Srđan Mršić: Arhiv jedne opsesije

»Gospode, jesam li samo ja ovakav?«

AJO/1997/TVT/001

Tivat, 25–31. avgust 1997.

AJO/1997/TVT/001 IZVOD I / OPŠTI PODACI

Predmet arhiva: prva manifestacija opsesije.

Forma: fragmentisana rekonstrukcija.

Vrijeme: ljeto 1997.

Lokacija: privatni stan u soliteru.

Trajanje: od 25. avgusta do 31. avgusta.

Subjekat: dječak.

Uzrast: 12 godina.

Status: jedinac (ostao u sedmoj godini bez oca).

Škola: završio VI razred.

Kontekst: dio djetinjstva proveo u ratnim uslovima na selu (1991–1995).

Objekat: žena.

Procjena uzrasta: 28–32 godine.

Uloga: gazdarica stana.

Zanimanje: novinarka/esejistkinja (honorarno).

Ime: zaboravljeno.

Konstanta: majka (aksiom prisustva).

EKSPOZICIJA: KONTEKST I MAPA

Bilo je to krajem avgusta 1997. Crna Gora je još u sastavu Savezne Republike Jugoslavije. BiH se privikava na konstitutivne entitete. Neki su ratovi završeni, a neki još nisu ni otpočeli. Internet postoji negdje daleko. VHS još drži primat. U automobilima i muzičkim linijama okreću se audio-kasete, a putovanja se pažljivo planiraju uz pomoć papirnih mapa i ručno docrtanih dionica.

AJO/1997/TVT/001 MAPA DOLASKA

Vozilo: Jugo 55 (boja: trula višnja).

Putnici: majka i sin.

Ruta: G. Kotorac → Trnovo (pekara) → Rogoj → Miljevina → Foča → Tjentište → Čemerno → Gacko → Bileća → Trebinje → MGP Zupci–Sitnica → Herceg Novi → Meljine → Zelenika → Kamenari → trajekt → Lepetane → Donja Lastva → Tivat.

Majka me je povela na more u posljednjoj sedmici raspusta. Kasno ljetovanje bilo je nužnost uslovljena mojim nedovoljnim uspjehom iz pojedinih predmeta i popravnim ispitima koje sam u prvoj polovini mjeseca morao položiti da ne bih ponavljao školsku godinu.

DAN PRVI

Hodnik nas je dočekao uzak, prohladan. Otvorila nam je vrata tek probuđena djevojka s tamnim podočnjacima i razbarušenom, nešto kraćom kosom, obuvena samo u bijele bolničke klompe koje sam do tada viđao po domovima zdravlja. Ispostaviće se da je sinoć pretjerala s vinom.

Pamtim miris. Drveni regal za obuću, priljubljen uz zid kraj vrata kupatila.

Upoznavanje na hodniku trajalo je kratko, bez suvišnih formalnosti. Uglavnom je majka govorila, a ja ćutao. Prvobitni plan je bio da stanodavka ovih šest dana provede s momkom.

Ne sjećam se ni gdje ni kako. Samo je rekla da su raskinuli iznenada i da nije imala kud.

— Viđaćemo se i družiti, htjeli ne htjeli.

Rekla je uz empatičan, premda sveden osmijeh.

Nakon što smo u gostinskoj sobi ostavili stvari i raskomotili se, prešli smo u dnevni boravak. Svijetao, prostran, s balkonskim vratima, niskim stolom i policama sa knjigama.

Prijatni tonovi, pastelne boje, kubistički abažur i krotko raspoređene sjenke. Kreativni haos u kojem je sve u dnevnom boravku bilo raštrkano, ali s mjerom i nekim posebnim stilom. Živo, drugačije. Ili se meni tad tako činilo.

Za dječaka: kulturološki šok i otkrovenje.

Dok je u kuhinji kuvala kafu, u dnevnom boravku po navici prilazim policama. Samo pogled korica i poveza, bez čitanja.

AJO/1997/TVT/001 NEPOTPUNI KATALOG BIBLIOTEKE (dnevni boravak)

Lokacija: dnevni boravak; police uz zid.

Metod: vizuelna evidencija korica i poveza (bez čitanja).

Napomena: popis je približan; pamćenje zadržava kategorije, ne i raspored.

Sadržaj:

• Rječnici / enciklopedije / atlasi (obimne knjige, tvrdi povez)

• Prirodnjačke knjige

• Kompleti: Njegoš • Crnjanski • Kapor

• Kuvari

• Aforizmi

• Razglednice (naslonjene na hrbate)

[KRAJ KATALOGA]

Skuvala je sebi i majci kafu, meni iscijedila sok od pomorandže, pa se zavalila u kožnu fotelju naspram nas i pripalila cigaretu. Dugi crveni Lovćen. Na stolu pored kristalne pepeljare: svežanj vizitkartica, dva špila karata, naslagani podmetači za čaše od pluta.

Zaboravio sam stanodavkino ime.

Vizitkarta je svedenog dizajna, elegantna, sa zanimanjima navedenim u kurzivu. Ime i prezime imaju isti broj slova. Prezime je na -ić. Inicijali: D. P.

Njena koža imala je onu boju koju turista nikada ne dobije: ujednačen ten, vrstu uljne glatkoće po kojoj pogled klizi bez otpora.

Ta žena ili djevojka mogla je biti ili u kasnoj mladosti ili na početku svoje zrele dobi.

