• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
poezija

Tomislav Domović, poezija

Autor/ica: Tomislav Domović
poezijatomislav domovic
Objavljeno: 12.05.2022

 

Odušnice

Ruke su ti vrijedan par svjetloslovlja,
produženi blagdani, naknadni vatromet ,
brojalica mojih pjesama što iz kože odbijaju suknuti u škrtost papira

Izgledaju kao obični ženski dlanovnici,
prošarani san nikako da proviri kroz žaluzine,
nikako da se ognjica s prstima združi
Dodiruješ predmete,
ne bi se opekla ni da zagrliš Sunce
Pomislim, vrijedna si pisanja;
imuna na dah i pantomimu

A kada jauknem u škripcu stisnutim jezikom,
neočekivano si ognjište;
odmažeš mi artikulirati čedne napjeve
Prođeš mojim licem tražeći vodu kojom bi
zapaljeni lokvanji mogli ploviti kao odušnice grijeha

I shvatim:
Ne brojiš moje pjesme,
brojiš rijetke opekline

 

Stisak

Šaka si dobre zemlje,
mokra kao porod,
teška kao misao o Bogu

Moje pore otimači su vlage,
ne razdvajam pest dok se sušom ne raspucaš

Ne moram stići do Gangesa,
bit će sveta bilo koja rijeka u koju isteresem tvoj prah

I na njeg svoj pepeo,
ostatak suštine koju si voljela

 

Udovi

Ti ih imaš četiri
a ja pet
S vremena na vrijeme
zaokružimo tijela u vatrostalno staklo:

Ti ih imaš devet,
a ja nijednog

Iz rana rastu zvijezde,
sandale svemira

 

Astralni jezik

Ispod suknje nadire plima;
dok te nespokoj plavi, licem teče ljepota

U bludnim stranputicama
putanja mjesečevih prsta najbliža je vinjetama vode.
Povlači se opomena,
bijeli se hostija u dojci.
Nadire daleko desetljeće u kojem brusila si kristale
naočigled nezainteresiranog dječaka.

Iskaču ribe u mrežu usana,
pljusak ribnjaka i razgolićena sna,

i šljuke nadlijeću zaljuljan krajolik
i kotrlja se sačma iz srca.

U ustima brekće motor leuta,
povlači plimu i zagrljaj slatke i slane vode.

Nespokoj žanje zrele zvijezde u utrobi,
motor se gasi,
progovaram astralnim jezikom,
hostijom hranim vokale.

Urod ti povija vlasi,
licem teče ljepota,
brušeni kristali,
mjesečevi i moji prsti isprepleteni u drhtaj

i krajolik
usnom prikopčan uz mirne vinjete

 

Brod

U pramcu prsta tvoja želja.
Raspletena omča sna.

Na palubi vijesti izjedaju oblake.
Pokojnike. Maglu čovjeka.
I sol osutu dušama rasutim.

U krmi tijela pjeni se preorano more.
Raspukla želja.
Pjev sretnih ptica nad pjevom ulješura.

I tvoje oko se pjeni.
Napuštaju nas pokojnici.
Pred pramce bacaš otvorene jezgre.
Sve ti je ispunjeno.

Smislit ćeš već nešto neostvarivo da ti razbije dosadu.
Zlatnu ribicu, mač u kamenu, risa vegeterijanca…
Bilo što s čime ću se nositi dok se pretvaram u maglu.

 

 

podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

Tomislav Domović: 100 ljubavnih i niti jedna više (izbor)
Tomislav Domović: 100 ljubavnih i niti jedna više ..., poezija

Autor: Tomislav Domović

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić