PRELUDIJUM
Buđenje je iskakanje padobranom iz sna.
Oslobođen zgušujućeg vrtloženja tone
putnik ka zelenoj zoni jutra.
Plaminjaju stvari. On opaža – iz treptave
poziciji ševe – čudesnog korjenovog sistema
zanjihane podzemne svjetiljke. Ali nad zemljom
stoji – u tropskom obilju – zelenilo, podignutih
ruku, osluškuje
ritam nevidljive pumpe. I on
tone prema ljetu, silazeći
u sjajne kratere, kroz šaht doba plesnivoga
koje drhti ispod sunčevih turbina. Tako se
ustavlja okomiti pad kroz tren i krila se šire
u mir jastrebov nad hučnim vodama.
Zvuk roga prognan
iz bronzanog doba
visi nad ambisom.
U prvim satima dana svijest može obuhvatiti svijet
kao što ruka obuhvata ugrijani kamen.
Putnik stoji pod drvetom. Da li će se,
po pometnji u smrtnom vrtlogu,
veliko svjetlo nad njegovom glavom razastrijeti?
BURA
Iznenada sreće putnik stari
gorostasni hrast, nalik losu skamenjenom s krunom
plaho raširenom ispred mrkozelenog utvrđenja
septembarskog mora.
Sjeverna oluja. Doba kad uzrijeva grozje
jarebike. Budan u tavnini osluškuje
trupkanje sazviježđa u štalama
visoko nad drvećem.
VEČE – JUTRO
Mjesečev jarbol struhnuo je i jedra se pogužvala.
Galeb taji pjano preko voda.
Četvorougaoni teški molo progorio. Šiprag se
povija u mrklini.
Vani na stepeništu. Svitanje hrupa i hrupa o
kamenosura vrata mora i sunce prži
okolicu. Ljetnji bogovi, pridavljeni,
pipaju kroz morsku izmaglicu.
OSTINATO
Pod tihom tačkom jastrebovog kreta
more se uz huku valja ka svjetlosti
žvaćući slijepo svoju uzdu od algi i baca
pjenu pro obale.
Zemlju skriva tama koju šišmiš
istražuje. Jastreb se utaji i zvijezda postaje.
More se valja uz tutanjavu i baca
pjenu pro obale.
PET STROFA ZA THOREAUA
Još neko je napustio gradski
prsten lakomog kamenja. Preslana je
voda što udara oko svake stvarne
glave izbjegličke.
U laganom vrtloženju tišina se pope
dovde iz zemnog središta, da pusti korijenje i raste
i bujnom krošnjom zasjeni čovjekovo suncem
zgrijano stubište.
*
Stopalo nehotice pečurku otkine. Olujni oblak
uz horizont raste. Poput truba
pišti zamršeno korijenje drveća i lišće se
stravljeno rasipa.
Jesenji divlji bijeg njegova je lagašna odora,
lepršava sve dok iz mraza i pepela
ne izbiju blagi dani u krdima i operu
kandže na izvoru.
*
Nepovjerljiv za svakoga ide onaj što gejzir je opazio,
izbivši iz bunara zasuta kamenjem kao Thoreau i zna
da nestane u dubine svog nutarnjeg zelenila,
lukav i nadom ispunjen.
GOGOLJ
Šinjel u ritama poput čopora vučjega.
Lice kao mramorna flisčica.
Sjedi u hrpi svojih pisama u gaju što šušti
od poruga i grešaka,
srce, jašta, trepti ko hartija kroz neljubazna
prolazišta.
Sad se suton šunja poput lije preko ove zemlje,
zapalivši smjesta travu.
Svemir je pun rožja i kopita i duboko dolje
klizi fijaker sjenovito između očevih
osvijetljenih dvorišta.
Petersburg leži na istoj geografskoj širini kao pogrom
(vide li ljepotu u nagnutom tornju)
i oko zamagljenih kvartova još lebdi meduzi nalik
nesretnik u šinjelu.
I ovdje, svijen u postove, on je okružen kao ranije
krdom smijača,
ali oni su odavno već zamakli daleko tamo za drvećem.
Ljudski stolovi uzdrmani.
Pogledaj kako mrak progorijeva jedno sazviježđe duša.
Penji se u svoju ognjenju kočiju i napusti zemlju!
