Otok se na južnoj strani klisurama poljubio s pučinom koja se smirila poput životinje kad sagne glavu da bi pila.
Mila poljubi mulu.
”Kako ti se zove konj?”
Momak cokne.
“Nema imena, ovako je zovem”, cokne ponovo jezikom o donje nepce.
Coknu Mila i Lidija za njim, uhvate se za ruke i popnu kamenim stepenicama na prvi kat starog Milinog ljetnikovca na kojemu je sada pisalo Štab narodne vojske.
Mila se predstavi vojniku u predsoblju.
“Ja sam vlasnica ove kuće, ili kako bih to rekla. Bila sam vlasnica. Moji su roditelji i preci bili vlasnici, ako razumijete.”
Čovjek s naočalama, malim okruglim staklima u žičanom okviru, nasmije se sasvim malo, dal’ od nelagode ili ljubaznosti, sasvim slučajno prijeđe smiješak njegovim obrijanim licem na kojemu je tamni svježi ožiljak točno na mjestu gdje bi bila bora od osmijeha. Ili se nije nasmijao nego je to zatitrao ožiljak.
Čovjek, službeno lice, narodne vlasti otvori ladicu radnog stola i izvadi papir. “Razumijem. Potpišite ovdje.”
Pruži Mili papir. Mila okrene papir prema sebi i počne čitati dokument o konfiskaciji. Kuća, polje, vonograd. Potrebe. U ime naroda. Smrt fašizmu, sloboda narodu.
Prije nego potpiše pogledom zaokruži po sobi. Uoči očev ormar za spise potpuno prazan, na polici je stajala samo jedna kožna torba.
“Gdje su papiri?” pokaže glavom prema ormaru.
Lice pogleda na tu stranu pa nakon nekoliko trenutaka šutnje kaže:”Jučer je kuća očišćena.”
“Gdje?”
“Nema ih više.”
Lidija je uhvati za nadlakticu. “Dobro sam”, kaže joj Mila tiho i iskosa. “Dobro sam. Gdje trebam potpisati?”
I tako žena stavi svoj potpis na dokument kojim joj je oduzeta imovina, krotka pred silom?
Pobuna? Zašto se nije pobunila? Kao da joj je prošlo kroz glavu ili kao da je pomislila da bi joj moglo proći kroz glavu, ali nije. Naprosto nije.
Samo budala može pomisliti na pobunu na mjestu gdje se jeza ljubi s istinskom stravom.
“Kuća u mjestu?”nastavi istim tonom kao da diktira.
“Kuća u mjestu je vaša,” kaže lice s vinskim ožiljkom.
Vinograde, bačve, gustirne, preše, ormare, komode, knjige o prodaji o izvozu i transportu, o brodovima i linijama Mila je jednim potpisom ostavila iza sebe. Mrtvima. Ljeta, odrine, rukavice. Grožđe, ose i popodnevne snove. Cvrčke, smokve i smijeh. Mrtvima mir. Njima je i tako svejedno. Ili nije. Tko bi to mogao znati. Izađe iz sobe u hodnik. Grede zaškripaše. Prijeđe prag svoje kuće.
Na poljima je metalnim pločama popločano trsje. Čokoti su zabijeni u zemlju, skriveni, vraćaju se u prah. Vugava je sada ponornica. Na izlasku iz kuće Lidija podigne glavu. Sjeverac je podigao njezinu kosu i ona je jednim pokretom makne s lica pa zagrli Milu.
“Idemo nazad. Razbaštinili su me po kratkom postupku. Ili ne, ne idemo nazad. Idemo pogledati to čudo. Idemo upoznati saveznike.”
“Možda nam daju čokoladu.”
“Gorku?”