Ne znam.

Sjedeljka uz kafu potrajala je. Našle su zajednički jezik. Majka je pričala o ratu, kako je ostala udovica, o poslu javnog tužioca. D. je govorila o sebi. Pamtim samo jedno: stan su njeni roditelji dugo čekali tokom socijalizma, dobili ga od države i odmah ustupili njoj. Oni su ostali u staroj kući, negdje u Nikšiću.

Razgovor je potrajao dovoljno dugo da se u kasno poslijepodne postavi pitanje idemo li uopšte tog dana na kupanje. Meni se iz njenog čarobnog stana nije izlazilo, ali nisam imao argument kojim bih se usprotivio.

Šetnja molom. Kupanje. Sladoled. Hladovinu sam potražio na klupi prekoputa trafike. U sjeni palmine krošnje sačekao da mi se kosa i kupaće prosuše.

Pri povratku s plaže, uz zalazak sunca, pazarili smo hranu i piće.

Kad smo se vratili, ponudili smo D. da večera s nama.

Uveče su njih dvije dugo ostale budne. Razgovarale su u polutami. Iz prikrajka sam slušao glasove koji su se katkad spuštali do šapata uz povremeno rasprskavanje bezbrižnog smijeha.

DAN DRUGI

Buđenje. Kupanje. Žaropek. Sladoled. Šetnja molom.

Morski se vazduh sudarao sa kiselkasto-slatkastim zadahom gnjilog voća iz pravca pijace. Pomiješan sa smradom iz šahtova, tvorio je mučnu smjesu za moje osjetljive nosnice. Od scenografije upamtio sam tek pokoju palmu i improvizovanu poluživu ogradu, prošaranu čeličnom mrežicom. Klupu i trafiku.

Imao sam slabost prema izlozima trafika. Želio ih.

Najranija sjećanja sezala su do predratnog vremena. Uz stripove sam naučio da čitam sa pet godina. Svake sedmice na trafike su stizali novi brojevi Lunovog magnus stripa i Zlatne serije koje su mi roditelji uredno kupovali. I tako neko vrijeme.

Stizali su. Stizali. Stizali.

Dok jednom nisu prestali da stižu.

A tek što je počelo.

Kao i škola.

Nakon toga: mrak.

U posljednjih godinu–dvije, pored stripova, moje interesovanje razbuđivali su i erotski časopisi. Oni na masnim papiru, koje smo kolokvijalno nazivali »erotikama«. Dilali su se na malim odmorima, ispod ruke. Uglavnom iza školske kotlovnice.

Ponekad bi se takva roba otkrivala pred mojim očima preko velikodušnog starijeg rođaka koji se često znao pohvaliti svojim dobro uskladištenim trofejima. Dopuštao mi je da listam, ali samo u njegovoj sobi i u njegovom prisustvu. To se podrazumijevalo.

Skrivali smo ih poput apokrifnih jevanđelja na najzabitijim mjestima. Vrijeme za njihovo ritualno iskopavanje pristizalo je periodično, uglavnom u sitni sat, kad svi spavaju ili kad nema nikoga doma.

Svašta su drugi radili sa svojim relikvijama, a ja sam tu jednu, s vremena na vrijeme, prilježno studirao i zagledao. Ne sjećam se odakle sam je dobavio. Na nesreću, bio je to neki domaći časopis s našim damama. Slike unutar njega: rudimentarne. Muškarci ružni, dlakavi i matori. Opisi banalni, a naslovi vulgarni i karikaturalni tipa »JEFTINA FUKSA I ZAGORELI ČARUGA«.

U tome nije bilo ničeg za mene.

Danas još manje.

★

S klupe prekoputa mogu sve da vidim. Bilježim kosu prodavačice. Blajhana, smoždena u nekakav metlasti mini-val. Majica na bretele. Prstenje, narukvice i dotrajala privremena tetovaža na lijevoj nadlaktici. Karmin, puder i maskara u saftu od znoja. Dodatnu pažnju odvlače njeni nokti. Na vrhu svakog prsta po jedna zašiljena pink kandža.

Već neko vrijeme skupljao sam hrabrost i vrebao pogodan trenutak da priđem i pitam koliko košta »erotika«. Ni danas nije jasno čega sam se više stidio, da li djevojke iz trafike ili zalizanog lokalca koji je vječno tu bivstvovao, naslonjen laktom na vanjski pult. Neprestano je sipao neduhovite besmislice. Ona je duvala balone, preživala žvakaću gumu i kuckala po pultu svojim hladnim oružjem.

Čekao sam na klupi da vidim ko kupuje pornografiju i kakve su to osobe. Usput sam dočekao da prodavačica izađe i iskoristio priliku da sumiram širu sliku. Čim je izašla, ustao sam da je presiječem u prolazu. Želio sam da blizina i ukrštanje koraka učine svoje. Pečati ljepljive žege. Crne papuče. Zapuštena stopala. Nedovoljno osunčane horizontalne pruge.

★

Desilo se nakon povratka sa plaže.

Počelo je sa mojim zaboravljenim rokovnicima u koje sam upisivao svoje poetske pokušaje. Organizam je vapio za izrazom. Preko majke sam od D. tražio hartiju za pisanje. Majka je upitala u moje ime, nakon čega se D. obratila meni i poslala me da u njenoj sobi potražim već otpakovan paket sa tehničkom hartijom.

