Postoje trenuci koji su zakopani duboko u naše psihe; možda su nastali u zaboravljenim satovima djetinjstva ili su jednostavno oduvijek bili dio našeg mozga. Ili srca. Ono što je ostalo konstantom u karijeri Sufjana Stevensa je važnost porodice i vjere i upravo je ovaj album fragmentirani porodični portret sastavljan godinama.
Deset godina od kultnog Illinoisa, elektro faze sa Age of Adz i božićnih albuma, Sufjan Stevens je izbacio svoj možda i najbolji uradak do sada. Naslovljen sa Carrie & Llowel, predstavlja hommage otuđenoj majci sa historijom mentalne bolesti i alkoholizma, te očuhu s kojim danas vodi svoju indie izdavačku kuću Asthmatic kitty. Sufjan, poznat po svojim glatkim melodijama i kristalnim šapatom, hrabro je odlučio istražiti emocionalno grub i bolan teren.
When I was three, three maybe four/She left us at that video store, je polazna tačka albuma koji možemo posmatrati kao sanjivi pokušaj komuniciranja sa mrtvima, tačnije njegovom majkom koja je preminula 2012. godine. Autor se vraća svojim folk korijenjima (Seven Swans) sa tekstovima razorne melanholije i intimnosti koja je savršen ton balansa između svijeta živih i mrtvih.
Usprkos površnim i sličnim strukturama između pjesama, razlike se pojavljuju nakon više preslušavanja, vješto sakrivene i zabačene u ambise vrlo inteligentno iskorištenih i mračnih synth tepiha koji grade osjećaj opsjedanja majčinog duha prisutnog u skoro svakoj pjesmi, posebice u Fourth Of July, koja je posljednje zbogom starici na umirućoj postelji. Sufjan navodi važnost očuhove figure u kojoj je pronašao spasenje i Eugene je pjesma posvećena njemu. No, traume iz ranog djetinjstva se nastavljaju u The Only Thing gdje misli o samoubistvu i samopovrjeđivanju ukazuju na to da je život sa majkom i ocem bio neka vrsta ropstva koju je prebrodio uz pomoć Boga.
No Shade In The Shadow Of The Cross, ponajbolja pjesma albuma nosi toliko prozračnosti i opuštenosti, no ipak je to pjesma o emocionalnom krahu prouzrokovanom eksperimentisanjem sa seksom i drogama u nastojanju da se približi, ili djelomično shvati, figura zvana Carrie. Posmatrajući naslovnicu albuma možemo osjetiti veliku emocionalnu udaljenost; dok očuh gleda direktno u kameru, Carrie gleda u stranu očiju djelomično zatvorenih. Slika kakvu ni mi, ni autor nismo nikad poznavali.
Carrie & Llowel je album ogoljen do kosti, lišen bubnjeva i orkestralnih simfonija koje bi bile presnažne da se oslone na krhku, gotovo transparentnu tugu najvećeg indie sina. Kada ga usporedimo s prethodnim ostvarenjima, ovo zvuči kao najkompletnije i najljepše. Još uvijek je tu mnogo gotike i utkanih biblijskih motiva koji su pečat teškog odrastanja i stasavanja u načetoj porodici. Ma koliko tekstovi nekome zvučali patetično, otpjevani anđeoskim glasom ne ostavljaju nikoga ravnodušnim. Stevens se uspio uhvatiti u koštac sa gorkim uspomenama i pretočiti ih u kako smo već naveli, porodični portret, ili čak roman, koji govori o tome kako treba voljeti i opraštati.
Dok god Sufjan može odgovoriti na neodgovoreno, razbiti mitove i prizvati duhove, stvarat će nevjerovatnu muziku. Kao što je već neko rekao: ovaj album je samo posljednji u dugom nizu genijalnih dostignuća.
