Decembar se spremao obrisati još jednu godinu. Bio sam budan, opet rano, bez plana i obaveza za još jedan kratak i gorak dan. Prije par mjeseci otišao sam do studentske službe i ispisao se sa treće godine fakulteta. Odsjek koji sam pohađao bio je odveć duhovno i intelektualno mrtav, zaražen suludim entuzijazmom kolega koje sam prestao podnositi. Pozdravio sam tada portira i izašao uvjeren da tamo više nikad neću zakoračiti.
Ako ne studiraš, moraš nešto da radiš. Zadnja dva ljeta proveo sam kao ilegalni turistički vodič. Sezone su bile dobre, bez padavina. Sunce je pržilo turiste koji su mi plaćali po deset eura za dva sata šetnje gradom, plus napojnica. Dnevnice sam trošio na vino i prijatelje, nisam mario za novac jer me narednog dana čekala nova grupa. Sezona se ugasila u septembru, kiše i vjetrovi naselili su grad i ispraznili moje džepove.
Imam običaj prezimiti u seniorskim klubovima. Cuga je jeftina, a unutra uvijek nahajcan smederevac u ćoši. Obično bih uvečer posjetio prvo Gambit, pa Jarebicu. Bio sam, moram li reći, najmlađi među tim komunjarama, bivšim fudbalerima, vojnim licima i boga pitaj šta još. Gotivili su me prvo zbog godina, a i čuli su i da napišem ponešto. S vrata bi me uvijek dočekalo: Evo malog. Daj mu šta će i piši na mene. Sjeo bih za jedan od stolova i slušao njihove preorane uspomene. Najluđe je bilo na večerima sevdaha i romske muzike gdje bi uz glas njegovog božanstva, Šabana Bajramovića, zaprštao kristal i zakrvavili se stolnjaci.
Tog jutra pokupio sam nešto siće sa stola; bio sam u totalnom bankrotu, i nakon sedam dana odlučio izaći iz kuće. Trebalo mi je nešto, neka promjena, makar i loša da me trgne iz groba letargije u kojem sam ležao. Pravac Gambit, rano je još, ali otvaraju već u sedam.
Tamo zateknem standardnu gardu, rumenu i nasmijanu. Pozdravljam i sjedam za stol do gazde Gage. Poprilično je zadimljeno, ali konobarica Rada redovno luftira.
– Nešto si poranio danas – kaže gazda.
– Ne mogu ni u kući više – odgovaram.
– Sekira li te iko?
– Ma kakvi.
– Ne daj se mali, šta god da je.
– Ne brini gazda, sve je pod konac – mahnem Radi i naručim čaj.
U to ulazi Rašo. Na njemu crvena Nike vjetrovka i kačket. Razvlači krezavi osmijeh, kucne me šakom po ramenu i sjedne do mene. Što to piješ čaj? Da nisi bolestan? Daj nam po jednu, govori Radi koja već sipa travaricu. Rašo je blizu šezdesete. Zube je gubio postepeno, od meča do meča. Boksao je u Jugoslaviji, tukli su ga, ali i on je tukao. Njegov stariji brat, bokserski sudija, često ga je slao pred neku kljusinu na klanje. Tvrdio je da nikad nije popio nokaut. Bio je juniorski prvak, da bi ga oštećenje oka udaljilo od svearmijske titule. Nerijetko bi njegov upad u kafanu pratilo: Ide Rale – ko kakva razbojnička divizija. Godinama je radio u Minhenu, nisam pitao šta, ali su mu ruke uvijek bile zasute zlatom, a novčanik podebeo.