— Mora bit neđe u neki ćošak.

Nastavilo se u njenoj spavaćoj sobi. Polumračna i neprovjetrena. Krevet nenamješten. Roletna skoro do kraja navučena. Onaj blagi miris iz dnevnog boravka ovdje je bivao gušći, postojaniji. Ostajao je u nosnicama i nakon izlaska. Dok sam tražio hartiju, na natkasni uz samo uzglavlje sijеvnuo je raskriljen časopis. Užurbano sam ga prelistao. Mjesečnik sjajnih korica i nagih tijela. Na duplerici djevojka u providnim čipkanim gaćicama kroz koje se jasno nazirao prorez i stidne dlačice. Odložio sam časopis u položaj u kojem sam ga prethodno zatekao i fokusirao se na pronalazak hartije. Pronašao sam otvoren paket u uglu, pored naslaganih praznih kutija od ženske obuće.

U njenu sobu ući ću još samo jednom.

★

Omorina. Muči me hartija bez linija. Ljevoruk sam. U kupaćim, bez majice. D. je iskopala nekakav lenjir. Rekla mi je da iscrtam linije ako bez njih zapinjem.

— Tako su i naši preci.

Dobacila je i na trenutak se izgubila iz mog vidokruga.

Baš kad sam počeo da mjerim razmak, D. je u teksas šortsu izašla iz kupatila. Desnom je nehajno pridržavala neseser, a lijevom mi je, od milja, u prolazu razbarušila kosu i u dva gipka koraka već izašla na balkon. Ostao sam na trosjedu, zaklonjen od njenog pogleda. Iz moje pozicije, pod određenim uglom, vidio sam središte balkona i sto. Stolice na suprotnim krajevima ostale su nevidljive. Makar njihovi nasloni.

Majka je otišla u sobu da prilegne.

Balkon, uska natkrivena galerija, opasuje soliter sa tri strane. Teška rukohvatna šina ograde skoro je izgubila boju. Sivilo drveta izviruje prošarano sitnim uzdužnim pukotinama.

Šum što narasta sa svih strana izvirao je iz gomile cvrčaka koji nastanjuju okolno zemljište. To je neprekidan, zaglušujući zvuk bez varijacija, u kojem se ništa ne razlučuje.

Još sam u dnevnoj sobi. Povlačim linije. Moj ugao gledanja omogućava mi da vidim šta D. radi, ali joj ne vidim ni glavu ni trup.

Između drvenog štoka i poluotvorenih vrata nazirao se prizor koji sam naknadno sklopio od razlomljenih kretnji, treptaja refleksije u staklu i mirisa acetona.

D. je s noktiju na nogama odstranjivala dotrajali, ispucali crni lak. Strpljivo. Hirurški precizno.

Moje linije su se uvijale, zakrivljavale, uvijale, zakrivljavale.

Dim od Lovćena miješao se s maglom nad planinom. Mudri Njegoš na njoj spi.

Linije vrludaju kao gumeno crijevo bez kontrole, pod pritiskom. Gore, dolje. Dolje, gore. Dok se slavina ne zavrne.

Kad je završila s lijevom nogom, savila ju je u koljenu i privukla sebi, van mog vidokruga. Gracioznim pokretom prsti uzimaju novu, čistu vaticu i natapaju je acetonom. Ipak, neka nevidljiva sila poželjela je cigaretu prije tretmana desne noge. Gledam lijevu ruku kako uzima kutiju. Dva prsta desne udaraju po dnu. Tri filtera crvenog Lovćena odmah ponudiše sebe. Prsti izvlače jednu cigaretu. Onda i ruka i cigareta zamaknu iza drvenog dovratnika staklenih vrata.

Zatim zvuk upaljača. Ponovno kresanje, pucketanje i dimni kolutovi, estetski koncentrični, rubno plavičasti. Raspršiće ih desno stopalo koje odvažno stupa u kadar. Poluprofilno. Ne zaustavlja se na rubu stola nego se pod pravim uglom isteže, zajedno s unutrašnjom stranom noge, stegna i lista.

Stopalo vrhovima dugih prstiju doseže do uskog stalka čaše za vino. Pri maksimalnoj zategnutosti dodiruje staklo poput strune. Prsti kao da prebiru po harfi.

Znam da mi je naročito uzbudljiv bio spoljašnji luk palca i prst do njega, prilično duži od palca, ali nikad do kraja ispravljen, uvijek malo nakrivo povijen od zgloba ka noktu. Tako na oba stopala, simetrično.

Spremna da po vodi hoda.

Ispušila je cigaretu, skinula lak i na desnoj strani, pa ponovo zarotirala noge. Umjesto tabana i unutrašnjeg luka desnog stopala, otkriva se gornji dio lijevog. Prsti desne ruke počinju da turpijaju rub nokta.

Sjenke mijenjaju uglove i izdužuju se. Kakofonija cvrčaka bubri u ušima.

Premaz bezbojnim lakom.

Svrab. Žuljanje. Blago crvenilo.

Linije su bježale čas gore, čas dolje, ili su samo nezgrapno krivudale.

Fras prvi.

Iz hipnoze me prenuo zvuk iz sobe.

Majka je ustala.

Otrčao sam u kupatilo.

Nisam radio ništa, pokušavao sam da se smirim. Srce je nadoknađivalo propuštene otkucaje.

