I – ništa. Istina je da sam išao do kraja, ali nikad tamo nisam stigao, ni u čemu. Povinovao sam se volji roditelja, zaposlio se, radio godinama u firmi, odslužio vojni rok, bio jedan od onih iz mase, sa penzionim i zdravstvenim osiguranjem, sa radnom knjižicom u koju se brižljivo upisuje radni staž. Da li je to bio konačni izlaz? Možda sam to oduvijek želio: samo se stopiti u masu, kamuflirati se u prosječnost, biti dio svakodnevice, izgubiti se u tome. Mogu čak reći da sam bio srećan sa tim, zavolio sam svoj posao, bio sam vrijedan, predan radnik, nikada nisam kasnio, nijednog dana bolovanja nisam imao, sve sam radio kako treba.
A onda…
Onda su jedno za drugim umrli prvo otac, pa onda majka. Onda je firma počela da rapidno propada. Onda sam zapao u dugove. Onda sam zapao u još dugova jer sam naivno bio žirant za kredit i to ne jednom već dvaput. Onda je banka počela da uzima svoje. Onda sam žicao od tetke. Onda sam gladovao. Onda sam izgubio stan u kome sam živio. Onda sam radio razne poslove da preživim. Onda sam se pitao koji je smisao preživljavanja. Onda sam se preselio u Kuću izlazećeg sunca.
*
Digao mi se. Spavao sam u položaju fetusa jer nijedan drugi položaj u skučenom prostoru kupatila nije bio moguć, a divovska erekcija bujala je između mojih nogu. Razmišljao sam o tome da li beskućnici imaju pravo na erekciju. Jer šta s njom da uradiš, osim što možeš biti ponosan pošto ti se nakon svih dana gladovanja i smrzavanja i dalje diže. Bravo, majstore.
Moj mulat. Moj albino. Moj komarac. Moj libido.
Živi svoj odvojen život. I moji organi žive svoj odvojen život. Moja slezina i moja jetra. Moje srce. Ponekad jače zalupa. Ponekad osjetim bol u prsima. Ponekad me zaboli kičma. Nju ne zanima što nemam novca za lijekove. Moji bubrezi, njih apsolutno nije briga da li će otkazati i koliko tu katastrofe mogu napraviti. Mom tijelu je hladno, njega ne zanima što ne znam kako da ga ugrijem. Moj želudac zavija za hranom, njega ne zanima što ne postoji način da nabavim hranu.
*
U fazu preispitivanja spadalo je i to što sam prihvatao činjenicu da od početka nisam imao šanse. Prognoze nisu bile dobre. Rođen sam sa velikim rizikom da neću preživjeti, sa oštećenim kukovima i velikom šansom da nikad neću hodati. Pa ipak, preživio sam, hodao sam. Bio sam tu, u uskom prostoru tog kupatila, ali bio sam živ. Živ i sa džinovskom erekcijom. Bolnih udova jer je položaj u kome sam ležao daleko od udobnog. Gladan, ali živ. Napolju su snijeg i led okovali ulice. Nisam imao nikog zbog koga bih bio živ, ali bio sam živ.
*
Tokom rata, kada se nije znalo za moju i sudbinu mojih roditelja, do one rijetke familije koju smo imali doprle su glasine da smo pobijeni. Sve troje. Navodno su nas smaknuli na mostu koji je prelazio preko rijeke Save i bacili nas u mutnu vodu da plutamo do mora ili da se nasučemo na nekoj blatnoj obali. Naša imena našla su se na spisku civilnih žrtava rata. Pored naših imena pisalo je – ubijeni. I godina 1992. Tačan datum nije se znao.
Bilo je to jedno od onih bizarnih saznanja. Probudiš se jednog dana i saznaš da si bio proglašen mrtvim. Da je tvoje ime samo jedno od imena na spisku žrtava rata. I da se tamo nalazi samo greškom nekog administrativnog službenika koji nije bio u mogućnosti da provjerava tačnost ovih podataka. I pomisliš, šta ako ta greška nikad nije ispravljena?
