Lejla Slimani, “Seks i Laži”, Buybook, 2020.
Kada je objavljena knjiga ”U vrtu čudovišta”, Leila Slimani je postala specifičan književni fenomen. Opisujući ženu opsjednutu željom da bude željena, koja se, uprkos činjenici da se nalazi u braku, ispunjavajući svoju građansku dužnost supruge i majke, neumoljivo i opetovano predaje svojim nagonima, Leila je prešla nevidljivi prag u književnosti, oslobađajući postepeno, neku savremenu inačicu Madame Bovary. Usudila se približiti čitaocu antijunakinju, karakter žene koja bi bila sasvim izopćena iz društva – kamenovana pa spaljena – da joj Slimani nije udahnula trag vječnosti ispisan na stranicama romana. Iako će joj poslije objave romana i njegovog vrtoglavog uspjeha književni kritičari osporavati spisateljski talenat, Slimanina Adele počinje buditi uspavani ženski rod i ohrabrivati ga na dijalog. Taj dijalog će poprimiti oblik u knjizi naslova ”Seks i laži” (Buybook, 2020).
Leila Slimani je autorica koja je živjela u orijentalnom svijetu, ali po svojim stavovima ona je žena zapada i pobornik ljudskih prava i sloboda. Činjenice i postignuća idu joj u prilog: uspjela je uzdrmati i čitatelje i kritiku sa temama kojima se bavi u svojim knjigama; nagrađena je najprestižnijom Francuskom književnom nagradom Goncourt za svoj drugi roman – Uspavanka, a interes za njen rad i naslove ne jenjava. U svoj pomami koju je izazvala izborom tematike i karaktera djeluje kao da do sada nije skliznula na teren na kojem se zateknu mnogi pisci – onaj u kojem se positovjećuje djelo sa autorom, te se preispituje vjerovatnoća iskustvenog.
Demoniziran kao i u našem društvu, zakonski kažnjiv kao i u svim drugim zemljama gdje dominira islamska ideologija, javni moral se obrusio na ženska pleća i svu odgovornost prebacio na ženu kao pojedinca. Način na koji funkcioniše mizogeno društvo Maroka teško je prihvatiti i shvatiti – svu dvoličnost i bijedu društva za koje je Slimani rođenjem vezana u pravom smislu mogu osjetiti samo one koje su protagonistkinje opisanih događaja. Činjenica je postojanje zakona kojima se precizno određuju zabrane i kazne za bilo kakav vid iskazivanja seksualnosti.
A društvo Maroka predstavlja društvo ”vrele kolajuće krvi” gdje je bez obzira na religiju, prisutna osjetilna tenzija za koju neko ipak mora preuzeti odgovornost.
”Sva ta seksualna frustriranost dovodi do nasilja i zlobe u društvenim odnosima. Cijeli svijet laže i krije
se, pa spolni odnosi mogu postati sredstvo pritiska. Ima, naprimjer, zlonamjernih ljudi koji na kraju neke
veze razgolićuju intimnost mlade žene, javno je ponižavaju i ubijaju joj ugled. Nije rijetko ni da djevojke odaju jedna drugu ili prijete uništenjem ugleda. Djevojke su prinuđene da stalno lažu i izigravaju čedna stvorenjca.” (str. 55)
Pregršt poniženja, nasilje i probleme sa zakonom koje su doživljavale samo zbog činjenice da su rođene kao žene, ali kao i ljudi sa svojim željama i potrebama.
Pojam erosa predstavlja ljubav, strast, seksualnu požudu koja se javlja između dvoje ljudi u zanosu, ali ujedno označava i utjelovljenje životne snage, pokretačku energiju, kreativno stvaranje.
Društvo koje Slimani opisuje ”pokazalo je kako se najveći raskorak između muslimanskog svijeta i Zapada nije odnosio na demokratske vrijednosti, ni na političke sisteme, nego na ulogu žena i na pitanja u vezi sa seksualnošću. Kulturna provalija koja dijeli islam od Zapada ima više veze sa erosom, nego sa demosom” (str. 103)
U takvom društvu, kreativno stvaranje koje označava eros ne smije nipošto biti karakteristika ženskog, jer tada poprima demonske razmjere, kao i u situacijama koje se smatraju neprirodnim i protiv božanskog određenja. Dakako, to se odnosi na homoseksualce, neudate majke, prostitutke, te sve ostale marginalizovane pojedince.
Seks i laži je topografski određen i pisan publicističko-novinarskim stilom, ali univerzalnost i značajnost teme zasigurno se ne odnosi samo na podneblje Maroka, niti je isključivost karakteristična samo za islamski svijet.
U recentnoj književnosti položaj žene i odnos prema karnalnom u bosanskohercegovačkom romanu prikazuje se na sličan način i pokazuje obespravljenost žena u tom kontekstu.
Ženu kao biće sa seksualnim potrebama tek otkrivaju savremene autorice, kao i svo licemjerstvo kojem je izloženo društvo koje se naziva tranzicijskim.
Kolektivna kriza identiteta ne zaobilazi laži i problematiku ženskog: žena u srednjim tridesetim laže svojoj majci kako odlazi kod prijateljice na konak, dok se potajno zavlači pod plahte novostečenom ljubavniku. Majka je možda svjesna izgovorene laži, ali sebe zavarava u postojanje velike mogućnosti da kći ipak provodi noć u druženju sa prijateljicom i sljedeće jutro ide se pomoliti u crkvu za spas kćerine duše i ispravnost njenog životnog puta. Kći, s druge strane, naviknuta služiti se lažima, iako je odavno prešla prag punoljetstva, adolescencije i ekonomske neovisnosti, taj i svaki sljedeći put izgovara sličnu laž, ne želeći razotkriti svoju potajnu žudnju, naučena kako je to sramna, nehumana stvar koju samo bračni zavjeti mogu adekvatno opravdati služenjem Bogu i rađanjem potomstva, te time potpomažu opstajanje logike prema kojoj je seksualni život izvan braka isključivo privilegija muškog roda.
U diskursku Seks i laži horski su ukomponovani glasovi svih onih ženskih identiteta koji su se nastojali orkestrirati policijskom palicom javnog morala, dok se pod dirigentskom palicom Leile Slimani demistificira ženski seksualni identitet i na površinu isplivava njegova čovječnost neovisna o rodu koja vapi za oslobađanjem od okova patriotskih stigmi.