Obrisao sam znoj peškirom i umio se, a onda…

Onda sam otvorio pogrešnu korpu za prljav veš.

Sklopio sam oči.

Nisam znao šta mi se dešava.

RETROVIZOR I:

Tokom rata, na selu, između dječakove šeste i desete godine, sadržaji su stizali sa zakašnjenjem. Ili ih prosto nije ni bilo. Nije bilo ničeg novog, samo ono što se unaokolo zateklo: knjige, stripovi, televizor, video-rekorder, nekoliko kaseta i jedna relikvija u kožnom koferu: VHS kamera. Uspomena na oca.

Ograničen sistem.

Dječak već ima od ranije izgrađen skup pojmova šta muškom oku može da pripada.

Stopala nisu postojala.

★

Stid dolazi kasnije.

Poslije, na balkonu, sjedio sam na njenom mjestu. Opazio sam staklo. U odrazu balkonskih vrata D. je mogla da me posmatra svakog momenta. Mogla je vidjeti da nisam skidao pogled sa njenih stopala.

Nisam bio nevidljiv. Naježio mi se potiljak. Zabridilo tjeme. Protrljao sam ga.

***

Do kraja ljetovanja D. se ponašala isto. Možda nešto diskretnije, ali to je mogla biti i moja uobrazilja. Počeo sam grozničavo da krijem pogled. Izračunavao sam uglove. Pazio sam na mogućnost da budem uočen. Nisam to znao definisati. Možda nisam ni želio. Moje djetinjstvo je bilo nesporazum unutar kojeg nije bilo odgovornih.

Razmišljao sam o strategiji pogleda.

Vidljivost je postala disciplina.

★

Sanjao sam je u bijelom. Bosu. Hoda po molu i spušta lijevo stopalo na morsku površinu. Odlučno stupa površinom. Noć je vedra. Mjesečina tuče u rivu. Sve se jasno vidi. Nije utоnula ni do članaka.

Hristolika.

Po pučini je šetala.

Probudio sam se u znoju.

RETROVIZOR II:

U dječakovu odbranu mogu posvjedočiti da se njegova sklonost ka arhiviranju ispoljavala od najranijih dana: skupljanje sličica, mirisnih salveta, Bonelijevih stripova. Vakuumsko pakovanje važnih grafičkih novela u kese za zamrzivač radi zaštite od vlage, prašine i Dejtona.

Rekonstrukcija sobe u kojoj je dječak proveo najveći dio rata: Ikona bose Bogorodice, kraj nje na zidu Sveti Đorđe ubija aždaju, a u lijevom donjem uglu princeza razdrljene haljine leži u prašini. Bosa. Na drugom zidu, nasuprot monoteizmu, statua bose Afrodite bez ruku, koju je majka u prošlom životu donijela sa ekskurzije u Solun. I još jedan važan artefakt, »Ilustrovana Biblija za djecu«, u boji, sa izvanredno realističnim grafikama čiji su motivi snažno impregnirali dječji mozak. Dodajem i Jansonovu »Istoriju umjetnosti«, ruske babuške i figuricu: pleteni priglаvak u drvenom opanku.

Od ostale literature tu su Balzak, Andrić, Ćopić, Kardelj, »Knjiga o Titu« i nekoliko »lastavica«.

Pogled iz kreveta kroz zastakljene dveri verande: Pejzaž u hladu, u polutami, u zaklonu iza lišća. Ogromni stari jasen proteže gole grane u polutami. Sjenke se prepliću preko lijevog bočnog zida betonske garaže. Pod jasenovim stablom mahovinom tapaciran kameni bunar. Iz trećeg plana jedva se vidi trošni hambar, a desno, bliže kući, sjekira zabodena u cjepalu.

I detalj koji odudara: blijedožućkasti gumeni pijetao uz žičanu vratnicu praznog kokošinjca.

UMETAK: DRUGO LICE (jednina)

Korpe za veš su bile odvojene. Ta činjenica je ubrzo dobila značaj koji tada nisi umio da imenuješ. Zanimao te miris njenih stopala, ali bilo je ljeto i prilika za oblačenje čarapa nije se ukazivala.

Nakon što bi D. završila sa presvlačenjem i tuširanjem, u kupatilu i njenoj korpi ostajao je postojan trag njenog dana. Tkanina u isparenju, toplota koja je čilila, miris što je vjetrio; sve je trajalo kratko, ali je bilo sadržajno. Čitavu paletu ženskosti evidentirao si čulima u podsviјest dječaštva. Kao dokaz da je njeno, da je D. stvarno bila tu. Ali je nedostajao miris koji te je najviše zanimao.

Onaj drugi, nekima još intimniji, ukazao se na svilenim…

AJO/1997/TVT/001 STAVKA U ARHIVU: PRETRAGA (detalji redigovani)

Evidentirano stanje: uzbuđenje, znatiželja, adrenalin, krivica.

Pitanje koje ti se tada rodilo u glavi:

»Gospode, jesam li samo ja ovakav?«

Te noći spavao si slabo.

Prevrtao se u postelji.

Razrađivao strategije.

Verglao po mogućnostima.

Majka je spavala na susjednom krevetu.

AKSIOM O MAJCI:

Pokušavao si majku obuhvatiti nekim smislom, ali to nije išlo tako lako.
Ona za tebe nije imala oblik, obris ni težinu.
Nije bila ni broj, ni poredak, ni mjera.