“Gorku nego šta. Dabome”
Ljutnja, srdžba, kuća, uniforma, brod. Zaglušujuća buka i prašina i stabla koja se svijaju na vjetru. Iza zadnjih kuća na obroncima, pogled seže u dolinu prema istoku. Sada srebrno polje pretvoreno je u pistu. Mila izvadi ruke iz džepova kaputa i ostane zatečena prizorom. Je li moguće da se stvari tako brzo mijenjaju. Stotinama godina ne dogodi se ništa na dijelovima svijeta zaboravljenima od boga i ljudi, a onda kao prstom sudbine na zemljovidu bude dotaknuta jedna točka i ona se promijeni preko noći. Prst sudbine dotaknuo je nju. Lidija je stajala uz novu prijateljicu i osjećala njezinu šutnju u sebi kako se penje uz stijenke bića kao more.
“Idemo ovim putem.” Uz šumarak jasena i grmove kupina spuštale su se kozjom stazom uz suhozide iza kojih su se grčila stara stabla smokava sada bez lišća. Sive čvornate grane na sivome nebu. Sjeverac se zalijetao u njih i lijepio im se za kožu. Kaputi od vune nisu pomagali.
“Bura je,” kaže Lidija.
“Bogami bura, škura bura.” Oprezno su se spuštale do glavnoga puta a onda cestom prema pisti.
“Znaš li gdje ćemo?”
“Tamo”, pokaže Mila, “idemo vidjeti što se tamo događa.-”Nakon stotinjak metara dočekala ih je rampa i na rampi američki vojnik. Mila mu se obratila na engleskom, ali nisu mogle dalje, dobile su uputu da se jave u štab.
“U štabu smo sad bile”, rekla je Lidija.
Vojnik, mladac od svojih dvadesetak godina gledao ih je podignutih ramena, pokazujući im tako da im ne može pomoći i da je njihova potreba van domašaja njegove službene dužnosti.
Smrzavao se na toj straži.
Podigao je rampu džipu koji je izlazio iz vojne zone novoga aerodroma. Dva muškarca, časnici, pogledali su u djevojke. Stražar im je kratko objasnio da se žene zanimaju za aerodrom da jedna od njih govori da je to njena zemlja i da su došle vidjeti vinograd.
Časnik sa suvozačeva sjedala izašao je iz auta i predstavio se.
Mila mu je pružila ruku i pokazala papir koji je pola sata ranije potpisala. Časnik je pogledao papir. Malim pomakom glave pokazao joj je da razumije. Okrenuo se i vratio do automobila, a onda povukao sjedalo. Mila i Tonka sjele su na zadnje sjedalo.
Vozili su se nizbrdo nazad iz polja prema luci. Mila je uz put gledala kuće u koje je sada bila smještena vojska.
Vratimo se u mjesto, rekla je Lidiji. “Vidjet ćemo s Jerkom što ćemo dalje. Izgleda da je ova stvar svršena. Ovdje više nemamo što činiti.-”
Neke su djevojke silazile putem iz gornjih kuća. Mila im je mahnula i one su njoj. Poznavala ih je.
…
Kad su ono tek bile došle s kuferima, skupim i drugačijim od naših i stajale s tim kuferima na rivi i s kosama, raščupanim ali opet dugačijima od naših, mirisao je iz njih puder. Taj miris je lebdio u sjećanju nedefiniran i sladak. Sada je sve bilo ogrezlo u dim i petrolej.
“Baš je ovo dobro, zar nije?- Ni iz čega ih je zapahnuo sada novi miris. Je li to bilo od vojničkih košulja ili su djevojkama strah, stjenice i sapuni od luga potpuno isprali pamet.
Mila je pokazala glavom na zatiljak vojnika i namignula prijateljici. Podigla je prste prema nosu i protrljala ih a onda nevidljivo nešto niz prazne šake pustila u vjetar pa još i puhnula u prazan dlan.
“Čarolija, sad te ima, sad te nema.”
“Što govoriš?” Vikala je Lidija u štektanje motora i kamenje.
“Ništa”, viknula je Mila.
“Ništa”
Pred njima je pukla pučina. Na trenutak se učinilo da će ovako u džipu poletjeti s otoka u nebo.
