Vozili smo se ruralnim predgrađem. Upijali sumrakom namočen krajolik. Planine, brda. Razbacane kuće s baštama. Septembar se već bio ustalio. Ljeto na izmaku produbljivalo je usamljenost. Škripali su dobro poznati mehanizmi odbrane. Želja za bijegom. Povlačenje pred jesenjim požarom. Zanos se spremao biti ugrobljen s prvim kišama. Htio sam da Armin nikada ne ugasi motor. Da nastavimo dok se iza jedne od suhozidnih okuka ne ukaže smisao. S radija je nadirala Suburban War od Arcade Fire. Pjevušio sam izblijedjelim glasom, držao limenku izbačenu kroz prozor. Nebo se pretvaralo u transcendentalnu fresku.
Noć je postepeno gasila obrise predgrađa. Jantarno svjetlo ulične rasvjete zadržavalo cestu na vidiku. Kuće su gledale žućkastim oknima iz mraka. Osluškivao sam utišana naselja. Lavež pasa. Sve je bilo podređeno tmini. Ton minule pjesme povezao se s noćnim zrakom i poznatim putem. Zbijena jata zvijezda drhtala su zaleđena na nebu. Nastojao sam da pohvatam slike u izgužvanom sjećanju. Godine opijanja nagorile su piksele. Isčezavale su i rasipale se po modrim livadama. Iz suprotnog pravca polako se kotrljao smrad obližnje deponije. Kvario čistoću trenutka. Podigli smo prozore i skrenuli prema vinogradima.
U podnožje planine spuštalo se više svježeg zraka. Oborili smo stakla. Udisali mošus bijelih borova. Zagledan u noć, raspoznao sam barake obližnje kasarne. Bešćutno su stražarile nad ograđenim džepom bjelopoljske kotline. Pored njih usnuli kamioni i tenkovi. Spomenici. Trudio sam se da se ne prepustim patetici, osjećajući glupi ponos što pripadam podneblju gdje su i vozila smrti imala poetične odlike. Kroz mene su prolazili rojevi pročitanih stihova. Udarali u pivom zapljusnute zube. Bio sam uvjeren da u stanju omamljenosti izmišljam novi jezik. Noć je odgovarala krikovima ćuka i glasnijim lavežima pasa. Armin je šutio, uvlačeći dimove. Tražio novo raskršće u smračenom obodu ceste.
Prošli smo jednu od periferijskih kafana. Zaslijepila nas je neonska reklama. Iskrcali smo se već jednom u taj lokal. Goste je zabavljala garava pjevaljka na stejdžu od paleta. Iskusni fušer zakucao je u plafon par reflektora. Dovoljno snažnih da istaknu svu bijedu lokala. Sjeli smo za jedan od slobodnih stolova, pomalo nesigurno izvukli stolice zasićeni mrakom predgrađa. Oko nas su sjedile strvine s kriminalnim dosijeom u očima. Gazda u ćošku bio je zaokupljen trošnim bedrima pjevaljke. Društvo su mu pravile lokalne lole. Maheri maloljetničkog prijestupništva. Pokazivao im je kako se pravilno rukuje sa ženom. Snagu svog koljena na koje bi jednim potezom posjeo sagorenu zvijezdu sumnjivih jazbina i vašara. Kikotala se i trpjela goleme šape oko struka. Nismo morali govoriti. Sve je izrečeno dolaskom u izoliranu zajednicu. Tragali smo za sirovim iskustvima. Izazivali sudbinu. Sada smo čuli mikrofonski eho. Pratio nas je kroz špalire kukuruzišta. Zamirao nadglasan bukom kasnonoćnog voza.
Zaustavili smo se kraj malog groblja, nezaobilaznoj stanici rute. Trebalo nam je vremena da prilagodimo oči umorne od prizora noćnih šuma. Desetine mramornih ploča ležale su rasute po zarasloj ledini u prstenu ogradnog zida. Mjesečina je palila njihove hrbate presvučene sasušenom sluzi puževa. Izgledali su kao živa bića u nekoj tajnoj seansi. Stajali smo paralizovani. Čekali da neko od pokojnih otpozdravi iz zemlje. Živi koji mirno razgovaraju s mrtvima, tražeći oprost od života i njegovih duhova.