Sjedim i gledam kroz mali prozor na ulicu kojom svako malo prođe ozebli dostavljač hrane na tomosu. Rašo odavno vuče gadan kašalj, govori kako treba ostaviti cigare i da će sutra ići doktoru da sve to poslika. Vrata se otvaraju. Debeljuškast dečko mojih godina zbunjeno gleda unutra i oklijeva da uđe. Pod miškom mu neka torbica, iz nje vire prospekti, flyeri, šta li već. Gukni sine, govori gazda. Bi li mogao podijeliti ovo, izvadi one papire i mahnu njima. Ko ti brani. Dijeli samo ako nije kakvo predizborno sranje, reče gazda i prvi s reda uzme prospekt. Dođe to i do nas, a dečko se pokupi ko da je na zmijsku jamu naišao. Šta je to? Čitaj, govori Rašo i eksira travu. Očekivao sam novootvoreni fast food ali tamo: otvaranje tattoo salona Black needle za koji dan, ta i ta lokacija, broj telefona i nekoliko slika. Skupo se tetovirati po stare dane. Sve i da hoću nema mi gdje stati, govori gazda i zagrće rukav. Na desnoj ruci plavozelene uspomene na JNA, ptica, datumi. Zagrnu i drugi: sidro, neki pokušaj sata i jedno pet, šest ženskih imena. Rada gleda preko šanka: ono, svi ste vi isti, ali namiguje mi, kao ne misli na mene. Služio sam i ja u Nišu, javi se Mladen, električar u penziji. I on ispisan ko kajdanka. Na laktu mu paukova mreža, a ispod mjesec i zvijezda (iako je pravoslavac), gola žena, a imena, ne znaš odakle bi počeo. Rašo pije i šuti, vidim nešto mu ko nije pravo, ali lice mu ne odaje puno.
– Hoćemo li po još jednu? – pitam Rašu koji pali cigaru.
– Hoćemo lafe. Tek je deset sati.
Jebeš sve to, sa šanka progovara stari Afan. Davno je prokockao sve što je imao. Poker ga je pojeo ko moljac džemper. Inače je neprimjetan, duh sa stolice koji tu dođe više da se ugrije nego da pije, ali ponekad dobaci nešto i ujede, mada ga niko više i ne registruje. Ako je išta vrijedilo iscrtati to je kad smo ovaj jebeni rat skončali. Podiže nogavice samtnih pantalona: 92-95, nož i tespih preko njega, onda privid lobanje i koske. Pokušao je nastaviti, ali su ga ušutkali kažiprstom preko usana. Zaboravio je na osnovno pravilo udruženja: rat i politika strogo zabranjeni. To je čak i uramljeno na zidu.
Kazaljka gazi jedanaest sati. Još smo na tetovažama i travarici. Sada Davor stoji i pokazuje svoje. Proputovao je dosta za života u službi univerzitetskog profesora. On se tetovirao vani, pa su njegove bolje. Nema punih imena, samo krasnopisni inicijali. Maria iz Venecije, Branka iz Beograda i Ezster iz Budimpešte. Ovu zadnju umalo doveo ovamo, ali se izjalovilo. Rada slaže face otamo, valjda joj puna kapa svega pa sve gleda u mene kako ih mogu slušati. Pitam se gdje su im te silne žene danas. Ne moram napominjati da su ostali neoženjeni, a i bog zna koliko su djece ostavili kao uspomenu negdje.
Mali, jesi li ti gdje išaran? upita gazda. A ja pun ožiljaka. Da mi neko kožu odere ličila bi na kartu s blagom. Svaki priča priču. Da sad krenem, ne bih do sutra. Rašo sjedi i ljušti rakiju. Nadvio se crn oblak nad njim. Prošli put mi reče da mu fale žena i kćerke koje su u Minhenu, te da mu je kopriva srce opasala. Razveo se nema punih godinu dana. Nije išlo s kafanom više. Taman da odgovorim gazdi, Rašo ustade i dreknu: Pičke jedne! Zbaci onu jaknu i raspori košulju na prsima. Gledaj ovo! i krvnički se lupi šakom u prsa. Na njima ništa, svi zbunjeni. Neki ga gledaju u strahu, drugi ko pijanu budalu. Razgoračio oči i pogledom vreba sviju, ovi poglede u kapute sakriše. Smirujem ga i mašem Radi da ponese još jedan penicilin. Skupljam par dugmadi sa stola i stavljam ih u foliju njegove Drine. Dobro je Rašo brate. Hajmo zapalit po jednu, pa ćemo vidjeti šta ćemo dalje, govorim i uzimam od Rade dvije travarice. Kud uđe onaj mali i baci klicu, mislim se dok mu pripaljujem. Kafana se brzo ispraznila. Utorak je, Liga prvaka, pa ovi lafo odoše nešto staviti na tiket. Htio sam platiti, mada nisam imao dovoljno, ali je Rada odmahnula rukom. Rašo je ostao sjediti zavaljen u stolici.
Sutra sam sreo Rašu kod vatrogasne kule. Kaže bio kod doktora, nema kancera, ali batalit cigare pod hitno. Vadi rendgenski snimak iz bijele koverte prema nebu, a na njemu s lijeve strane oko srca piše: Slavica. Ja ga gledam i ne vjerujem.
