Ova pjesma nije za njega
Šta je bilo, djevojčice?
I dalje si zarobljena među četiri zida.
Kutija nema prozore,
ne dopire svjetlost,
ni boje.
Zavaravaš se, kažeš to je mikrokosmos,
a zapravo, kutija je Pandorina, samo što nije prsla.
Ludilo na vrhuncu, sprema se eskalacija,
a ti kažeš,
mikrokosmos.
Šta je bilo, djevojčice?
I dalje se ograđuješ od svakodnevnih tema.
Ne zanima te politika, estetika, ekologija, sex nabrzinu.
Prezireš velike skandale i svakodnevne, perfidne spletke.
Pokušavaš ostati nezainteresovana.
Mrziš njihove tričarije, botokse, detokse, depilacije, filere, dermapen, teretanu, suze zbog neuzvraćenih ljubavi. Sve ono na šta bi eventualno mogla pokleknuti mrziš.
Taština ne priznaje da je to život, znaš da su i bolje od tebe tu pale
Šta je bilo, djevojčice?
I dalje bi da dokažeš da je istina u knjigama?
Među požutjelim listovima sva mudrost svijeta.
Samo tamo postoji iskonska ljubav, i patnja, i bol.
I dalje bi da živiš tuđi život,
nije to tvoja ljepota, tvoje suze, orgazmi.
Šta je bilo, djevojčice?
Gnušaš se nespretnih dječaka što bi da ti se približe?
Prezireš njihovu učtivost,
mladost, savršena tijela.
Gadi ti se njihova ljepota.
Incestuozno ti je da ih imaš pokraj sebe pa bježiš.
Što dalje,
u mrak,
u svoja četiri zida,
u onu kutiju,
mikrokosmos.
Šta je bilo djevojčice?
Ponovo grizeš usnu dok stojiš ispred njega.
Loži te zato što te ne jebe.
Ili, što bi te jebao kao desetine njih prije tebe.
One te mrze, potrošene su i ugasle, iz tebe izbija plamen, a ti ga kriješ.
Iskusne su, a ti naivna.
Padaš na njegove bore, njegove ožiljke i PTSP.
Padaš na njegovu drskost.
Pohotno ga gledaš, on ti eventualno da do znanja da te primijetio u masi.
Uvjeravaš se da je to dovoljno,
sasvim,
samopouzdanje klizi u nepovrat.
Ponovo si sama.
Prazan stan.
I inbox prazan.
misli rasplamsane,
toplina ugmizava u tijelo.
Prsti su vlažni.
Mikrokosmos.