MORNARSKA PRIČA
Postoje goli zimski dani kad more je svojta
brežju, zgureno u svom sivom perju,
na časak plavo, a onda zadugo sa valovima bijelim
kao risovi, zaludno tražeć uporište u šljunku obalskom.
U takvom se danu sa dna morskog dižu olupine i traže
svoje brodovlasnike, zasjele u gradskoj buci, a podavljena
posada prema kopnu pućka, tanušnija od dima sa lula.
(Na sjeveru istinski se šunjaju risovi, sa oštrim kandžama
i sanjivim očima. Na sjeveru gdje dan
prebiva i obnoć i obdan u jednom rudniku.
Gdje jedini preživjeli smije sjesti
kraj polarne pećnice i slušati
muziku onih što su pomrli smrznuti.)
STROFA I ANTISTROFA
Najdalji krug pripada mitu. Tamo tone kormilar
uspravno
između sjaktavih leđa riba.
Kako je daleko od nas! Kad dan
stoji u jari i bezvjetrom nesmiru –
kao što zelena sjenka Konga drži
plave ljude u svojoj sparini –
kad sva se ova plutajuća debla u srčanoj
tromoj,
krivudavoj rijeci skupe.
Iznenadna promjena: ispod mirovanja nebeskih tijela
oni vezani promiču.
Sa visokom krmom, u beznadnom
stanju, stoji trup nekog sna, crn
naspram svijetlocrvene linije obale. Napuštene
ruše se godine, hitro
i nečujno – kao sjene saonica, psolike, goleme,
vlače se snijegom,
šumarak dostižu.
UZNEMIRUJUĆA MEDITACIJA
Oluja dobija krila vjetrenjače i divlja okolo
u noćnoj mrklini, ne meljući ništa. – Ti
držiš se budnim zbog zakona istih.
Trbuh sive ajkule tvoja je slaba lampa.
Difuzno sjećanje tone u dubinu mora
i okamenjuje strano kipovlje. – Zelene
od algi tvoje su štake. Onaj koji
šeta uza more, vraća se ukočen.
KAMENJE
Kamenje koje smo bacili čujem
kako zvonko pada kroz godine. U dolini
lete zbunjeni sadržaji trenutka, urličući
sa jedne do druge krune drveća, bivaju
tiši u zraku rjeđem od sadašnjeg, klize
kao laste sa brežja do
brežja dok ne dostignu krajnja visja
uz granicu postojanja. Tamo padaju
sva naša djela
prejasna
nemajući drugog dna
do nas samih.
KONTEKST
Pogledaj ovo sivo drvo. Nebo se slivalo
kroz njegova vlakna dolje u zemlju –
preostao tek je smežuren oblačak
kad zemlja se napila. Pokraden svemir
mrsi se u preplet korijenja, u zelen
upreda. – Kratki trenutak
slobode izvire iz nas, burlja
kroz krv Drveta sudbine i nadalje.
JUTRO I PRILAZ
Lučki galeb, kapetan sunčev, slijedi svoj kurs.
Pod njim je voda.
Još uvijek svijet drijema kao
raznobojni kamen u vodi.
Neobjašnjiv dan. Dani –
poput asteckog znakovlja!
Muzika. I ja stojim sapet
u njenom goblenu, s
dignutim rukama – sličan figuri
iz naivnih umjetnosti.
U ZANJIHANOM PRAMCU JE MIR
U zimsko jutro opažaš kako se kotrlja
ova zemlja. Spram kutnih zidova
udar zraka
iz potaje.
Opkoljen kretnjama: šator tišine.
I tajno kormilo jata ptica selica.
Iz zimske mrkline
diže se tremolo
iz skrivenog instrumenta. Kao da se stoji
pod visokom ljetnjom lipom, sa hiljadu
krilašaca insekata
koja bruje iznad glave.
DANONOĆNO PREVRTANJE
Nepomično dreždi šumski mrav, zagledan u
ništa. I ništa se ne čuje sem kapljica s mutna
lišća i noćnog žamora duboko u kanjonu ljeta.
Jela stoji poput kazaljke na satu,
naježena. Mrav se žari u sjenci brežuljka.
Ptičji krik! O najzad. Oblačje polako
sa valjanjem započinje.
