U ožujku, moj muž ustaje u pet ujutro. Opere zube, umije se, odjene traperice, majicu s kapuljačom, jaknu od smeđeg samta, obuje tenisice, poljubi me i ode na autobus koji ga prevozi na obližnji otok. Na početku četrdesetominutne vožnje, svojim suputnicima kaže:
– Broutro.
Svako jutro, po dolasku na otok, navuče na sebe gumene hlače koje mu sežu do želuca, to su hlače na tregere, jarko žute boje. Ti si moje sunce, tako mu ujutro kažem. Obuje gumene čizme koje je donio od kuće. Uđe u poluotvoreni hangar i posipa sol i slanu vodu po inčunima i srdelama. Čini to bez rukavica jer je sitna riba nježna, lako se slomi. U poluotvorenom hangaru, proljetna jutra su prohladna. Baš je hladno, mila, tako mi kaže.
Ribe stižu u velikim plastičnim kantama. Soli se samo svježa. Soli se cijela, nakon što se njezina krv ocijedi. Soli se krupnom morskom soli. Soli se sve do listopada. Moj muž slaže ribicu po ribicu uz ribicu, između njih stavlja sol, polijeva ih slanom vodom, salamurom, zatvara poklopcem pa na poklopac stavlja uteg. Srdele su masnije pa bijele kašete u kojima stoje, za kratko vrijeme, posmeđe od masnoće.
Svaku večer, oko sedam, moj muž sjeda u kadu, u kupku s mirisom magnolije pa prste na rukama trlja limunom. Nakon što to učini, savije koljena, položi glavu na rub kade te malo zadrijema. Poslije, dok vodimo ljubav, ne dodiruje me svojim smeđim dlanovima. Laktove položi na jastuk pa me, s dlanovima pruženim u vis, ljubi popucalim usnama. Ne dišemo. Naš je krevet kao brod u rezalištu, tako plače, reži dok vodimo ljubav. Još malo pa će jutro, moj muž šapuće, tone. On ne može ispružiti noge u krevetu, drveno podnožje mu smeta. Ja ležim kao zatvorena školjka; laka i tvrda. Bez sna, kroz pukotinu svog oklopa, zurim u njegov vrat s uzorkom čarape. Nikad ne mijenjamo strane.
Hangar je kao tigar, kaže, ono more mu je bazen.
Ponekad ga u snu čujem kako cvili jer ima noćnu moru. U tom snu, on klizne u tigrova usta, padne mu na mokar jezik, u trapericama i majici s kapuljačom, i štogod pokušao, ne može ustati, nitko ga ne čuje, ne vidi, nitko ne pruža ruku, svi šute i rade, on se koprca, a ja ne znam bih li ga probudila i rekla mu da je to sve samo san. Ne znam, nisam sigurna.
Tako je lijep dok spava. Da sam velika, nalegla bih na njega i zadavila ga kao dvodnevnog mačića.
Ujutro mu kažem broutro.
Moj muž je krupan i, dok hoda, kao da zijeva svojim koracima. Spotiče se o mene kao o ljubimicu. Ponekad se sakrijem iza stabla i čekam da se okrene. Ili ode. Ako idemo na rođendane, ja zamatam i nosim darove. Ako popije dosta vina, soba će poprimiti miris zbog kojeg ću se obuti i hodati ulicom simo -tamo. Ako ne iziđemo, on pere suđe i trlja prste talogom od kave pa nam proriče sudbinu; kaže da će nas velike životinje pojesti na safariju.
Ribe stižu u velikim plastičnim kantama. Soli se samo svježa. Soli se cijela, nakon što se njezina krv ocijedi. Soli se krupnom morskom soli. Soli se sve do listopada. Moj muž slaže ribicu po ribicu uz ribicu, između njih stavlja sol, polijeva ih slanom vodom, salamurom, zatvara poklopcem pa na poklopac stavlja uteg.
Danas je na posao, umjesto gumenih čizmi, ponio svoje plave japanke. Rekao je ujutro, nosim svoje plave japanke. U hangaru se okliznuo, pao, valjao po salamuri i smijao. Nakon što se podigao, posolio je sve što je bilo za posoliti. Poklopio i stavio utege. Odnio je velike gumene hlače na sunce, polio ih vodom iz šmrka i zapalio cigaretu. Po povratku kući, nitko u autobusu nije sjedio kraj njega. Kao da drugi fino mirišu, napisao mi je u poruci.
Nisam mu ništa odgovorila. Još večeras ću obojiti svoje lice u bijelo, a usne u crno kako bi lakše čitao s mojih usana.
Stigao je kući u pet popodne, sunce je već bilo, noge su nam već bile otečene. Pojeli smo svako po dva pileća batka i pečeni krumpir. Dvije šalice kave su ostale u sudoperu neoprane. Odvela sam ga na plažu, polako smo ulazili u plićak, sve dok mi površina mora nije dosegnula grudi. On je zaplivao, načinio krug oko mene pa se okrenuo na leđa, izbacio bijeli trbuh i umirio. Prišla sam mu, primila ga u naručje i nosila morem, između plaže i pučine. U pravcu suprotnom od otoka. Grlio me oko vrata, smijao se i lamatao spojenim krupnim stopalima po vodi. Raspuštene kose i svjetlucave kože, izgledao je kao morska sirena. Još malo pa će jesen, šapnuo je.
Fotografija: Zoran Žmirić
