1.
proepih se
zaliren u muzostrašće
zavodih se neprovidom
zazemljih se beskorijenom
ovazduših obeskriljen
prokrilih se obesptičen
obrnuh se vjeropravan
ovjerih se bezmuhuran
odmamurah trezvenoglav
zaglavinjah obezručen
i izmučen
užitkovah
aman
aman
nelet svijetli
u visopad niskoleta
osmrtih se živorodan
odživjeh se smrtozeman
aman
aman
odoočih se suzokletan
u zmijodom neboslanog siktorepa
zajezikah slijeposlovom
po okatom praznosrcu
obezvidih
aman aman
obezvidih srcevidom
i progledah
aman
aman
kasnomrakom tamnokrasnim
uovčen u sitnozubu
postočih se ljudožedan
ojagnjih se dlakoćudan
ovučih se jagnjokožan
odkožih se obeskošćen
kičmožudan
žeđosušan
proprstih te kasnozrnjem
ozrnih te sitnomlinu
i bezuman
mnogovlastan
obezličen
višeličjem
zaman
zaman
ribovodno
sad odtičem
suvozemlju
u naručje
suvozemlju
u naručje
2.
zmijoliko zibanje
prvi korak
groblje
drugi korak
plavo
treći korak
poskok
žuta međa
međ dva ista
bista blista
iz djetinjstva
dva su lista
oba pisma
jezik zmijski
zelen jelen
crven pramen
i još plamen
jedan bijedan
sjajno svjetlo što umire
gutajući zle kumire
na slobodu tek podsjeća
dok se svoje smrti sjeća
prvi korak
dijete – kurjak
drugi korak
otrov – očnjak
treći korak
za mnom
u mrak
za mnom
u mrak
3.
miloduh zlovremena
romantično
sinogojstvo
razapeto između dva krstasta
čovjekolika privida
oovčilo je
masovnu histeriju
mekoumnim
djecoubistvom ostale siročadi
nametnulo se
kao jedina meketava istina
o miloduhu zlovremena
i još se duri na oštroklike
povike
iz hipotalamusa
kao
istina sam ja
nemoj me propitivati
logika ti je mršav
psudovarvarizam
a ja
ja sam
limbički opravdano
kloparanje praznoustih
srebrenjaka
samozataji se
destruktuiraj
onečovječi si lice
oguziči si
đonaste obraze
(izem ti izmetizam)
i vjeruj
vjeruj u mene
ja sam – jesam
ti si – nisi
samo vjeruj
bitniji si
samo vjeruj
bit ti nisi
bit ti nisi
bit ti nisi
4.
oživljavanje predpoezije
raspredajući
rogatu djecu
u beskrajno klupko
neočešljanih složenica
namotah na suh gležanj
njihov
kovrdžavi vrisak
sad je nepokret
mutava nit
za kojom zaludno potežem
izgladnjele kandže
isparah
njihove kosooke
osmijehe
vunenom istrajnošću
nevještih usnogriza
očekah
par besatnih stranputica
izbih u slamnato sazvježđe
elipsoidnih mimoilaženja
a djeca se obezrožiše
i posjedaše u krugorep
vrtoglavih promašaja
eno ih
sad piju mlijeko
u susjednom grobu
glasno se smiju
na usijano grumenje
zlatnožilog mraka
i oživljavaju
jedno po jedno
jedno po jedno
5.
provjetravanje
višeglas oštrih ivičnjaka
napušta svog
robovlasnika
opšeničenim rukama
iz klasastih daljina
maše mu
ulančeno zapešće
modrih durbina
gledaj
mutava stopala se množe
kurjaci nas oštrooko dozivaju
sapinjem šapat
udišem nezrak
postajem nebit
savijen
dalek
odviše zrnast
usađujem se u žižljivu tišinu
korak
po korak
stružem
s memljivih oblaka
oštroglas
plavkastog trubadura
tik ponad mene
još jedna raka
rascvjetana
vjetri se
vjetri
provjetrava
6.
