BOLNIČKI NOCTURNO
Pauk o zadnju obješen nit
Da se ne izgubi praznina
Konjanik na putu u granit
Udaljava se, njišti tišina
Ništa baš nitko za njim, ni mučnina,
Napolju jedva ruža vjetrova raste
Nigdje ni života, samo mrklina
Slijeće u granit putanjom prve laste
VODODERINA
Osim toga voda svojim sporim slogom
Bržem dijelu sebe nadomjesti odron
MAESTRAL
Među stijenama bijelim
Igraš se skrivača
I razvedriš me
Na meni je
Crno lice
Ne vidiš me
ZVUCI
Sam, a tako prepun nekih malih stvari
Dok mi sunce klatno u tjemenu njiše
Slušam zvuk sa citre što u letu stari
I vičem dvojniku: tiho, tiše
A dan je ko stablo (o, raslinje golo)
Teče glas iz smole i mili uz bilje
Vadim desno oko – iz svijeta me bolo –
S lijevim sam kiklop usred slijepe spilje
Znam posvud je tama (i odostrag krijesi!)
Oronule vode sve su nam od vida
Evo slijeću laste u mene ko grijesi
I cvijet sam pamuka pred dverima zida
Tu sam pao. Možda, klečale su travke
Zagledan u bijelo ja sam grumen gara
Dajte lavlju grivu eto idu javke
U travnjaku srca glas mi pustoš stvara
VEČE
Smirio se smiraj i čempres u njemu
U naručju sjenki zaplakalo veče
Tko zna zašto repatica istreperi nebo
I bi čovjek ko kometa što je
Ko preblagi drhtaj kada dušu prožme
U najdubljoj krvi gdje se cvijet otvara
Negdje ispod riječi pjev ljepote dopre
I u mom potiljku zlatni krug zatvara
Čovjek si – rekoh – odmorit ćeš čelo
Na vrelom pijesku gdje maslina cvjeta
Iza njenog zida greben je počeo
A ognjeni slavuj u kamenu pjeva
Čekanje je beskrajno lutanje krvi
Na rubu tijela svakog nada stigne
Mudra je zacijelo šutnja jer hridi ispunja
Iz mnogo susreta tek opori pepeo nikne
Padam na koljena pred početkom vode
U susret poljupcu prezreo sam usne
O, što će, kud će zvona što mi u njedrima zvone
O, zar snatre snovi u kojima java ne usne
Evo me gotovog u začetku stvari
I netopir u krilcu nosi zrnce mene
Tamo iza oka gdje nam mrak ostari
Nepoznat nam dvojnik zrakom duha se penje
I neću stati: već teći teći teći
Samo iz palih zvijezda sviću zore
Ako je i od vatre hram gdje koračam
Mramorne me stube njemu vode
Smirio se smiraj i čempres u njemu
U naručju sjenki zajecalo veče
Tko zna što ropatica tada istreperi nebo
I bi čovjek ko kometa što je
Izabrane pjesme, Ogranak Matice hrvatske u Metkoviću, Metković, 2019