workman club
ali ponekad naiđem na nešto
kao što je skok sa osmog sprata
i pomislim
književnost ima smisla
sve vrijeme u krugu anonimnih pisaca
puše vjetar
i lupa skalamerija
na pokvarenom prozoru
koji nitko ne zna popraviti
svi su očigledno dobri pisci
kad god se sastanemo
vani je vrijeme tmurno
po želji ciorana
dublin je savršen grad za sve pisce
utočiste samoubica što se nikad ne ubiju
kiša kao light motiv
vjetar da depresija bude sigurna
veliki parkovi kao skrovišta čitanja
u krugu anonimnih pisaca sjedim i ja
jedino što me čini piscem
je moja zemlja na kojoj mi zavide
bosnia and herzegovina
uvijek govorim pun naziv
da jad bude otmjeniji
evropa a nitko ne zna gdje je
headline sa cnn-a
ali to je kliše
pisci lažu da znaju više od klišea
smatraju me pjesnikom
jer sam dovoljno smiješan
zemlja mi je dovoljno jadna
a nisam još ni progovorio
smiješni mali pisci
cookiesi na stolu
poslije čaja
nitko ne jede previše cookiesa
dva najukusnija su dovoljna
dvije ili troje su već previše
dovoljno je što šutim u krugu
sa svojom smiješnom zemljom
tamo gdje vjetar duva
a nitko ne zna popraviti prozor
i pjesnik sam
oh, književnost je tako slatko jadna
memljivi dom malograđanina
klasici u vitrinama
jadnici hugoa
ali dok god smo priznali da nema smisla
ima smisla gledati u sunčane naočare umišljenog talenta preko puta mene
upravo čita koga bi sve jebao i kako bi se jebao
opisuje kako je sanjao da siluje voditelja grupe
skalamerija lupa
književnost bruji
gomila davljenika lamentira
nad stidnom dlakom prolaznika
najviše volim kada neki stranac zaluta, kaže nam
thanks for having us
i upali svjetlo na odlasku.
vjetar u žutim boskericama kašika u crnom čaju rumun na ulici
sve je otužno sigurno
njena boca vina poslije večere
ili dvije
kolačić uz moj čaj
have a nice day
živimo kao pansion u francuskom romanu
njen mali kućni pas
neugledan i običan
jeftina ljuljaška u kuhinji
gobleni u primaćoj sobi
dlake u čorbi
moj donji veš protiv sivila
njen milje na televizoru
i televizor
drugi stanari i njihove navike
njihove dlake na odvodu
upetljane u moje dlake
njen sladunjavi mirs
opor jak i razblažen
niko je nije razumio
uglavnom je nisu voljeli
stanodavac se ne voli
stanodavka se još i mrzi ponekad
raskoljnikov je ubio staricu
ne starca
svi su je sa čudom gledali
kako može stalno
vino pivo televizija
sapunice reality programi vijesti
nikom nije bilo jasno
zašto ne izlazi
zašto nas nadgleda
kao kućepaziteljke iz ruskih romana
svi smo pomalo likovi ruskog realizma
romaneskne konture praznine
dan ispunjen događajima i ritualima
jefitni čaj poslije ručka
meni je sve bilo savršeno jasno
kao što uvijek (u)mislim da mi je jasno
život kao staklenik pun paučine
akvarijum bez riba
neobrisane pločice kupatila
umazana stakla
prljavi toster
nemarna ustaljenost ustajalosti
željena dnevna rutina
mirnoća prepuštenosti
uvijek isti birani put kući
kao uvijek isti dan godina život
oprhvan tugom
zamišljam kako su dirljive
sve tuge i slabosti
koje su zaboravile da su tužne
meke haljine starih teta
smežurano tijelo
širim ruke oko oblih kukova
nemarnih i pretilih
zaboravljena nemoć nestvarnog zagrljaja
obješena kecelja o otekle noge
lovac u žitu u kući viče: pazi! ambis!
ko padne razumijeću
otugovaću
kao svaki put kad čujem režanj u noći
mumljanje u snovima
razobličene papuče uvećanih stopala
ležem u tanke zidove
sanjam da sam rumun iz glavne ulice
život je tamo gdje se najlakše pokupi
u glavnoj ulici između eastona i burgera
prije noćne smjene oko deset.
san od podzemne garaže
ranjive cipele
fijuk rafala
laki korak nade
stegnut u mršavom članku
čovjek sklupčan na cesti
zgažena nada
snijeg u aprilu
poslije fijuka fijuci
sociopate prepoznajem po smijehu
odjek nesnosne lakoće
slušati u tišini samoće
samoća kao odgovornost
čuti suvišnu lakoću
vidjeti trag u bijelom
ne mora biti crven
slušati
probiti svijest stiha
„bat zimskog koraka“
slušati iza jezikovnog
san od podzemne garaže
pune krivice
autobus pun djece
miriše na nevinost
rafal siječe
dva stiha o namještaju u kući
jedan o opalom lišću
onda stihovi o seksu
fakticitet mog plućnog kartona
namjerna trivijalnost
umjesto lijepog gadno
suviše lično
prije nego što išta kažeš
zamisli
ženu sa tašnom
tašnom koja izaziva bol
tašnom koju drži na ruci
dok viče mir
ranjive cipele na ulici
žalosna tašna
minival i ključevi od stana u džepu
djeca u školi
neizgovorivo kao kut svakodnevnog
banalnim riječima protiv nemilosti gadnog
jezik je ionako pod sumnjom
proljeće zima snijeg
su pod teškom sumnjom
apologete moje more
pisac je pisac dječije književnosti
kako je d.b. bilo sjediti pored pisca
slušati trivijalno kao apstraktno
je li čuo
lakoću u smijehu
djecu iza jezičkog
djeca u rukama pisca dječije književnosti
slušaj fijuk
putnici putuju iz daleka
da li čuješ
ako čuješ kaži
nevinost se topi
kada ćutiš jezikom pod sumnjom.