Bila je jednostavno majka.

DAN TREĆI

Prvi put sve troje hoćemo na plažu.

D. je u ponču preko kupaćeg, sa slamnatim šeširom i naočalama.

Slušam kako joj japanke ritmično tašunaju o pete.

[flip-flop, flip-flop]

Jedini sam bez naočala.

Tražim od majke da probam njene.

Sve je isuviše žuto kroz ta stakla. Sada niko ne vidi gdje ide moj pogled. Brine me samo to što ni ja ne vidim gdje D. gleda. Kroz majčina stakla i njena stopala su žuta, lišena tena.

Mislio sam da će na plaži biti bolje, ali u ovom metežu čarolija hlapi. Previše sam izložen. Šta god to značilo.

Teta krofnarka nudi svježe krofne sa džemom i čokoladom. Odbijam. Lažem da me jako boli stomak. Kažem im da se vraćam do stana i da ću poslije doći do njih ako mi bude bolje. Pitao sam ih do kad planiraju da budu na molu, ali odgovor nisam zapamtio.

Uzimam ključ i odlazim.

Unaprijed se radujem samoći u njenom stanu. Ipak ne žurim. Učim da ne hitam, da ne budem halapljiv.

Prolazim kraj pijace i trafike. Još s leđa prepoznajem onog sa kajlom. Prodavačica je danas drugačija. Kosa je u repu, provučena kroz kačket. Grudnjak je novina za moj arhiv. Samog sebe sam iznenadio kada sam odvažno zastao i upitao:

— Pošto je erotika?

— Nemamo erotiku.

— Šta je onda ovo?

— Plejboj.

— Hvala.

Dok odlazim, na leđima osjećam svaki njihov pogled.

Nosim tu težinu sve dok ne zamaknem za ugao.

Ne mislim previše o tome.

Prvi put se vozim sam liftom.

Haustor i hodnik više ne djeluju tuđi.

Miris više nije stran.

Udahnem. Izdahnem.

Otključavam.

AJO/1997/TVT/001 / DODATAK: Katalog obuće u hodniku

Lokacija: Drveni regal, dva reda polica.

Metod: Vizuelna evidencija.

Veličina: 40 (EU), za sve parove.

GORNJA POLICA:

• Čizme do koljena (crne, zimske).

• Cipele (prirodna koža, ljetne).

• Sandale visoke pete (crne sa crvenim đonom, formalne).

• Otvorene sandale (crna koža).

• Umetci za obuću (izvađeni, oprani, prislonjeni za sušenje).

DONJA POLICA:

• Patike (bijele, vazdušni đon).

• Bolničke klompe (perforirane, uložak od pluta).

• Starke (plitke, crvene, iznošene).

• Japanke (guma, providne).

• Kućne papuče sa ćubom (pliš, otisak stopala, utisnuta geometrija gazišta).

[KRAJ KATALOGA]

Ponovo sam u njenoj spavaćoj sobi. Vrijeme ovdje otkucava drugačije. Ogledalo na regalu je portal. U odrazu ogledala, nepospremljena posteljina podsjeća na oblake. Ispod ogledala stoji tamna maketa glave. Modna lutka. Bez misli. Preko gipsa: lančići, perle i bedževi.

AJO/1997/TVT/001 UMETAK: REGAL / 4 LADICE

• Ladica 1: Kozmetika i nakit.

• Ladica 2: Grudnjaci, spavaćice, negližei.

• Ladica 3: Gaćice, bokserice, halteri.

• Ladica 4: Čarape, najlonke, štample, dokoljenice.

[KRAJ KATALOGA]

★

Kad sam se probudio, bilo je povečerje. Njih dvije su se odavno vratile. D. je već negdje izašla.

U predvečerje, majka i ja smo par puta prepješačili šetalište uz obalu. Posramio sam se kad sam vidio da djevojka iz trafike pilji u nas dok smo prolazili.

Pred spavanje smo gledali »Od sumraka do svitanja«.

Majci se film svidio do pola.

Meni od pola.

D. se nije izjasnila.

★

Iste noći sanjam Santaniko Pandemonijum: stupa na pozornicu okupanu zlatnim svjetlom. U purpurnom vešu sa albino pitonom oko vrata uvija se u sporim, ritmičnim pokretima i prodorno me gleda direktno u oči.

Nastavak sna je neka izvitoperena verzija Pepeljuge.

Čitav san u praznim oblačićima.

Unutar pravougaonih pasica.

DAN ČETVRTI

Ranije, odmah poslije doručka, majka i ja palimo jugića i odlazimo u Novi, kod majčine prijateljice, tete Lidije. Nova trafika. Novi strip.

Sjedimo u dvorištu, pod vinovom lozom koja služi kao tenda. Dok majka i prijateljica razgovaraju, listam strip i bacam usputne poglede na narandžasti lak na poprilično neodnjegovanim stopalima tete Lidije. Poredim ih sa stopalima D. Od te komparacije dobijam blagu aritmiju.

Odlazim u kupatilo.

Krv mi je još u obrazima. Pod zatvorenim kapcima, dok maštam, D. se materijalizuje prva, ali sramota me je ovog časa, u kojem ruke driješe učkur iznad lavaboa, a mašta prlja misli, iskoristiti je kao model. D. djeluje isuviše prefinjeno za ovaj trenutak.

Vraćam se na tetine narandžaste nokte.