Ovaj život koji živiš samo ti je poklonjen. Ti si možda umro kao beba, umro si 1992. u logoru i bačen si sa savskog mosta, tvoje truplo je otplovilo rijekom u nepoznato.
Pa ko si onda ti?
Prije rata si imao neke snove, neke želje, odlično si slikao, prilično dobro igrao rukomet, volio si stripove, čitao si zabavne knjige, slušao si dobru muziku. Bio si zaljubljen u djevojčicu koja se zvala Ivana. A ko si ti? Ti koji ne znaš da slikaš, koji čak nisi siguran da je Ivana ikada postojala, ti koji si se probudio nakon duge dvije grozničave noći u logoru na nekom stadionu? Ko si, do vraga, ti? I gdje je nestao taj dječak?
Ponekad ga vidim u mislima, živi dobar život. Uspio je. Piše neke detektivske romane o nekom jebivjetru iz Njujorka, spava do podne, bezbrižno spava, ima djevojku, možda mu je to supruga, ne znam, rijetko komuniciramo, ponekad mi se čini da ga mogu čuti, ali on slabo priča o svom privatnom životu. Govori o nekim uopštenim stvarima, tipa kako je tog dana putovao nekuda i ja mogu da zamislim taj put ako se obojica potrudimo; on da priča, a ja da slušam. Ili priča o tome kako je s drugarima igrao basket. Ili o tome kako je spremio ručak. Takve stvari. Pokazuje mi fotografije sa nekih putovanja, sa mjesta za koja nisam siguran ni da postoje.
A ko sam onda ja?
Šta ako smo svi pokojni i ako je ovo samo jedan od života koji sanjam u magli beskonačnosti?
Šta ako ništa više nije važno?
*
Jednog jutra osvanulo je proljeće. Probudio sam se, mali kalorifer u kupatilu je zujao. Pobogu, ležim u kupatilu, umotan ćebadima i pernatim jorganom, pomislio sam. Bilo je iznenada toplo. Pažljivo sam provirio napolje. Išunjao se u hodnik. Kristali leda više nisu bili na prozoru. Paučina je visila po ćoškovima, ljuljala se sa stropa, komadi farbe su se pretvorili u skorenu masu koja je prštala pod nogama. Sunce je sijalo tamo iza paravana. Snijega više nije bilo, stidljivo se pojavljivala trava koja je počinjala da buja zelenom bojom. Kroz nju se probijaju žuti cvjetovi maslačka. Čuje se pjev prvih ptica.
Spakovao sam se. Osnovne stvari. Duks, majice, gaće, čarape. Knjige: Grobnica za Borisa Davidoviča, Biblija, Sabatov spjev O junacima i grobovima. Muzika: Nevermind, In utero od Nirvane i svi albumi Leonarda Koena, Šopenovih nokturna. Neizostavan prtljag.
Obukao dotrajalu jaknu. Navukao iznošene cipele.
Izašao napolje. Duboko udahnuo.
Jutro je mirisalo.
Zamišljao sam te odlaske u suton kao u stripu. Usamljeni junak odlazi pretvarajući se u sjenu na horizontu. I tamo negdje na granici koja noć razdvaja od dana, postaje zaborav.
Samo, bilo je jutro.
Kraj mene je tekla linija magistralnog puta, zujali su automobili. Gore, na nebu, nije bilo oblaka, barem ne onih teških koji naslućuju kišu. Plovili su neki bijeli paperjasti oblaci, bezazleno se pretvarajući u razne oblike i onda se razbijali u beskrajno plavetnilo.
Razmrdavao sam noge, utrnulost je popuštala, udovi su opet bili pokretni. Koraci, prvo spori, postajali su sve duži, sve odlučniji, sve brži.
Ostavljao sam iza sebe ruševine, rafinerijske dimnjake, miris sumpora i miris dogorjelih svijeća.
Da sam mogao posmatrati sa strane, vidio bih sebe u zadnjem kvadratu stripa kako nestajem na horizontu, moja figura postaje sve manja i manja, a onda se pojavi ono – puf – i ostane samo prazna cesta. Na kojoj više ničeg nema. Samo automobili koji prolaze.
Ispod bi vjerovatno pisalo:
nastavak u sljedećem broju.
