Intertekst
Tada u biblioteci
Tog proljećnog dana
Poveli smo razgovor o
Nekim neobičnim stvarima.
I nakon toga sve je postalo neobično.
I ja sam ti pokazala one
Zagrebačke grafike,
I ispričala ti kako po Jungu
Umijem tumačiti snove.
Neobična je bila i boja tvoga glasa
Kasnije kad rekao si mi da
Čekaćeš me kod groblja,
A ja te provocirala da si satanista,
Iako je i meni prijao susret kod mraka.
„Sišli smo s uma
U sjajan dan“.
Ne, ti mračan nisi,
Grobljansku poeziju ne čitaš,
Niti Pandurovića,
Već onog francuskog filozofa
Čije ime sam zaboravila
Onoga dana kad rekao si mi
Da mrziš multimodalnost
Jer sam o tome ostala da čitam,
Uskrativši ti vrijeme koje bi proveo sa mnom.
Rekao si mi i da si zamrzio profesorku
Koja me je zvala na zoom event
Na koji sam onda jurila da se prikopčam,
Pa sam ti i tada ukrala trenutke
Koje bi rado proveo sa mnom.
Kazao si i da mrziš jazz
Jer ga ja ne volim, i da ćeš zbog mene
Zabraniti sve festivale jazza u državi.
„Sišli smo s uma
U sjajan dan“.
Ne. Naš odnos nije intertekst –
Sveden na kolaže
Izgubljenog sjećanja, pozajmljene stihove pjesnika,
Iskrivljene monologe, proživljene dijaloge,
Sms poruke, kapućino kafe i razgovore,
Misli prećutane i neizgovorene,
Biblioteke, grafike, mozaike svega
Što bi moglo biti a nije,
Ili što jeste,
A moglo bi biti bolje, drugačije,
U nekom drugom prostoru i vremenu
Dešavati se…
multimodalnost, francuske filozofe,
zoom ili zabranjene jazz evente.
Naš odnos je nešto više od toga —
Zarez okačen u zraku,
Koji pada u prašnjavo neznano gdje,
Šumski eho koji se približava i odaljava,
Stvar nađeno-izgubljeno,
I još mnogo, mnogo toga
Što naliči možda onom tvom snu
U kojem ispijaš preslatku kafu,
Pa me onda pitaš da li bih ti ga
Mogla protumačiti po Jungu.
Noćas opet prolazim kraj groblja
I gledam u daleku svijetlu tačku.
I pomišljam kako možda je bolje
Da ipak ti dovršiš ovu pjesmu
O tvom i mom
Intertekstu.
„Sišli smo s uma
U sjajan dan“.
Ljuske oraha
Kad mi je bilo
Pet godina,
Zasadila sam s bakom
Sjemenke oraha
Duboko u zemlju,
I kofom vode ih zalila.
I drvo je tako raslo
Na udaljenom proplanku,
A ja bih ponekad
Odlazila
Da ga obiđem.
U međuvremenu
Je ono postalo
Veće od mene.
Razvilo je gustu
Krošnju i dobilo plodove.
Posljednji put kad sam
Vidjela drvo bilo je
Prije dvadeset godina.
Plodovi njegovi slatki
Ispunjavali su kosinu
Proplanka od vrha do dna.
Pokupila sam ih
Nekoliko i sa sobom
odnijela daleko.
Ali više se
U isti grad
I na isto mjesto
Vraćala nisam.
A ljuske plodova
Koje sam onda pokupila
Nisam razbila da bih
Okusila ono unutra.
Ostavila sam ih
Da stoje na vrhu plakara
U mom novom domu,
Ne kako bih se prisjećala drva
Koje sam kao petogodišnja
Djevojčica s bakom posadila,
Već da bih slušala otkucaje
Srca moje bake
Koje se krije u tim ljuskama.
Moja baka sad
Pod zemljom spava.
Nema te
Sjela sam na rub njenog kreveta
Tog vrelog julskog popodneva.
Voćni jogurt sam joj donijela
Onaj koji obožava.
Svjetlost sa prozora padala je
Po podu bolničke sobe
U kojoj je ležala.
I kao da sve
bilo je od mermera.
I kao da svuda
Oko nas
Čudna
Magla je padala.
Ti napuštaš nas
Koracima nevidljivim
A škripajućim.
Drugi su mi govorili
Da odlaziš,
Ja im nisam vjerovala.
Drugi su mi govorili.
Kod mene su ostale
Sve tvoje riječi
Koje sakrila sam u škrinji.
Kod mene su ostali
Suncokreti tvojih misli –
Otkriveni pa pokriveni.
Tiha prašina lagano pada
Po mermeru oko nas.
I kao da
Ponestaje vazduha.
I kao da
Ponestaje još
Dosta dosta toga.
Žmurim i zamišljam
Da sam sad negdje daleko,
Da ovo nisi ti
Da ovdje nisam ja,
Da bolnički krevet
U kojem ležiš
I sav ovaj mermer
Što postoji oko nas –
Da sve je to dio mog
Neobičnog sna
Iz kojeg želim
Odmah da se probudim
I otvorim oči.
Vrata bolničke sobe
Tiho sam zatvorila
Za sobom
I na vrhovima
Prstiju izašla.
Sjutradan su mi javili
Da te više nema.
Nisam im vjerovala
Da si otišla
I dalje ne vjerujem
Da te nema.
