ŽENA KOJA SE OSAMILA OD SVIJETA
kinezi kažu da se treba bojati
muških šaka i ženskih riječi.
a ja sam spoznala strah od oboje –
od šaka što lome ivice kostiju
i riječi što paraju kao zahrđali noževi.
oskudnja se ugnijezdila u očnim dupljama,
presušila korijen glasa,
uboga sam u jeziku i dodiru,
ali lokvanj još uvijek pluta
na površini močvare mog pamćenja,
posljednja iluzija čistoće.
atavistički poriv za poljupcem
raspada se pod težinom etimologije femininuma.
u abrazivnoj politici luckastog osmijeha
koji nikome ne pripada,
ja sam samo fusnota u vlastitoj priči.
tigrasti dezen svilenih haljina
i čupavih kaputa
odaje neljudskost nošenja tuđe kože –
moje ruke nisu stvorene za toplinu,
već za mirnoću gline i pepela.
zemljana, ujedljiva šoljica crnog čaja
napukla je od tišine.
egzibicija ispravnog zagrljaja
ostala je neodigrana,
izgubljena u šiblju napuštenih očekivanja.
u sintaksi poljupca
između prstiju i listova knjige
nalazim beskrajni predikament,
repliku repeticije –
vječno vraćanje na istu stranicu,
u istu, šuplju misao.
osamila sam se od svijeta,
ali svijet me nikada nije znao imenovati.
