Za ljubav i rast strvinarskih ptica potreban je prostor velikog mira. Kod nas se one gnijezde na visokim liticama iznad mora, na otoku preko puta našeg grada. Svoja gnijezda od suhih grančica oblažu ovčjom vunom.
Često ih vidimo kako lete po dvoje-troje u skupini. U letu gotovo da i ne mašu krilima. Njihova velika tamna krila stvorena su za mirno jedrenje zrakom. To su tihe ptice. Ne pjevaju, već sikću. I nema ih puno. Kad se s barkom dovoljno približimo otoku, otac kaže:
– Digni glavu.
Zatim ih ugledamo. Lete visoko, toliko da ih zbog sunca jedva i vidimo. U visini izgledaju kao avioni. Raspon krila im je i do tri metra.
– Zamisli da smo ptice – kažem ocu.
– I da nam je cijeli svijet zahod – uzvraća mi.
– Zamisli da je i Guzana ptica.
– Ona bi bila bumbar.
Dok supovi, te faraonske kokoši, lete nad našim glavama, osjećam radost.
Njihovi svadbeni letovi počinju u ranu jesen i tada lete u parovima, jedna pokraj druge. U novinama je prošle jeseni pisalo:
„Na Kvarneru perje dobilo osamdeset i devet novih ptića supova“
Takve vijesti su ovdje najljepše vijesti.
Strvinari su strpljive ptice. Bog pravde je jahao supa. Zoroastrijci su tim pticama poklanjali tijela svojih umrlih. One prenose ljudske duše u onostrano. Šamani preuzimaju njihovo obličje kako bi lakše navigali između svjetova. Kao duhovna životinja, sup ulazi u živote ljudi kad im je potreban novi smjer. Kad je na pomolu velika promjena. Čini se da nama dvoma nisu bili vjesnici promjena. Čini se kao da ih mi ne zanimamo. Ali ovdje na moru, kod Velikih vrata, mi također s njima u pratnji navigamo između svjetova. I u najtežim vremenima, baš poput njih, ostajemo odani jedno drugom.
Mladi supovi, nakon prvih letova, kratko se zadržavaju kod nas. Odlaze dalje po starim kontinentima pa nam se opet vrate oko svoje pete godine, kad postanu spolno zreli. Tad se na kamenim policama naših litica gnijezde. Njihova gnijezda mogu biti široka do jednog metra. Mužjaci i ženke zajednički brinu o potomstvu. Supovi su doživotno vezani uz svojeg bračnog partnera. Mogu tako zajedno živjeti četrdeset godina. Ne znam kako tuguju, nikad tome nismo prisustvovali. Tuga životinju sakrije sve dok se ne sjedini s njom.
Ponekad, dok čekamo ribu, otac i ja prema njihovom letu i pokretima proričemo događanja. Vjerojatno ni to ne radimo kako spada, ali tko bi nam prigovarao zbog toga?
– Ovaj par leti prema rubu svijeta – kažem.
– Što znači da će se planina strmopizditi na naš grad – proriče otac.
Ili:
– Danas ih uopće nema na nebu.
– Što znači da lete u nečijem snu.
Našu intimnu sudbinu nikad ne proričemo. Tako, kad ne znamo što nas sve čeka, ipak preživimo sve.
Jezik ptica obmanjuje; u njihovu živahnom glasanju umjesto ratovanja za teritorij čujemo ljetnu radost. Supovi imaju jezik poput žlijeba koji im omogućuje sisanje srži iz unutrašnjosti kostiju lešina. Što se tiče hranjenja i proricanja, za razliku od grlica, supovi su nečiste ptice. Ipak, dok paperjastim glavama zaranjaju u hladno i meko tkivo ovce, cijeli taj nečisti proces prirodi donosi razrješenje. Tako i naše nečisto proricanje čisti naše misli.
Od svih živih bića, izuzev biljaka, ptice imaju najfiniju konstituciju tijela. Tako sam negdje pročitala. Supovi se na tlu kreću kao balerine. Njihov je adagio za mrtvo tijelo životinje, ne za publiku. Također, od svih životinjskih lica, ptičje izgleda najmudrije. Dok laganih srca putuju zrakom, nije ni čudo što pomišljamo da su one naša veza sa svijetom umrlih majki i prijateljica. Mi, koji dolje čekamo na svijet bez konačnog suda, i one, kojima je sve svejedno.
Jednom sam sanjala odraslog supa kako stoji nasred livade okružen slovima abecede. Svijet se činio potpuno zaustavljenim i samo je lagani povjetarac razmicao perjani kolet na vratu velike ptice. Pitala sam ga kako će se moje dijete zvati. On je složio odgovor: dlan. Kad sam se probudila, pomislila sam: možda ću to dijete dobiti na dlan, onako kako se mačić dobiva. Zapravo sam uvjerena da će jedina unuka mome ocu biti Guzana. Mačka koja često gleda u nebo i pritom izgleda kao da upravlja svemirom.
O supovima ljudi dobro brinu. Tako su jednu mladu ženku koja je u svom prvom letu dolutala do jedne strane zemlje, avionom vratili kući. Kad sam ocu to ispričala, rekao je:
– Raste mi ova kljuka od nosa, počinjem i ja ličiti na strvinara.
I stvarno – nije samo do nosa, nego i do prorijeđenog tjemena i uskih ramena poguranih naprijed. Kao vojskovođa pun reume, tako izgleda moj otac kad sjedi na Kaljinki dok mu se sunce spušta iza leđa pa sve uz rub poluotoka koji zovemo krajem svijeta.
Tea Tulić, Strvinari starog svijeta, OceanMore, Zagreb, 2023.
