Rim me počastila datulama iz Dubaija. Donio ih je njen rođak ili porodični prijatelj. Zamišljala sam kako ih jedemo u Damasku, jednog laganog, sunčanog jutra, uz kafu s kardamomom, dok u pozadini pjeva Fejruz, a neka skupa, šarena ptica cvrkuće u kavezu.
Onda mi je pokazala sliku iz djetinjstva kad je Zina bila beba. Neko, čija glava se ne vidi, drži je u naramku, a Fuad je ljubi u obraz. Rim stoji uz njega i gleda ka nekom pored fotografa. Rim jedina ima plavo-sivo-zelene oči i već tad tamne podočnjake koje sad vješto kamuflira skupim korektorom. Ima kratku, crnu kosu, ne do pasa kao sad. Fuad je visok i nježan, Zina se smije i uživa u bratovoj pažnji.
Fuad, Rim i Zina: djeca porodice El Šamsi. Troje lijepe djece s lijepim djetinjstvom. Sve troje će upisati akademiju lijepih umjetnosti, sve troje svakodnevno svirati na velikom klaviru u njihovom stanu u Kafr Susi, u naselju gdje žive samo bogati i lijepi poput njih. Ići će u privatne škole da što bolje nauče francuski i engleski. Ići će u Bejrut posjetiti rodbinu, u London posjetiti rodbinu, u Gruziju posjetiti rodbinu, u Kanadu posjetiti rodbinu, u Francusku posjetiti prijatelje. Jednog arapskog proljeća Fuad će u Briselu komponovati modernu operu i slikati kaligrafiju, a Rim će otići u Istanbul na putovanje poslije studija. Zina će upisati akademiju u Damasku i tad će buknuti rat.
Rim se tog dana pakovala, u junu 2015., jer je sutradan opet pokušala ilegalno otići iz Turske. U Parizu će joj biti lakše, kaže, tamo ima ljude na koje se može osloniti. Poklanja mi šminku koju ne može ponijeti i dva kofera puna odjeće, pa se nakon tog i ja počinjem ženstveno oblačiti. Objasnila mi je kojoj krojačici da odem i kako da mi skrati, suzi, proširi i prekroji odjeću, da sakrijem ono što bi trebalo da sakrijem, a istaknem ono što je pametno istaknuti.
Onda idemo do apoteke da ona kupi lijekove, jer mjesecima od stresa ne dobija mjesečnicu. Kod moje sestre je obrnuto, kaže, ona neprestano krvari. Rim pored toga ima misteriozne bolove u zglobovima, za koje doktori nemaju lijeka i zbog kojih će prvih pet mjeseci u Francuskoj provesti u bolnicama.
Zina mi je godinama slala slike iz Damaska: izložbe unatoč ratu, diktaturi i oskudici. Svi su lijepo obučeni, s širokim osmjehom za fotografa. I Zina se smije na slikama, grli roditelje i prijatelje. Jednom mi je rekla je da se začuđujuće brzo oporavila od šoka kad je u sred noći granata ispaljena u njihovu zgradu, te da su brzo popravili štetu. Iznenadilo me da ona ipak nema želju da napusti Damask, ali je rekla da nije nikad ni razmišljala o tome. Da napusti svoj grad, roditelje, prijatelje koji joj mijenjaju brata i sestru, male učenike kojima pokušava uljepšati strašno djetinjstvo. Opisivala je spokoj koji osjeća kadpopodne sjedi s društvom u unutrašnjim dvorištima starih vila, gdje preko stotinu godina žubori istafontana, a vazduh miriše na procvali jasmin i jaku nargilu.
No, u junu 2022., Zina se ipak preselila u Egipat. U proljeće je prvo odlučno otišla tamo da opet uzme ono što joj je rat pokušao oteti: njenu prvu ljubav. Udala se dva mjeseca poslije, a sve dok je suhonjavi nasljednik države živ, njen muž neće smjeti da se vrati u domovinu. Svadba je bila raskošna, da nije, porodica bi se obrukala. Sve žene su nosile skupe haljine, muškarci su bili jako privlačni i neumorno su plesali. Rim je rekla da su svi presretni za Zinu. Rim je na svadbi srela rođake i stare prijatelje, ispričala im da je sretna, da je magistrirala na Sorboni, da redovno pleše tango, da često mijenja radno mjesto, da voli da putuje, najčešće u Vijetnam i Kambodžu. Prećutala im je svoju bolest, svoj premaleni stan, svoju nedavnu ljubavnu patnju, svoju povremenu samoću.
Nakon udaje, Zina puno crta i slika: sebe i muža, ženu i muškarca u intimnom zagrljaju, dvoje nagih u ekstazi – ja joj zavidim na smjelosti. Poslije: portret uplakane žene koja sjedi u lokvi krvi na krevetu. Rad se zove „Spontani pobačaj.”
Nedavno je snimila kratki video za kafe-galeriju u Kairu. U sunčanoj bašti kafića, ona se predstavlja i osmjehuje, iskreno i malčice stidljivo. Po običaju je zadržala djevojačko prezime. Oči joj blistaju, u kosi bijela traka, na njoj uštirkana, šarena bluza kratkih rukava. Tankim prstima vuče linije, sjenči i za čas: žensko tijelo na papiru. I onda zadovoljno i srdačno poziva ljude da dođu na časove crtanja.
U pozadini razgovara grupa nasmijanih ljudi, mladi i lijepi kao i Zina.
Snimak pokazuje djelić novog života Zine El Šamsi, opet u prijestonici drevnih civilizacija, gdje Bog Sunca svakodnevno pobjeđuje tamu. Ne pokazuje krv, suze, strah i žal.