PJESMA
Bijelo se jato uvećalo: galebovi
odjeveni u krpe jedara stonula brodovlja
ali isflekani dimovima zabranjenih obala.
Uzbuna uzbuna oko otpadaka sa tegljača.
Zbili su se gusto, gradeć igru zastavice
koja signalira “ovdje je plijen”.
I galebovi su kormilarili preko vodenog prostranstva
sa plavim njivama otpočetih pjenom.
Na drugoj strani put fosforni vodio je prema suncu.
Ali u svoje vrijeme plovio je Väinämöinen
preko iskričavog okeana u drevnoj svjetlosti.
On jaše. Kopite konjske ni da se okvase.
I iza njega: zelena šuma napjeva njegovog.
Sa hrastom u skoku hiljadugodišnjem.
Velika vjetrenjača ptičijim pjevanjem pokretana.
I svako je drvo zarobljenik svog šumora.
Sa velikim blistajućim šišarkama na mjesečini
dok bor udaljeni plamti kao svetionik.
Tad podiže se Onaj Drugi sa svojim činima
i strelica leti vidljiva odasvud
sa pjevom u peru nalik ptičjem letu.
Mrtva sekunda kad konj se naglo ukoči
i prska preko vodne linije kao
plavi oblak ispod pipka grmljavine.
I Väinämöinen treskom pada u more
(zaštitno platno koje zatežu strane svijeta),
uzbuna uzbuna među galebovima pri padu!
Kao kod onog što bez straha
stoji začaran sred slike svoje sreće
sa jedanaest snopova žita u naklonu.
Utješno planinsko vršje pjevuši u etru
tri hiljade metara visoko gdje se u plovu
oblaci sustižu. Presita ajkula vrti se
u nijemom kikotu ispod morske površine.
(Smrt i obnova kad talasi hrupe.)
I vjetar spokojno kroz lišće romori.
Tad zagrmi gluho prema horizontu
(kao kad zatutnji krdo bizona u svojoj prašini).
Štaka sjenke u drvetu se steže u pesnicu
i ruši sad onog što stoji začaran
usred slike svoje sreće gdje večernje se nebo
žari iza oblačića što na masku veprovu naliče.
Njegov dvojnik ljubomoran biva
i tajno se dogovara sa dragom njegovom.
I sjen se sabira i postaje talas plimni,
mrkli talas plime kojeg galebovi jašu.
I srce lijevog brodskog boka prži se u ognju.
Smrt i obnova kad talasi hrupe.
Bijelo se jato uvećava: galebovi
odjeveni u krpe jedara s mrtvoga brodovlja,
isprskano zabranjenim dimom sa obala.
Sivi galeb: harpun somotnog hrbata.
Izbliza nalik na trup zavijani
sa skrivenim pulsiranjem što sijeva u taktu.
Njegov nerv za let u balansu. On lebdi.
On sanja beznog viseći u vjetru
svoj san lovački sa oštrim hicima kljuna.
On se spušta halapljivo prema površini
i naginje se oko plijena kao čarapa
s nekoliko trzaja. I uzleće kao duh.
(Obnova je smisao energije
tajanstvenija od seobe jegulja.
Nevidljivo drvo u beharanju. I kao
što siva foka u podvodnom svom snu
plovi ka površi, da udahne zrak
i roni ponovo – ne budeći se – ka dnu
tako sad krišom i Spavač u meni
stapa se sa tim i vraća nazad
dok stojim sa pogledom uprtim u drugo).
I dizel motor brehće u roju
prominuvši crnu hrid, ptičji procijep
gdje glad cvjeta u zijevu čeljusti.
Još se po sumraku može čuti:
nerazvijena muzika kao iz
orkestarske probe prije nastupa.
Ali plovio je Väinämöinen drevnim svojim morem,
stiskan u rukavici morske krabe ili opružen
u odrazima zatišja gdje se ptice
uvećavaju. I iz rasuta sjemena, daleko
od kopna uz morsku ivicu, ničući
iz talasa, iz sumaglice pomoli se:
džinovsko drvo s ljuspastim stablom i liskama
posve prozirnim i iza njega
udaljena sunčeva razvijena bijela jedra
što klize u transu. I već uzlijeće orao.
Sa švedskog preveo Refik Ličina
