OBIČAN ŽIVOT
„Naš život je običan,
pročitao sam u izgužvanim novinama
koje je neko ostavio na klupi“
Adam Zagajevski
Običan život, obični dani,
prostor ograđen kamenom
i vreme koje žuri da pređe u sećanje.
Opšta mesta što neprestano tinjaju,
a nikad istinski ne planu
u srcima nevoljnika.
Običan život – večernji umor,
uteha molitve i ustajanje u rano jutro.
Trčanje za stadom, branje jabuka,
ili uzimanje hrane s pijačne tezge.
Skrivanje istine da svet je
za svakog drugačiji,
a za sve savršeno lep.
Možda to, a možda i onaj trenutak
kad nas iznenadi sopstvena senka –
misao da odražavamo se
u obrisima nebitnog.
Kad nema nikog u blizini,
a kao da čujemo da treba
da ostanemo tu gde jesmo.
IZ BLIZINE SE TO NE VIDI
Neumoljivi trenuci putuju,
ovde su samo u prolazu.
Prašnjava staza kojom koračam,
dok me sustižu uspomene;
lokalno lišće što ne zna za težinu,
i pada kao lišće u antologijama
svetske poezije – ali pod nogama se gužva
samo na jedan način, stvaran i neponovljiv;
pa pitanje: gde je ispario prolećni zanos biljaka,
i drugo pitanje: odakle se vratila jesen, s metlom
koja će počistiti letnje senke i ostaviti
gole suvarke ispod pokislih grana;
onda, nizovi seoskih kuća, što iza
rešetkastih ograda pokušavaju da,
u miru popodneva, odglume večnost.
Iz blizine se to ne vidi, ali sve je već
načeto vremenskom rđom, i pitanja i slike –
pomalo nevažeće, jer se sunce svakog jutra
presvlači i baca novo svetlo na juče.
U svemu i uvek to vreme, uporno u slepoj
poslušnosti. Nespremno da se udalji
bar korak izvan opsega stvarnosti.
Čak ni da poštedi novine na stolu,
presavijene preko teksta koji
upravo govori o vremenu.
KULE
Kule od dana,
kule od jutara
i večeri.
Na osnovu toga, kažeš,
i naši životi u nama,
u nekoj vrsti dišuće kule,
dirljivo tinjaju kao plamičci sveće.
Negde nebo ispisuje
rumenu listu želja –
sunce otvara oči prozirnom zrnevlju
grožđa, ruže caruju po dvorištima…
Negde prestaje kiša,
kao da se završilo
prvo poglavlje romana
koji hoće da obuhvati ceo život.
Ali kule se, objašnjavaš,
i dalje podižu da bi bile srušene.
Ostaje nam samo vazduh –
otvaramo ga pažljivo kao vrata,
i ulazimo u svoje senke,
naše kule, nestvarne posede
stvarnije od nas.
BAJKA
Mašti je dojadilo da je
zloupotrebljavaju i odbacuju.
Silazi na zemlju i povlači
nove konture sveta, koji će
ubuduće biti samo njen.
Ponovo raste prva šuma.
Znanja o sadašnjosti sadržana su
u trenucima koji nastaju, iza njih nema
tamnih tragova prošlosti.
Nema dostojnog instrumenta
da oponaša ptičji pev.
Ševu ne čuje niko, peva isključivo
radi sopstvenog zadovoljstva.
Budući da ne postoji istorija, na vidiku se
otvaraju čiste stranice budućnosti,
obasjane još mladim,
blago zagrejanim suncem.
Nema upitanosti, jer već
na prvi pogled sve je jasno.
Ogromne građevine vazduha
prozirne su i, verovatno, čiste.
Svako je mogao da ima ovakav svet,
mimikom kazuje mašta,
sada pripada samo meni.
PRESTANAK KIŠE
Koračali smo lagano,
razgovarali tiho.
Dva života ispod kišobrana,
u gradu koji nas ne poznaje.
Vetrić je prazninom naduvavao suncobrane
što su bivakovali ispred restorana.
Reklame za pivo mamile su upravo one
koji su bežali od praznine.
O našim koracima odlučivao je beskraj:
zaobilazili smo barice
i lako prekoračivali potočiće
neobuzdane mutne tečnosti.
Kad su kapljice prestale
da umivaju već ogrubelo lice grada,
sklopio sam kišobran
i iznad nas se otvorilo nebo.
Mogli smo da biramo:
da se uspenjemo na jedan od proplanaka
koje su oblaci brzo zastirali preko naboranog neba,
ili da skrenemo u uličicu
što je vodila do zgrade
sa nizom uskih prozora,
na kojima su se oslikavali odrazi realnog sveta.
Bez šestara i olovke,
razum je hitro pravio matematičke
proračune na koju stranu da pođemo.
Međutim, život je išao ispred nas
i vodio nas kroz strogo ograđeni prostor dana.
Mi smo oprezno sledili njegove stope,
kao putnici koji ne poznaju put,
kao vreme koje zastaje u gradskom parku, zbunjeno što
u raširenim jedrima krošnji još ima nade.
NIJE VARKA
Koprive u podnožju plotova,
jer tako hoće leto. Dečak prutićem
crta zamišljenu mapu sveta
u prašini, pomerajući kontinente
samo drhtajem ruke.
Na drveću, u zelenilu krošnji,
život slavi trenutke, sunce pali listiće klena,
žune beskrajno usitnjavaju svoje soprane.
Podne je, nakratko, zaspalo u hladu lipe.
Međutim (na iznenađenje pokvarenog časovnika
koji je deo igre), vreme uporno curi.
Sa škripom drvenih kola stiže sumrak.
Dečak sumnjičavo zuri u nestvarne obline neba,
u neraspoznatljiva polja ogrnuta tminom.
Najzad, gubeći strpljenje, crveni mesec
izranja iz talasaste šume i ubeđuje
dečakovo srce da ostane budno.
To nije varka, šapuću daleke zvezde,
stvarniji svet od ovog nećeš naći.
Priredila: Ferida Duraković