Mila se smijala brzini i štektanju motora. Poskakivale su i drmusale se, a sve je to izazvalo u djevojkama prepast bezrazložne sreće. Iznenadne provale razdraganosti. Lidija se pored nje isto smijala. Vojnik sa suvozačevog mjesta se okrenuo pa kada je vidio djevojke kojima suze od vjetra sjaje u očima i ozarena lica, nasmijao se i on i za tren, samo za tren, taj trenutak otrgnut od priče mogao je značiti nešto drugo, posve nešto drugo.
A možda je i značio.
Zar ne? To može biti, može se dogoditi da nešto nepostojeće, potpuno premreženo uobraziljom u našem životu svijetli poput pučinskog svjetionika. U tom jednom trenutku njih četvero su bili sretni i potpuno lišeni prošlosti i budućnosti.
“Sutra je Nova godina”, rekao je vojnik.
“Kako se zoveš?”vikala je Lidija pridržavajući se za sjedalo i pokušavajući umiriti tijelo koje je poskakivalo. Uprla se nogama o pod i Lidijina koljena.
“Ime, kako ti je ime?”
“Ralph.”
“Ralph, RAF”, ispali kao iz topa Mila, a Lidija je sune u rebra, praveći facu da se smiri, ali u tom trenu se u Mili otkačio kolotur koji je na lancu sve ovo vrijeme držao bunar obaveza i straha i ona se odjednom osjetila tako laganom.
“Drago mi je”, rekla je časniku, a onda rukom dotakla vozača po ramenu.
“A ti, kako je tvoje ime?”
“Ovo je David”, rekao je Ralph i u jednom trenu su se rukovali svi četvero prekriživši ruke, David je pridržavao volan, džip se kotrljao nizbrdo prema luci koja je vrvila dušama, uniformama, mazgama i zavežljajima.
Mila se sada još samo smješkala. Lidija ju je prijateljski pogladila po ruci.
“Dobro sam.”
“Nije čudo da si malo pukla.”
“Zar sam pukla?” Vragolasto se nasmijala pa zabacila glavu loveći hladan vjetar licem.
“Biće da jesam. Biće da smo svi malo skrenuli.”
Motor se utišao da bi propustio zapregu. Ralph je pogledao djevojke.
“Mi smo vam svi malo… pukli kako kaže Lidija.”
“To je jedini način da ostanemo normalni.”
“Eto vidiš, čovjek dobro govori. U nenormalnim vremenima moraš … tako malo.”
“Izaći ćemo ovdje,” rekla je Mila kad je vozilo došlo nadomak prvih kuća.
“Bolje da vas ne vide s nama.”
“Ma ne. Zapravo da, ali tko još išta više mari. Možda ipak bolje ne stvarati si još i te dodatne probleme.”
Djevojke su popravile kosu. Mila je zubima otvorila ukosnicu i ponovo si zakačila kosu iza uha. Lidija je samo zagladila rukom i obrisala mokro lice.
Bilo je četiri sata popodne i nebo je bilo vedro i rumeno kao da je proljeće.
Iza kapelice na uglu prema poljima dvije su djevojke ušle u kamenu jezgru naselja. Uličice su se sastajale i razvodile u slijepim stepeništima koja ne vode nikamo, kao da se netko predomislio na pola gradnje ili mu je misao otrgnuo kakav preći zadatak. Možda smrt. Neke su se opet vezivale i račvale, kružile oko ribarskih kuća i onih malo većih kapetanskih koji u zagrljaju sivoga kamena kriju i vrtove s bunarima i konobama. Većina kuća su imala tri kata i prozori su uglavnom bili zatvoreni. Otvorena su bila vrata i stalno se netko vrzmao. Pokraj Tonkinoga dućana skupilo se svijeta.
Žene su na točkice kupovale brašno i ječmenu kavu.
Marta je za pultom brojala paketiće i slagala ih s jedne strane police na drugu.
“Eno ti tete”, rekla je Tonka ugledavši njih dvije na vratima. “Jesi bila gori?”