Ispucalu kožu. Strije.

Usne…

Poljubac kosmičkih bilijarskih kugli.

Perem ruke sapunom. Majica je zategnuta. Staklo ogledala je očišćeno.

Povratak u Tivat.

Pica na parče.

Kupanje.

★

To veče gledamo noar-triler. Nasilje i usiljena patetika. Kakav film počinje tako što glavni glumac pronađe otkinuto uho puno mrava? D. je sjedila lijevo od mene. Noge je prebacila preko oboda fotelje. S ekranom kao pozadinom, njene su noge ulazile u moje vidno polje u vidu silueta, plavičaste od televizijske svjetlosti. Palili su se i gasili njeni članci i stopala, bljeskali, nestajali, lagano u tamu tonuli, pa se pod svjetlom ekrana vraćali u negativu. Sve u ritmu smjene kadrova.

Zbog majčinog položaja nisam do kraja mogao da se posvetim tim bljeskajućim strukturama. Sjedila je desno od mene na trosjedu, naslonjena tako da je bila u mogućnosti da obuhvati i film ali i moj pogled.

U jednom trenutku scena na ekranu postaje vrela. Eksplicitna. Dnevni boravak počela je da ispunjava blaga neprijatnost koju je D. na kraju razbila opaskom, preko ramena:

— Ovo je samo u filmovima moguće, da znaš. Da se kasnije ne razočaraš.

Mislila je na emocije. Ironizirala je svoju situaciju.

Spomenula je tokom večeri da se čula s bivšim momkom. Majka ju je pitala kako je prošao razgovor. D. je odgovorila neodređeno, ali krajnji utisak je bio da ima nade u pomirenje. Žacnulo me to saznanje.

Onda je majka otišla spavati. Prostor je odmah otpočeo širenje.

D. mijenja pozu. I sam se gnijezdim drugačije. Jedna njena noga nestaje iz mog vidokruga, dok drugo stopalo naprasno ulijeće u lijevu trećinu ekrana. A onda sam čuo njen glas:

— Je l’ vidiš lijepo od moje nožurde?

Tišina.

— Da maknem ako ti smeta? — dodala je povlačeći stopalo.

Kretnja je već prešla u statiku kada sam odnekud iz stomaka začuo mutirajući, piskavi eho:

»Ne sme… ta…«

Tišina.

Još tišine.

KRAJ FILMA

Na putu do sobe svraćam u kupatilo. Uočavam njenu rascvjetalu četkicu za zube u plastičnoj čaši blizu slavine. Bacam informativni pogled u korpu. Kupaći. Miris mora. Trave. Sitni pijesak. Slana laguna. Smiruje. Opušta. Miris dubine, neprevodiv u parfemski jezik.

★

Usnih neobičan san.

U tijelu sam odraslog Učitelja riđe brade, zatečen na pijanci kod fariseja Simona. Među mojim nogama kleči Grešnica Marija i suzama mi kvasi stopala. Molim domaćina da mi se donese lavor s mlakom i bokal s vrelom vodom. Makazice. Ulje. Kamen za pete. Peškir. Posjednem je gdje sam maločas sjedio i otpočnem da joj uređujem stopala. Da joj siječem i turpijam nokte. Stružem zadebljanja. I plačem.

Moje suze, teške i vrele, okapavaju u lavor. U vodi su sukrvica, izrendana koža i odsječeni nokti.

Suze padaju po njenim ogrebotinama i žuljevima. Grešnica Marija škrguće zubima.

San je bio nacrtan. I naknadno kolorisan.

[NASTAVIĆE SE…]

DAN PETI

Budim se u stanu koji je već bio budan. Kiša dobuje po prozorima. Iz dnevne sobe, kroz odškrinuta vrata, dopire miris kafe. Poznati glasovi. Razaznajem svoje ime kroz razgovor. Čujem D. kako kaže majci da sam za svoje godine bistar i elokventan. Majka je nešto odgovorila, ali se ne sjećam šta. U meni je ostao samo osjećaj pohvale.

Zbog kiše nije bilo plaže. Bili smo prinuđeni na zatvoren prostor. Meni je takva vremenska prognoza pogodovala.

Jutro je prošlo kroz rutinu: spavaća, hodnik, kupatilo, doručak. Poslije smo prešli na igre. Domine, karte, jamb. Dan je bio spor, ali ne i dosadan. U jednom trenutku D. je shvatila da joj fale cigarete.

— Tri paklice crvenog Lovćena.

Izašao sam. Sve je bilo mokro: ulica, ivičnjaci, prolazi. Na trafici sam pazario. Dok sam plaćao, pogled mi je skliznuo ka časopisima. Upitao sam za cijenu Plejboja.

— Piše ti tu — odgovorila je prodavačica bez drame. Rekao sam hvala i pokupio cigarete. Nisam se zadržavao.

★

Popodne je D. morala u grad zbog nekog honorara. Dok se spremala da izađe, opazio sam je prvi put u čarapama. Bijelim, sportskim.

Obuvala je patike u hodniku.

★

Vratila se mokra do kože. Rekla je da je zadovoljna honorarom. Pritom se žalila kako je trenerka na njoj natopljena kišnicom.

— Nema na mene ništa suvo.

Pomenula je i nezgodu pri povratku kada je ugazila u lokvu do članaka. Dok je o tome govorila, izuvala je patike, a prostor počinje da miješa dimenzije.