Napuštajući groblje, ponekad bi snop farova presjekao pas. Ili lisica. Čopori zvijeri skrivali su se u šikari među devastiranim kućama, zapaljenim u povoju rata. Vozeći se podno planinskog klanca, pred nas je zimus izletio vuk. Zaslijepljen, smrznuo se u mjestu. Zakočili smo na vrijeme. Žmirkao je ispred zahuktale mašine. Krzno mu je bilo zakrvavljeno, na vratu grimizni krater. Trag hajke. Gledao sam u plamteće oči osuđene na progon. Vreli dah koji se ledio u tvrdoj decembarskoj noći. Armin je poništio svjetla i hroptanje motora. Tišina. Bez zavijanja koje označava teritorij. Začuo se glasan cvilež. Šepajuća silueta odvukla se u makiju.
Jedini u tom prostoru iza ponoći, mogli smo vidjeti migracije ptica. Goleme tamne diskove kako jezde nebom. Iza sebe su ostavljali sve opustjeliji pejzaž. Salijevao sam pivo i strepio od konačnog silaska jeseni. Prožimao me drhtaj, zatim malaksalost. Krotio sam ih džointom. Gorio je kao smola, podražen vjetrom. Tražio sam još strujanja u ogoljenim njivama i voćnjacima. Dokaze da nije sve zamuklo. Redala su se omeđena zemljišta s limenim tablama. Brojevi, adrese. Izumrli dalekovodi. Poput egzoskeletona napredne civilizacije. Osluškivao sam Arminov ujednačeni ritam disanja. Zlosutnost atmosfere nije ga remetila. I sâm je bio ptica. Kroz mjesec dana letio je u Bamako, urbani dio malijske pustinje. Čekao ga je posao u američkoj bazi. Višemjesečno izbivanje. I tihi ravničarski vjetar koji puše kroz krošnje manga.
Kazaljka goriva je tonula. Zaokrenuli smo prema glavnom putu da smirimo žeđ rezervoara. Armin je zaustavio na osamljenoj pumpi i otrčao u WC. Izašao sam i istegao noge. Sjeo na toplu haubu Alfe. Rasanjeni pumpadžija pokrenuo se poput oživjele statue. Točio je ravnodušno, držeći cigaru u brazdi od usana. Blijedo svjetlo činilo ga je malokrvnim. Da sam izvadio pištolj tražeći mu pazar, vjerovatno bi samo pogledao kroz mene. Travnjak je zasipalala voda iz prskalica. Podizala svježinu. Farovi automobila stidljivo su se javljali iz gustog mraka. Gasnuli jedan za drugim odnoseći signale svagdašnje prolaznosti. U meni se budio nihilist. Spreman da se podredi zakonima boce. Nije bilo nikakve svrhe postojanja, niti boga koji me voli. Samo gomila poraza, gomila ničega. Vâljao sam upaljač u džepu. Vidio pumpu u plamenu, postajao dio ognja. Armin se u međuvremenu vratio s dvije limenke. Pronašao barem jedan razlog da nastavimo guliti kroz besmisao.
U posljednoj etapi vožnje klizili smo pokraj jezera. Namreškana koža vode, plutajuće bačve, šaš. Akumulacija užasa. S druge strane vijugala je šetnica. Pusta i zanemarena. Melanholično jugo zviždalo je tunelima uskotračne pruge. Ispraćalo nas iz predgrađa. Kruzing praznim svemirom bližio se zvjezdanim vratima. U retrovizoru je bljeskala prošlost. Gorčina minulog vremena. Mučni balans između sramne trezvenosti i alkoholnog ponora. Volan u Arminovim rukama je podrhtavao. Sila ponovnog ulaska u betonsku orbitu. Nakratko smo zatvorili oči.
Nebo je ličilo na otvorenu ranu. Svjetlo nagrizalo kabinu auta. Izranjale su jače rasvjete, niske trospratnice. Vraćali smo se fluorescenciji gradskog života. Odvojio sam pogled kroz prozor, u bogatašku vilu. Bila je lijepa i nesretna, ugašenih svjetala. Tri visoke palme nadvisivale su zid s gvozdenom kapijom. Nepovezive s krajolikom. Držao sam ih još neko vrijeme u vidokrugu, do suza ganut njihovom postojanošću. Odnekud se ukazalo praskozorje.