VEČERNJE APOKALIPSE
Sinoć, stojeći na terasi, sasvim slučajno, otkrivam pjesnika Vladimira Buriča. Bljesne pred mojim očima kao munja na horizontu. Upravo. Dok vazduh miriše na novu kišu. Skrolao sam po mobitelu, bez nekih velikih očekivanja i ispred mene odjednom se pojavila ta pjesma. Zastao sam. Pročitao sam je. Pomislio sam da ništa u naš život ne dolazi slučajno.
Moj prijatelj je pjesnik koji se u slobodno vrijeme bavi prodajom knjiga. Zovem ga dok vjetar postaje sve jači i čini se da ništa neće spriječiti novu oluju. Kaže mi da nema nijedne Buričeve knjige. Teško je to naći. Kaže. Samo, on je pravi detektiv za knjige. Ako je on ne može pronaći, onda ne može niko. Kaže mi: ne brini, rodićemo je ako treba.
Pronalazim još neke prevode Buričevih pjesama na internetu. Sklanjam se u stan jer kiša već počinje ozbiljno da pada i vjetar je nabacuje na terasu. Kasnije, odem do kupatila i posmatram svoj odraz u ogledalu. Pomislim: pretvaram se u svog oca. Ove duboke bore koje se sve više ucrtavaju na moje lice, ovi podočnjaci koji se gomilaju. Kad je bio mojih godina, moj otac je bio oficir JNA i neostvareni pjesnik. Možda je i on nekad stajao ovako pred ogledalom iznenađen mapom prolaznosti koja mu se oslikala na licu. On je tvrdio da će doći vrijeme kad će poeziju svi pisati. Nije to bila njegova tvrdnja, naravno, ali govorio je da će, kad se to desi, nestati i svijeta. Jer, svijet ne može podnijeti toliko loše poezije. Jednostavno će se raspasti. Pa onda znači da samo dobri pjesnici mogu spasiti svijet. Moj otac je tvrdio da je Isus bio pjesnik.
Oluja je iznenada stala. Kao da se ništa nije desilo. Izlazim na terasu. Noć je mirna. Iz daljine do mene dopiru zvuci neke turbo folk melodije. Vjerovatno iz neke kafane. Ostatak svijeta spava skriven svojom tišinom. Ulice su puste. Udaljena svjetla trepere, priviđenja iz prošlosti se mješaju sa njima. Prošlost ima boju vanilije.
Gradom hara neka čudna bolest, pristigla čak iz Kine. Jedan od simptoma je taj što sam prestao da gledam vijesti, da čitam novine i sve češće izbjegavam da slušam ljude.
Vandredno je stanje i nikog nije briga što je smak svijeta odavno počeo.