OBEĆAVAM TI
Kao kruh si me prelomio.
Jedeš me kao pticu.
Na križu sam.
Osjećam da sam na križu.
Sat, kad ću umrijeti za tebe,
skuplja se poput kaplje soli.
More sam, koje će se vratiti u tebe.
Zalit ću te, prikovati i odrediti.
I ti ćeš grgljati od boli
i slatkog. I ti.
Ne boj se.
Sve rane su tvoje.
Nema izlaza.
U težinu i slast padamo zajedno.
I ti nećeš moći brojati
više nego do pet.
I ti, uništen od
tajne i sreće.
ZIDOVI
Pjesnik laže, rijeka teče, žena diše.
Istinu govorimo udarcima, lomljenjem
napola. Šta je između, kada se kruh prelomi?
Šta je između goreće Varšave?
Prstenje koje dotiče tlo, kada ljudi umiru?
U podrumu nam je krompir podivljao, u klici.
Zaspi u parku, zaspi unutar svjetlosti,
da te ukomponira u svoje biserne zidove.
Ako si ogrnut dekom, pod kojom se
malo ranije pušio plećat konj,
počivao, bio je umoran,
istrošen, ne propusti trenutak:
u vrtu na zemlji je za svakoga
jedna, jedina breskva. Izdaleka,
kao gorostas, kao cvijet osjećam, kako
sam je zgrabio i u svjetlosti prosuo.
ACQUA ALTA
U nosu imaš svijetlu, probušenu
dugmad kako bi mogao disati kao vodoskok.
Krešte nepoznate vrste ptica,
psi laju u dolini. Noge i bokovi
bijeli, usta crvena. Ne vidi ti se
koža ispod površine. Svijet je pojeo
bombu. Zavolio bijeli, prhki
šećer. Provalio u ostavu.
Digao vrata sa baglama.
Krv ptičijih vratova kljuje
u tvojim zapešćima. Kamen
mudrosti još je topao i vlažan.
Leži. Ti spiš. Cvijet drhti.
Monsuni se prelijevaju u svili.
METKI
Zapalim li bijelu dasku kuće, hoće li plamen
biti svjetliji od težine koja pada s naših tijela?
Više od sambe? Više od moje sočne glave?
U bijelom sam snijegu. Ti plešeš. Pod zelenim
gorostastnim stablima za svojim sočnim i žalosnim
očima. Slušamo rime i papučice kista. Lukove
iz kojih se vidi mahovina i ono što je ispod mahovine
između. Bijeli ris pucketa u tamno zelenom grlu.
Zapuši li se kada nebo i zašumi? Gdje odmaraš?
U lavini ili na zemlji? Ovdje se gostim, gostim,
žderem da me u visini ne rastrgaju ružičasti,
plavi i ljubičasti oblaci i cvijeće
kao Tiepola, za kojim se zrak umije,
prije nego nas svjetlost oblije i zdrobi.
***
Snijeg se uvlači pod pulover i u rukave.
Pečena jabuka podsjeća na Tatare.
RAZGOVOR S FRIZEROM U TAŠKENTU
U New Yorku stvarno imaš sve što ti treba.
Kineščića, da ti opere odjeću,
kino, da gledaš sablasti i
vazu, koja se usiljuje u nebo.
Važno je samo, da mi se ne prehladi
dojenče,
koje neprestano
pljuska i pomalja
nogice preko ruba kaleža.
SAMO SUNCE I TEBE
Približi se zidu.
Približi se kamenu.
Protrljaj licem po zidu i kamenu.
Bijela gruda je gruda sunca.
Prijatelja se vidi u oči,
koje mu nedostaju i danas.
Boga smo donijeli na ramenima.
Zarez imaju obojica u istoj visini.
Bog sije u zemlju.
Jednom ćeš me popišati.
SLUH
Želja me, da bih bio brz, klonira.
O kako tamno i teško i tiho je zvono.
Ravnomjerni razmaci umire.
Zašto ne bih jednom sasvim jednostavno
rekao da se bojim smrti?
ŠENI, ŠENI
Svlači li te vino, gipki molju?
Odzvanja li ti obraščić?
Da li ti tihe, bijele rukavice čemu
služe? Šepav sam prema
sjeveru i prema jezeru.
Doping jaknice, na koje si
uhvaćen. Broj, je li
broj primaran?
Nije li srce umorno i ludo?
Nitima pripada sol,
valovima pripada oblak.
Razmjenjujemo kapi rose.
Svlači li te vino, gipki molju?
Odzvanja li ti obraščić?
DOJKE
Kao da bi pečeno meso
Mojsije još jednom
čvarili na žaru, to bi bilo
neukusno. Ptice će
padati, jer neću imati
ramena. Pomagat ću
Klovisu, protestantu, koji će mi
savjetovati: nasloni svoju
tešku glavu na krušku i:
oslobodi se svojih crnih
dojki. Daj ih nogometašima.
Barši je tog puta čist
i dobar. Ono što nije uređeno,
bit će uređeno.
UMRIJET ĆEŠ?
Mase su namirisale rupu u kišti.
Otvorili su sebi rezervu.
Upotrijebili su ljepilo.
Mase su uspoređivale vrtešku s
bubnjem, horizontalni luk
s ventilator – propelerom.
Pticu svrbi koža koju ne pojede.
Čovjek se znoji, jede uz kompjuter,
jede juhu. Mladi slikari spuštaju
cijene, ljubit ću te pred
publikom. Ljubit ću te u
muzeju i gledati tvoje sfingaste
mrvice. Našu žalost, moju žalost,
tvoju žalost. Bijelo, strašno obzorje.
Prijevod: Josip Osti
Priredio: Almin Kaplan
