„Slowly, slowly fall through the snow so softly
Carry me where we’re going
Nowhere at all, we’re going
Nowhere to go“
– Viet Cong
Činilo se kao da je Mjesec prepolovljen i možda je zbog toga noć bila toliko tmurna, svjetlost tek u sitnim reckama po gradu i ulične lampe ne baš od velike pomoći i zapravo je možda, barem u ovom dijelu grada, autobusnom terminalu na glavnom kolodvoru, najveći izvor svjetlosti bio neonski natpis fast fooda gdje su upravo, desetak minuta prije ponoći, navijači, nevještom oku skinheadi, odmjeravali grupicu pripitih, njima samo Arapa, zapravo Alžiraca. Alžirci su bili svjesni toga i zato su se držali podalje, zbijenih redova, studiozno izbjegavajući kontakt očima.
Falanga ili pingvini? – upita me Alisa.
Možda i nojevi, s obzirom na to da nijedan ne gleda prema njima, – odgovaram – Moja ekipa je imala isti taj manevar u srednjoj školi kad bi se našli u sličnoj situaciji.
Kroz nekoliko sati razbit će se led noći i iz klubova, hangara ama baš svake rupe isplivat će spid frikovi, pijanci, svaki hodočasnik noći teturati će svoj očajnički valcer prema jutru vrlo vjerojatno u krivoj mjeri. Svatko sa svojom zečjom rupom.
A eto i nas dvoje, s nogama preko ruba zgrade gledamo kako zaleđeni asfalt svjetluca, odajući dojam kao da grad ima nešto za ponuditi, nešto više od preslatkog kuhanog vina na adventskim šetalištima, nešto više od razočaravajućih proročanstva zamagljenog daha, nešto više od dna i oceana od tamnog stakla zbog kojeg se površina, s čije je gornje strane možda čisto nebo, možda čak i Sunce, Mjesec ili barem neonski natpis fast fooda, nikako ne vidi. I pričam ti o onom svom snu gdje sve je snijeg, sve je tiho i kosti ptica padaju s neba, istog onakvog kakvo sad vidimo, iskidano zbog snijega koji lagano pada, isprebijano i sasvim neprivlačno.
Mogu li se izvući? – pitaš me i na trenutak mi nije jasno na koga misliš.
Mislim da hoće, upravo im je došao bus, vidi kako ubrzano stružu prema njemu, – odgovaram, na što kimaš, nimalo ne drhteći dok meni svako malo zacvokoću zubi, zveckaj, kao kosti ptica što padaju u mom snu – Svi samo nastojimo preživjeti, – nasmiješim se.
Tko je to rekao?
Neki pjesnik.
Alžirci su se uspješno strateški povukli. Srećom, jedino što je letjelo u njihovom smjeru bile su uvrede nošene vjetrom koji je, eto, drame radi zatresao grad i nebo, a ne boce ili kamenje. Primio sam te za ruku, moja ledena tvoja nekako sobne temperature – Izvukli su se, – kažem ti.
Slabašno se nasmiješiš, duh osmijeha, jednake topline kao tvoje ruke – Jedan drugi pjesnik rekao je da je najveća udaljenost od nula do jedan. Taj prvi korak čini se nemogućim.
Možda je bolje ostati na nuli, – kažem ti.
Ostati na nuli ili ostati nula?
Krećem ti odgovoriti kad čujem glas iza sebe, – Hej, učinilo mi se da pričaš s nekim.
Ne, samo sam došao na zrak, – odgovaram mu.
Okej, požuri se unutra, uskoro će vatromet, – kaže i ja kimam.
Okrećem se i tebe nema. Prilazim rubu i znam da ne mogu premostiti udaljenost od nula do jedan kao što si ti mogla. Kao što sam ja trebao i nisam uspio, zakoračio sam unatrag u zadnji čas i tako ostao u mećavi, vječno na pola puta između nula i jedan, nemogućnost u binarnome svijetu.
Uskoro je krenuo vatromet i nebo se presijavalo u svakom komadiću leda. Zečja će rupa pričekati. I tada, u cijeloj toj svjetlosti na trenutak sam pomislio da ovo sve u čemu se nalazim ipak ima nešto za ponuditi. Tko god tobožnje načitanosti radi tvrdi da je travanj najokrutniji mjesec potpuna je budala jer nije proveo ni trenutak (a kamoli mjesec dana) u ovom stanju nalik na san gdje ptičje kosti postepeno postaju nepregledne hrpe, gotovo pa planine.