Mila je kimnula smješkajući se.
“I?”
“I ništa.”
“Kako ništa?”
“A kako će biti, nema više ništa. Vinograd je potaracan i sada tamo slijeću RAfovi avioni, kuća je pretvorena u štab, “očišćena” rekao je neki s naočalama.”
Tonka je samo gledala u nju očekujući da će još nešto reći.
“Nemam ti što reći. Što je tu je.”
“Pa ne mogu vam samo tako uzeti… Jel? Ne mogu?”
“A vidiš da mogu.”
Zašutjele su kao da ih je stid u nemoći i ne znaju što bi sad rekla pred konačnom odlukom.
“Ajmo koke mala, idemo lagano doma.”
Marta je ostavila kocke sapuna zamotane u tamno plavi papir i primila Milu za ruku.
“Studeno je, na.” Izvadila je iz džepa kaputa kapu pa je stavila maloj na glavu. Stisnula njezinu ručicu u svojoj. Kao da drži pticu. Martina mala šaka, topla i suha sjela je u Milinu i one su istim korakom izašle iz Tonkina dućana i uputile se prema kući.
Lidija je išla za njima. Odjednom je nestalo one iznenadne radosti koja se bila uvukla među djevojke dok su se spuštale niz brdo. Što je to bilo, nisu se pitale, znale su što je to bilo. Miris sigurnosti, snage i moći. Nešto čisto i sigurno zračilo je iz onih vojnika a sada su opet uvukle lica u sivilo kamena i tamu kuće koja ih je čekala sa svojim dobro poznatim mirisom sapuna, mente i vlage. Mila je držeći Martinu ruku mislila na Melitu i osjetila je u prsima bezglasan ponor. Prazninu. Sada je bila sigurna da Melite više nema.
…
“To se neće dogoditi”, rekao je Jerko.
“Kako misliš neće?”, Mila je sjedila na drvenoj stolici i navlačila šal preko ramena pa ga ponovo skidala kao da se ne može odlučiti je li joj vruće ili joj nije vruće, hladno ili što bi s rukama.
“Neće se dogoditi, tako kako ti kažem. Što god ti o tome mislila stvari se ne mogu tek tako uzimati. Stvari, mislim kuća, zemlja.”
“Ma daj, hajde, odjednom pričaš kao da sve skupa ima nekog smisla.” Sve ovo, trznula je bradom prema prozoru misleći na kaos ljudi koji se u zadnjih nekoliko dana povećavao u pristaništu.
“Vidi ovako”, pružila je ruku preko stola, “gledaj me u oči, pokušaj razumjeti ali stvarno. Sve ono što smo do sada znali, o svijetu, o nama, o zemlji o otoku”, crtala je prstima po glatkoj površini stola kao da uspostavlja neki novi tlocrt svijeta, “sve to što smo znali, razumiješ…”
Jerko ju je pratio smireno.
“To ne postoji.” Izbrisla je dlanom nevidljivi tlocrt svijeta.
“Ovi što govore da će uspostaviti novi poredak, već su ga uspostavili, a mi. Ti i ja, i ona mala što tamo spava na kauču, mi smo unutra, bez nas toga nema, mi smo novi poredak.
Vidi, ja sam jučer saznala da više nemam ničega, naprosto je netko, a slušaj, uopće me ne zanima tko, tako odlučio, stavio neki potpis na neki papir i odlučio da je to zakon. Tko sam ja da to opovrgnem i mogu li? Ne mogu.”
Naslonila se i podigla ramena te ga ostala gledati razmaknutih obrva. Njezino lijepo lice sada je zasjalo u Jerkovim očima u slici koju će valjda pamtiti dok je živ. To je bila slika žene koja je ostala bez ičega i potpuno je mirna, kao da je na neki način zadovoljna. Kao da je prodala, oslobodila se nekoga tereta koji ju je tištao godinama. Možda je tako i bilo.
“Ja sam slobodna žena”, rekla je Mila tiše.
