pjesma o kraju svijeta
mjesto na kojem ćeš provesti noć:
u lijep i moderan hotel pretvoren
gotovo pet stotina godina star samostan
čijih ćelija zidovi još dobro pamte
sve što su slušali i gledali tolike godine
skrušeno izgovarane molitve, pokajanja
i ono što se radije prešućivalo: grijehe
propusta, nepoćudne snove, teret sumnje
koja je značila i nevjeru, dok se kraj svijeta
neumitno bližio, nigdje to nije moglo biti
jasnije nego ovdje gdje je svijet stoljećima
doista i završavao, a počinjao bezdan oceana
u koji si mogao nagaziti nogom ili se u zanosu
survati poput sotone, prvi su moreplovci shodno
tome bili i prvi kozmonauti, a put u indiju put
prema nebu samo što su zvijezde ostajale jednako
daleko, a tako i odgovor na pitanje o prapočelu
svega, jasno ti je to i samom dok zaludu naprežeš
svoja čula, osluškuješ, sve što vidiš je mrak i sve
što čuješ šušanj oceana pomiješan s udarcima
prsta po pisaćoj mašini dok negdje u mraku
nastaje pjesma, testament ili pismo samubojice
euklidovo rastojanje
nisi pokazivao naročitog dara
za matematiku, a za geometriju
još i manje i iz tog razloga
poslije nastave odlazio na instrukcije
četiri godine starijoj drugarici
koja je onda strpljivo crtala ravnu liniju
i na njoj točku a pa točku b
i govorila ovo je dužina a to je pravac
ništa od toga tebi nije bilo jasno
što to znači ni čemu služi
a i od zamišljenih ravnih linija
pažnju su ti više privlačile
stvarne neravnine njenog tijela
i to joj diskretno i pokazivao
ona je međutim baš voljela tu matematiku
više od trideset godina poslije
naslonjen na zaštitnu ogradu
na odmorištu pored autoputa
negdje u austrijskim alpama
o tome misliš
ispraćajući pogledom automobile
što jureći prolaze kao život
od točke a do točke b
jednako ne shvaćajući
apriorno evidentno
a onda sjedaš u auto i nastavljaš
put prema mjestu u kojem si rođen
i u kojem ćeš sutra sahraniti oca
ljubav
ono
kako ona
jede
japanske jabuke
i
ono
kako je on
pritom gleda
