Odušnice
Ruke su ti vrijedan par svjetloslovlja,
produženi blagdani, naknadni vatromet ,
brojalica mojih pjesama što iz kože odbijaju suknuti u škrtost papira
Izgledaju kao obični ženski dlanovnici,
prošarani san nikako da proviri kroz žaluzine,
nikako da se ognjica s prstima združi
Dodiruješ predmete,
ne bi se opekla ni da zagrliš Sunce
Pomislim, vrijedna si pisanja;
imuna na dah i pantomimu
A kada jauknem u škripcu stisnutim jezikom,
neočekivano si ognjište;
odmažeš mi artikulirati čedne napjeve
Prođeš mojim licem tražeći vodu kojom bi
zapaljeni lokvanji mogli ploviti kao odušnice grijeha
I shvatim:
Ne brojiš moje pjesme,
brojiš rijetke opekline
Stisak
Šaka si dobre zemlje,
mokra kao porod,
teška kao misao o Bogu
Moje pore otimači su vlage,
ne razdvajam pest dok se sušom ne raspucaš
Ne moram stići do Gangesa,
bit će sveta bilo koja rijeka u koju isteresem tvoj prah
I na njeg svoj pepeo,
ostatak suštine koju si voljela
Udovi
Ti ih imaš četiri
a ja pet
S vremena na vrijeme
zaokružimo tijela u vatrostalno staklo:
Ti ih imaš devet,
a ja nijednog
Iz rana rastu zvijezde,
sandale svemira
Astralni jezik
Ispod suknje nadire plima;
dok te nespokoj plavi, licem teče ljepota
U bludnim stranputicama
putanja mjesečevih prsta najbliža je vinjetama vode.
Povlači se opomena,
bijeli se hostija u dojci.
Nadire daleko desetljeće u kojem brusila si kristale
naočigled nezainteresiranog dječaka.
Iskaču ribe u mrežu usana,
pljusak ribnjaka i razgolićena sna,
i šljuke nadlijeću zaljuljan krajolik
i kotrlja se sačma iz srca.
U ustima brekće motor leuta,
povlači plimu i zagrljaj slatke i slane vode.
Nespokoj žanje zrele zvijezde u utrobi,
motor se gasi,
progovaram astralnim jezikom,
hostijom hranim vokale.
Urod ti povija vlasi,
licem teče ljepota,
brušeni kristali,
mjesečevi i moji prsti isprepleteni u drhtaj
i krajolik
usnom prikopčan uz mirne vinjete
Brod
U pramcu prsta tvoja želja.
Raspletena omča sna.
Na palubi vijesti izjedaju oblake.
Pokojnike. Maglu čovjeka.
I sol osutu dušama rasutim.
U krmi tijela pjeni se preorano more.
Raspukla želja.
Pjev sretnih ptica nad pjevom ulješura.
I tvoje oko se pjeni.
Napuštaju nas pokojnici.
Pred pramce bacaš otvorene jezgre.
Sve ti je ispunjeno.
Smislit ćeš već nešto neostvarivo da ti razbije dosadu.
Zlatnu ribicu, mač u kamenu, risa vegeterijanca…
Bilo što s čime ću se nositi dok se pretvaram u maglu.
