kišom i čekali da se nebo smiri. Izvadio sam rezervnu gumu i polugom dizalice uspio je odignuti od zemlje. Ruke su bile mokre, masne od ulja, ali točak je saučesnički nalegao na mjesto. Vjerujem da je osjetila olakšanje što se vraća na noge i što možemo nastaviti Jadranskom magistralom. Išli smo opet u Promajnu, njenu tišinu i parkinge s pogledom na more. Kupali se do sutona i lunjali šetnicom uz obalu. Škoda je odmarala i gledala otoke. Upijala mir, so i mjesečinu sa pučine.
Bio je to jedan od težih uspona na planinsko izletište. Lanci na prednjem pogonu grizli su poledicu i uspjeli da nas iznesu među mošus bijelih borova. Pokraj našeg ledolomca su prolazili džipovi lovaca. Presvučeni injem i blatom, s kavezima za pse goniče. Djelovali su hladno i beznadno. Robovi naučeni na jaram. Mi smo lovili zrak i tražili preostale plodove gloga. Oko nas je disala šuma, mraz držao svaki dah u mjestu. Škodu smo prethodno napojili antifrizom i ostavili je kraj planinarskog doma. Našli smo je razbijenog fara, uz zadjenutu poruku na brisačima. Slova su bila ispisana neuredno, gotovo djetinjasto. Nije namjerno. Halali. Bez imena i broja telefona. Spustili smo je u grad i odvezli na remont. Instalirano joj je novo oko, oštrije nego ikad.
Viđao sam se tada s djevojkom starijom od mene. Nismo imali krevet za nježnosti. Ona je uveliko vozila očevog Fiata, ali samo po danu i uz njegovo dopuštenje. Uzeo sam ključeve sa cipelara. Zavukli smo se u tminu kraj akumulacijskog jezera. Klasteri zvijezda, oblaci rastrgani sjevercem. S radija se razlijegao Leonard Cohen. Sjedili smo zaglavljeni između želje i straha. Vino nas je opustilo i ruke potražile jedna drugu. Stakla su se zamaglila. Škoda postala zagrijana kapsula odvojena od vjetrometine. Očekivao sam da uzleti i odnese nas negdje daleko, van obruča države koja nije znala da li je budna ili još uvijek sanja košmar devedesetih.
Na izlasku iz grada, nikao je auto-salon. Nove, unaprijeđene verzije Škode izložene pod reflektorima. Stajale su poredane jedna do druge, vojska savršenih strojeva. Obećavale brzinu i pouzdanost u dugim relacijama. Bio sam uvjeren da je naša saputnica samo manje blještava. Da će nadživjeti te žurno sklepane klonove koje zgužvaju oštri zavoji i crne tačke. Cesta je metafora zle kobi, svlak smrti ostao iza ratova. Treptaj je dovoljan. I već se smračilo.
Otaljavao sam polaganje vozačkog. Majka je sve slabije vidjela i željela da preuzmem volan dok ima novca. Uskoro ćemo dignuti kredit za renoviranje stana i izgradnju balkona. Ušteđevina će se otopiti, a Škoda uvući u mirovanje. U posjete sestri ćemo odlaziti autobusom, na pijacu taksijem. Prorijedit će i obilasci rođaka. Krošnja velike porodice polako se stanjivala. Viđati ćemo se samo na dženazama i spuštati tabute u rahlu zemlju sarajevskih mezarja. Snijeg će prštati po nogama, hladne šake stezati rukohvate lopata. Uz molitvu ćemo slušati kako škripi drvo i brijeg prima naše mrtve. Škoda će naš čekati pod novoizgrađenim balkonom, pomirena sa sudbinom. Nepokretna i dostojanstvena.
Bila je već u stanju hibernacije kada smo je opet upalili. Radio sam tada kao prevodilac filmskoj produkciji. Režiserima je trebalo auto za rentu. Zamijenili smo akumulator i iskoristili posljednje sedmice prije isteka registracije da pročešljamo Hercegovinu u potrazi za pričama. Kašljucala je pri usponima i odbijala ubaciti u višu brzinu. Zaudarala na izduvne gasove i znoj motora. Hercegovina je prolazila kroz prozor u brzopoteznim slikama duhanskih polja i maslinika. Na jednom prevoju prema Popovom polju zamolit ću filmaše da nakratko parkiramo i pustimo Škodu da predahne. Ujedno i snimimo kadar neizmjerne snage klanca. Jesen se naseljavala u pejzaž i nade o produženju registracije su kopnile zajedno sa travama i vinovom lozom.
Nakon velikog snijega, utrobu Škode je nagrizla vlaga. Golemi smetovi progutali su desetine automobila u dvorištu. Trebala je i sedmica da led popusti i otkopamo smrznutu mašinu. Pred nama se opet ukazalo njeno metalik tjeme. Danima kasnije prožet će je memljivi zadah. Odlijepit će se nebo i pasti po sjedištima, spuštajući se u nabore unutrašnjosti. Izgledat će kao ovješeni podbradak Alfreda Hitchcocka. Nebesa ću učvrstiti klamericom, privremeno ušivajući tkaninu. I nadati se da će izdržati zimu.
Iako nije vozila, osjećali smo se nekako sigurnije znajući da je tu. Utjeha da nismo sasvim bez točkova. Povremeno bismo je oprali da skinemo prašinu i ptičji izmet. Na zadnjem sjedištu ostali su tragovi naših putovanja. Fleka od soka, izlizana tkanina uzglavlja, duboka ogrebotina na vratima kad je bicikl jednom nepažljivo utovaren. Ožiljci su se pojavili i spolja. Brazde od ključeva i nazubljenog metala. Neko je ugravirao ime, Semir. Znao sam da će, ako tu još ostane, postati vreća za udaranje. Jedna od starudija koja ispusti zrak iz guma i utone u sebe. Korozija progrize lim i slegne sve u pepeo.
Na njoj su se za sunčanih popodneva izležavale mačke. Felge zapišavali psi i pijanci iz obližnje kafane. Smola je kapala po haubi i sakupljala mušice u maljavi biljeg. Jednog dana sam objavio oglas. Škoda Fabia Sedan, 1.2 motor, 2002. godište. Osamdeset hiljada kilometara. Tri hiljade maraka. Naveo sam da je vozač bio nepušač. Javilo se dosta ljudi, pretežno iz Srednje Bosne. Potencijalni kupac iz Bugojna je bio zainteresovan da dođe i pogleda auto. Dogovorili smo detalje i zakazali sastanak. Istog dana opet sam zamijenio akumulator i promijenio ulje. Motor je zabrujao. Majka je promolila glavu sa balkona i mahnula.
Sutra se ukazao plavi Passat. Crn i isušen čovjek u četrdesetima izašao je u pratnji dvojice plećatih momaka. Ismet i sinovi. Dok su odmjeravali Škodu, nanjušio sam da će je voziti dok još vrijedi, a onda će svaki lim i šaraf pronaći mjesto na auto-otpadu. Ismet je uvlačio Drinin dim, sinovi pregledavali karoseriju i pragove. Bilo je jasno da će cijena skliznuti za barem pet stotina. Gume su otvrdle od surovih ljeta, farba se ljuštila, nebo ponovo spuštalo.
Odradili smo probni krug po bulevaru. Škoda je gazila trakom bez hropca u plućima. Prestale su treperiti lampice za elektroniku i ulje. Činila se spremnom za dvosatni pohod do Bugojna.
– Dobro vergla, ali ima posla oko nje – rekao je Ismet.
– Svakako – odgovorio sam.
– Onda? Dvije i po?
Pružio mi je kovertu. Nisam brojao. Predao sam mu vlasnički list i obećao dostaviti ostalu papirologiju. Stariji sin sjeo je na vozačevo mjesto i odvezao se za Passatom. Ispratila ih je neobično tiha kiša uz južinu.
