Bogovi leta
Paučina leta se tanji u zlatne žice, zaprašuje vrhove cipela i jezičke suve trave. Zlatobube, hitre švalje, pojačavaju zrnastom pljuvačkom liniju horizonta. Podebljavaju šavove šuma, jezera, reka, porubljuju rukave i nogavice sveta. Uvezuju u jedno školu, poštu, toplanu, tržni centar, autoperioncu, ječeći poklopac neba od kartonske kutije. Treptaljke-nožice rade vredno, ustašca istiskuju svilastu slinu, skramu odraza, odsjaja i slika. Iz pustoši ničega rađa se benzinska pumpa, diže se kao mrtvac iz vode. Kraj jezera je govno, i ono zlatno, još jedna inkarnacija bogova leta.
Mogao si i ti da budeš tu, da se sam uveriš.
Izlazak
Uskoro ću pustiti telo
na saobraćajnice, raskrsnice,
na puteve prohodne, probijene.
Uskoro ćemo poći
asfaltiranom sudbinom
telo i ja.
Pustiću ga da se samo šeta,
da njuši žbunje oko kuće
i lepi nos na izloge prodavnica,
autobuske kućice-stajališta.
Šteneći zaigrano
ukrcaće se u autobus
koji će ga odvesti
do rečne obale,
do jarka iz kojeg se puši
otškrinuto vodeno oko,
do blatnih rupa iz kojih,
između oštre šaše,
izbija topli dah zemlje.
Od krajnje otvorenosti
ovog poduhvata
zatandrkaće u njemu
točak zebnje.
Ako ga pritom neko zaustavi,
priupita kuda se uputilo
i s kojom namerom,
ono će zaverenički umuknuti,
trudeći se da prikrije znake
izvesno kažnjive,
neopravdane radosti.
Nosilac pet zvezdica
Danima sam
na platformi Airbnb
iščitavao tvoju ocenu mene,
Bojana,
vlasnice garsonjere u centru!
Od prvog kontakta, pišeš,
Uroš je ostavljao najbolji utisak:
ljubazan i pedantan,
o stanu je brinuo kao da je njegov.
Dugovanja je izmirio
bez roptanja i odlaganja!
Preporučujem ga za jedno
ili više noćenja.
Dirnut,
svako malo sam se vraćao
ovoj laskavoj oceni sebe.
Rođena majka me nikad
nije ovako ishvalila.
Jasno je:
karakter idealnog gosta
kuje se na vreme,
u vatrama roditeljskog ognjišta.
Cipelić
Otac je odrastao na selu
i do devete nije imao cipele.
Detinjstva se ipak seća bez gorčine:
zaigran kao mladi pas,
jurio je kroz rosnu travu
i ujedao vazduh punim ustima.
Selo je napustio rano i zauvek,
u suštini ga ne poznaje, ali ga rado svojata:
voli da kaže kako je seljak i dodaje
da mu u životu ne treba više
od kore hleba i čokanja rakije.
Ceo život ga gledam kako izlovljava
grudve slepljenih novčanica
iz zadnjih džepova pantalona.
Kad sam bio mali mislio sam:
valjda je i to naučio na selu.
Jednom smo posetili njegovo rodno selo:
hrpa kamenja koje je nekada bilo kuća,
visoka trava, divljina proždire predeo.
On priča o hrastovim bačvama za vino i rakiju,
o vinogradima, ambarima,
ali tamo nema ničeg.
Gusto žbunje, oštro granje, upleteni u zemlju i nebo.
U žbunu cipela.
Pismeni zadatak
među vršnjacima
jedino ja i sestra nismo imali selo
đački sastavi na temu “kako sam proveo raspust”
vrveli su od od baba i deda koji su živeli
u mestima pevljivih, tajanstvenih imena,
u okruženju vrednih komšija,
sitne stoke i poljoprivrednih mašina
kada je moje moljakanje dodijalo roditeljima
ščepali su prvog raspoloživog seljaka
nekog Živka koji je raznosio kajmak i sir
po novobeogradskim soliterima
i nagovorili ga da ugosti mene i sestru u svom domaćinstvu
odvedeni smo u selo u blizini Mladenovca
delili smo nezagrejanu sobu sa Živkovom decom i njegovim bolesnim ocem
starac je čitavu noć sipljivo disao i ispuštao klokotave zvuke
kao da se negde unutra riba koprca u blatu
budile su me detonacije kašlja, žar cigarete je plesao u mraku
toalet je bio poljski, kroz proreze je duvalo
sedeo sam na dasci, dupetom slutio
prisustvo drevnih govana u mraku rupe, rad generacija
brisao sam se na kocke isečenim novinama i sećam se da su mi jednom dopale čitulje –
lica pokojnika bila su filozofski mirna
trećeg dana sam stao na zarđali ekser
ekspedicija je obustavljena pre planiranog roka
kući se ipak nisam vraćao poražen
imao sam dovoljno materijala za svoj budući sastav
majka profesorka književnosti je rekla:
autor će uvek koristiti stvarnost
onako kao što se u selu iskoristi svaki deo ubijene životinje