Njena stopala u vlažnim, isprljanim bijelim čarapama nosila su obred u sebi. Posebnu liturgiju.

— Ko čep sam.

***

Onda je počela da skida čarape. Prisustvovao sam činu iznad misli. Njeno izuvanje, bez pomoći ruku, samo stopalom o stopalo, gledao sam u usporenom snimku, a vama sam ubrzao radnju do trenutka kada je D. izašla iz oblaka pare, s peškirom oko glave, u svilenom kimonu.

***

— Ko nova.

★

I bi posljednja noć.

[flip-flop]

Te smo večeri igrali jamb.

Naredne znam da putujemo kući.

[flip-flop, flip-flop]

U jednom trenutku kockica je odletjela pod sto.

Instinktivno sam poskočio za njom.

A dolje je vladao potpuno drugi režim.

Mikroskopska blizina.

Njen nokat, ružičast kao unutrašnjost školjke, budio je u meni želju da padnem ničice i ljubim svaku poru.

[flip-flop, flip-]

Tada se papuča sa ćubom otela ritmu. Skliznula joj je sa vrhova prstiju. Ona je opružila stopalo da povrati odbjeglu papuču i… bam u obraz. Blizu sljepoočnice. Vjerovatno vrhom palca. Sem trenutnog bola, nisam osjetio ništa. Želio sam da taj ubod prođe kroz mene. Da me raspoluti.

Izbija kratki spoj. Implozija.

Fras drugi.

— Pazi. Nijesam te valjda povrijedila?

— Ne, samo je bilo blizu oka.

— Ups.

★

Dotakla me vrhom stopala, slučajno, ali taj dodir me zauvijek označio.

U kupatilu sam pronašao bijele čarape mokre od kiše. Miris njenih stopala i kišnice bio je posljednji ekser koji me zakucao pod vlažnu, rahlu zemlju.

Fras treći.

Prepoznavanje. Saznanje da sam oduvijek pripadao baš toj sirovoj oštrini. Aroma je bila mješavina topline kože, vlažne prašine, blagog kisa sirćeta, znoja i nečeg neuhvatljivog. Dubinski kȃd, iscijеđen iz divljeg podzemnog cvijeta.

Zrikavci ruju naslage tišine.

San nije dolazio na oči.

Zrikavci.

[KRAJ U SLJEDEĆEM DANU]

DAN ŠESTI

Zora šestog dana.

Oka nisam sklopio. Majka je još spavala. Sparina već pronalazi put kroz poluotvoren prozor. Znoj. Tuširanje. Mehaničko, bez olakšanja.

Zbog neprespavane noći cijeli mi dan djeluje kao usporeni snimak sa ehom.

I taj zvuk. Tih, sasvim tih: zvuk koji proizvode rubovi njenih bijelih čarapa dok se blago trljaju jedna o drugu: lijeva preko desne, desna o lijevu. Uši su mi zaglušile od tutnjave navirućih stanja kada sam ušao u dnevnu sobu da prođem do kuhinje.

Točim vodu. Ne razmećem se direktnim pogledom. Ali ne mogu a da ne primijetim. Držala ih je na stolu, kraj šolje za kafu, i lijeno pomjerala.

— Poranio si jutros. Hoćeš kafu ili čaj?

— Samo vodu. Idem prošetati, možda kupiti još neki strip. Sad nema gužve.

Posljednji dan na moru obično bude pun planova ostavljenih za sam kraj. Pazarili su se sitni pokloni za najbliže, birali suveniri ili garderoba za koju se na početku ljetovanja nije znalo hoće li doteći dovoljno novca.

Napolju je još vlažno nakon nevremena. Šetnja do mola. Pozdravno kupanje je isključeno. Jučerašnja bura je sve smeće i otpad sa dna Jadrana povratila na površinu. More je ličilo na plutajuću deponiju.

Opet sam na istoj klupi, prekoputa iste trafike. Iz nje viri ista prodavačica. Ipak, nešto je drugačije. Nešto odudara od matrice. Naravno. Ovaj put nije bilo onog podbočenog smetala. Ni njega, ni drugih.

— Dobro jutro.

— Ti si, onaj čangalasti čudak.

— Što sam čudak?

— Pogled ti je… lude su ti oči. A lijepe.

— Mogu li dobiti jedan Plejboj.

— Uzmi taj izloženi, on je jedini osta’, samo na te čeka.

— …

— Nemam ti sitno.

— Nema veze. Svakako putujem večeras.

— Onda srećan put, čudak.

★

Oprezan i tih povratak u stan. Švercovanje časopisa pod majicom do sobe i ruksaka. Prelistao sam ga i ostao zbunjen od pretjerane količine teksta. Po koja generička fotka. Ličio je na katalog namještaja. I miris je bio ružan, industrijski. Spakovao sam ga u zadžepak ruksaka jer nisam znao gdje bih s njim.

Pakovali smo se za pokret. Isto veče i D. se spremala da putuje za Budvu na sastanak sa bivšim momkom. Jela me čudna, neshvatljiva ljubomora. I hvatala tuga. Istovremeno. D. treba da izađe prije nas zbog autobuskih linija. Žalila se kako javni saobraćaj i u jeku sezone neredovno funkcioniše, a kad nije sezona međugradskog prevoza skoro i da nije bilo.

Prvi put sam D. vidio našminkanu, dotjeranu.

