Ručao sam u prstenu Antwerpa. Libanonski restoran s melekom za pultom. Tamnoputi mladić do prozora stiskao je mobitel u šaci. Izgovarao ajete zamotan u palestinsku maramu. Izrael je spalio obalni pojas Gaze, riječ civil nadirala je odsvuda. Zamislio sam se kako stojim tamo na vrelu subotu. Rakete su čistile horizont od zgrada, muškarci nosili tijela djece. Buka se otvarala kao osunčane pelargonije. Najednom je geler probušio moja pluća i na trenutak ugasio svijet. Vrelina slike me je opekla. Zagrcnuo sam se iskašljavši grumen hljeba. Mladić je već ustao i izašao nekud napolje da umiri vibraciju poziva. Dugo se nije vraćao. Njegova hrana se ohladila. Nakon dvadesetak minuta, melek plamene kose prišao je stolu i sklonio ostatke košmara. Bio sam spreman umrijeti da dodirne i mene.