“Slobodna”, sad je sagnula glavu niže k stolu i pružila ruku da dohvati Jerkov dlan. “Slušaj me, trebamo biti pametni”, nasmijala se saučesnički pa nastavila još tiše:
“Razumiješ, ti znaš svoje, ja znam svoje, to nitko ne treba znati. Mi imamo jedan svijet izvana, imali smo zemlju imali smo ruke imali smo neki svijet, a onda je došao netko i to sve uništio, oteo, sad toga nema. Ali ima nešto drugo, ono što nitko ne zna. Možda ne znamo ni mi ali ćemo otkriti, mora biti.”
“Sad govoriš ko da si poludila.”
“Ma stani čekaj, stisla ga je ponovo za ruku. Rekla sam ti da me slušaš dobro. Novi je poredak stvari. Niente, nada, nothing. Ali ne može biti da ničega nema, uvijek nečega ima, sad samo treba stat i gledat i ne govorit ništa.
“Onaj gore u štabu je rekao da nam je ostala kuća.”
Pošutili su nekoliko trenutaka, a onda je Mila nastavila.
“Ova žena, Lidija ova. Dobra je. Sviđa mi se ona. Ona je malo kao ja.”
“Nitko nije kao ti.”
“Jel? Zavodiš me?”
Jerko se nasmijao. “Tebe je nemoguće zavesti, uostalom…”, sada se on nasmijao i izvio obrvu što mu je dalo izgled mladića koji tek što nije izjurio u ljubavnu pustolovinu.
“Što”, Mila se koketno nasmijala.
“Što? Govori! Što “uostalom”?”
“Pa, ti znaš da žene pored mene mogu prolaziti mirno.”
“Mirno?”
“Ono, ne zanimaju me.”
“Bogati!”
Mila se sada nasmijala tako da ju je zabacilo na naslon stolice, a onda se sva razvedrila.
Jerko je stavio kažiprst na usta.
“Jerko, što pričaš?”
“Ništa ne pričam, jesam li ja što rekao.”
Na tren je iz njih suknuo smijeh, visok i piskav kao plamen. “Muči jesi luda. Čut će nas tko i pomislit da smo ludi.”
“Znaš što ću ja tebi reći, mi nismo za ovo mjesto.”
“Dobro jutro, Kolumbo!”
“Vidi ovaj jad suri. Sve usukano, sivo, jadno, ovi ušenci, ovi ljekovi, ovaj jad sa suknenim boršama.”
Ustala je i podvila ruke o bok pa se blago zanjihala u kukovima, dođi, plesat ćemo na nečujnu muziku.
“Tamo”, pokazala je prema pilu i policama s tanjurima “tamo je orkestar. Svi su u odijelima i bijelim košuljama, namirisani, tamo, pokazala je prema kauču na kojemu je spavala Marta, tamo je bar. Blistaju se pića i čaše, ljudi sjede za okruglim stolovima, gospođice u sjajnim haljinama. Novogodišnja je noć Silvestrovo 1943. dođi!”
Jerko se nasmijao, bio je vitak i odjednom šarmantan kao kakva vijača, svileni šal koji bi se mogao staviti na sebe i koji bi, kako se ono kaže, podigao sve.
Njih dvoje su plesali. Tiho na prstima da ne probude Martu i noć koja je vani zinula u njih, mračna i suha. Crno Ništa bez vremena i prostora, crno što proguta sve i ne zna što bi više gutalo pa tako bezglasno zjapi, uvijek prazno, noć bez dna, rat i tuga koja nikada neće moći biti sita, uvijek gladna usta, uvijek škrta zemlja, uvijek pusto more. Glupi mrak bleji u dvoje nasmijanih ljudi i Mila lagano pjevuši, jezikom o gornje nepce udara ritam valcera.
“Melita je mrtva znaš, tiho joj je rekao Jerko na uho.”
“Znam, znala sam to još jučer.”
Staša Aras, Suhozid, HENA COM, Zagreb, 2025.