Svjež crveni lak se presijavao dok je D. obuvala sandale na visoku petu. Bosonoga.

Njeni nožni prsti u sandalama su izgledali dovoljno dugački da se činilo kako je D. s njima, bez muke, mogla prekucati čitav jedan arhiv.

Rekla je kako gaji nadu da neće morati da se vraća prije jutra, a do tada ćemo mi, akobogda, uveliko spavati u Sarajevu.

Za kraj je podbočila ruku na kuk, trepnula nekoliko puta, uvježbano, i u pozi upitala:

— Mogu li ovakva da prođem?

Majka se nasmijala. Ja sam po inerciji klimnuo glavom.

S televizora je dopirala sinhronizacija BBC-jevog dokumentarca o Sunčevom sistemu: »Ledeni svjetovi u tami«. Tada sam je posljednji put vidio, čuo i osjetio.

»Daleko, jako daleko«. Ili je daljina već počinjala da se širi. »Iza Marsa«. Ona je uzela torbu. »Prošavši oluje Jupitera i Saturnove prstenove, okolnosti se mijenjaju«. Vrata su se zatvorila. »Temperature padaju nisko, a daljine između svjetova više se ne mjere u milionima nego u milijardama kilometara«.

Temperatura u stanu je padala. »Tu se nalaze najtajanstvenije planete«. Unutrašnja napetost je rasla. »Uran«. Kupatilo. »Blijedoplava pikula u mračnoj, ledenoj dubini svemira«. Korpa za prljav veš. »I dalje: posljednja prava planeta Sunčevog sistema…« Još su bile tu, samo zatrpane. »Neptun«.

Krađa bijelih čarapa. »Iza njega smo očekivali samo sićušne, beživotne svjetove smrznute do jezgre«. Vakuumirane u najlonsku kesu i skrivene u ruksak. »O, kako smo samo pogriješili…«

★

Par sati pred polazak, nakon što je sve temeljno pospremila, majka je zaključala stan. Taman kada je pošla da pozvoni komšiluku kako bi po dogovoru ostavila ključ, prekinuo sam je pod izgovorom da mi se jako pripiškilo i da moram natrag u stan.

Uplašio sam se. Ne znam koga i čega. Možda kontrole. Prelaska granice.

Posljednji put udahnuo sam vonj dobrano izlapjelih relikvija. Nogom podigao poklopac. Razmotane čarape, jedna za drugom, vraćene su na dno korpe.

Pomokrio sam se, pustio vodu, obrisao dasku, zaklopio šolju. Zatim oprao ruke i bacio posljednji pogled na njenu korpu. U ogledalu sam se na tren opet susreo sa sobom. Namjestio šiške iza ušiju. Ponovo primijetio njenu rascvjetalu četkicu za zube. Udahnuo još jedared miris kanalizacije i sredstava za čišćenje. Posljednji put prošao hodnikom, nabacujući ruksak na leđa.

— Ja sam spreman. Idemo li, majka?

AJO/1997/TVT/001 KATALOG MIRISA

[KRAJ KATALOGA]

AJO/1997/TVT/001 MAPA POVRATKA

Vozilo: Jugo 55 (boja: trula višnja).

Putnici: majka i sin.

Ruta: Tivat (izlazak u 21:00) → Donja Lastva → Lepetane → trajekt → Kamenari → Zelenika → Meljine → Herceg Novi → Zupci/Sitnica → Trebinje → Bileća → Gacko → Čemerno → Tjentište (spomenik u magli) → Foča → Miljevina → Rogoj (zastoj na prevoju).

UMETAK: RADIO-INCIDENT

Zbog guste magle, majka je usred noći morala da ukopa točkove na proširenje kraj puta. Daljnja vožnja u tim uslovima nije bila moguća. Čekali smo farove nekog drugog, hrabrijeg i snažnijeg vozila, ali više od pola sata niko nije izronio iz tog mliječnobijelog ništavila. Sa radija, uz krčanje i sporadičan gubitak signala, javio se spiker pospanog glasa i saopštio vijest: u pariskom tunelu, rano jutros, poginula je princeza Dajana.

Zora rudi.

Nastavak rute: Rogoj → Trnovo → Sarajevo.

Vrijeme dolaska: 06:54.

POJMOVNIK

D. P. – inicijali; kompresovani znak unutar Arhiva jedne opsesije. Primarno označava objekat arhiviranja. Sekundarno funkcioniše kao operativni protokol naratora. D. P. kao inicijali: sabijanje osobe u šifru podobnu za evidenciju. DP kao depersonalizacija: psihološka distanca neophodna za preradu iskustva. DP kao Director of Photography: diktira ugao kadra i režim posmatranja. DP kao Design Pattern: ukorijenjeni strukturni model ponašanja i pisanja.

ARTEFAKTI

Bijele čarape: relikvija.

Plejboj: anti-relikvija.

FRAS TRILOGIJA

FRAS prvi: pogled (aceton, lak, turpija).

FRAS drugi: dodir (kockica, papuča, sto).

FRAS treći: miris (kiša, čarape, patike).

ANAMNEZA

Sve naredne situacije su varijacije primarne teme. Potraga za replikacijom istog senzornog kompleksa: uzbuđenje, znatiželja, adrenalin, krivica.

Novi artefakti talože se ponavljanjem.

Arhiv ostaje raspakovan do daljnjeg.

Dobrinja IV, 2026.