formulisanje drugolika
bezmamuzno istrčavanje
u neosedlanom mraku
sijedim
ustalasani bjelogrivi bol
proskakuje se na prsima
potkovano bezličje
oimenjuje se u drugom licu
ti
razgalopirano šutiš
blijediš
obezbojiš zastave
na jarbolima
suhih ramena
pritvoriš račvasta okna
zažmuriš
iz krhotina ostakljene večeri
sliješ se u bezimen okvir
orošena
blagosmijehom slanih dubina
prikupiš razabcano višeličje
iz upalkanih vitrina
odškripiš razgranat hod
ukorijeniš se
u bezlisnom povečerju
sklopiš oči na rukama
umreš
ojutrena
svaku noć
7.
zmijanje
osijenčen žilovezom raskošnog nevida
probudih se
uokviren
na zidu promašenog gnijezda
evo me
sad palacam slijepim naprstnjakom
u oljuskanom zmijolikom praznosrcu
obezkrvljen
crvenim
pulsirajući nemir
ozvjezdan mrakom
obezglavljen mi je rep
repata mi je srcolika lobanja
eno je
bezptična
propinje se
njišti
ništi me
praznoustog
u žilovezu prepletenih prstoloma
nema me
od mesožilje daljine slamam
oštru zuboriječ
8.
mrjestilište
razbuktale vodopije
vode te kroz pustinju
sažižeš ih
sve nas sažižeš
pustinja se sažima
u abstraktu te žeđi
ti ostaješ uspravna
pijesak te umotava
u jednu posebnu boju
ne voliš je
rado bi joj dodala malo perja
ali onda bi se ruke okrilatile
i ko zna
ko zna šta bi bilo s tobom
ispod tebe odzvanja
ciklični muk praznine
on se racjevtava
postaje veći od postojanja
od mesa
od mesnatih latica
govorio sam ti
znam kako se otvaraju vulkani
(ali govor su samo riječi koje suh vjetar razobličava)
oči se previše otvore
sve postane svjetlost
boje nestanu
i perje
i ruke
i krila
i onda
propadamo
propadamo
propadamo
a cio svijet leti oko nas
razgranava se
razbuktava
(za trenutak se zaustavi)
odmah zamire
suši se
trune
nestaje
on nikad ne postane biljka
iako posjeduje grane
i korijen
i razmnožava se
(kao riječi na vjetru)
mi nikada ne dodirnemo dno
vodopije nikad ne prijeđu pustinju
govorio sam ti
(te govorancije su tako suhe i bezoblične)
poput pustinje
mi smo ribe
(ne trebamo krila)
praznina je naše mrjestilište
9.
obična
napiši
ustuk pred dvokorakom
razmetljivog usnoljublja
napiši
praznoruki prozori
grle orkanske vjetrenjače
napiši
sitnomlini strahovi
žanju usahlo zrnevlje naših grudi
napiši
klijanje goropadnih suza
samo je spajanje kroz dubinu
napiši
zaboravljanje
reverzibilna je smrt
napiši
od nje mi se oči
rascvjetavaju
napiši
gomolji naših tijela
nemaju vesele izdanke
napiši
iako spavaju
u istoj zemlji
njihovo crnilo ima različite nokte
napiši
razderavanje kožnatih
uzglavlja
spomenička je građa
neosjemenjenog potomstva
napiši
zajednička aždaja
uvijek ima jedna usta
napiši
vatrostalnost je
odlika pregorenih
napiši
stalno vraćanje uvijek je
posledica neodlaska
napiši
prezrivi čaršafi bjeličaste samoće
uvijek mjauču prošlu dvojinu
napiši
nedostajanje je zanat koji se uči
šegrtluk pukom propadanju
napiši
kroz zmijoliku zemlju
ozmajenih pustolina
napiši
napiši jednu
običnu
10.
kaskanje
sanjasmo
žutolisni mladež
ojesenjen starom kišom
pad
padanje
u veritkalnu mrzovolju
poniranje
poniranje
ulica koje se smanjuju
iz njih
lica koja rastu
sanjasmo
u golubije sivoj boji
potkrovlja našeg galopa
muziku koja se gubi
samodovoljnost
dva žutokrila bršljana
spuštanje
niz grivu vremena
osmeđene pejzaže
kap čistog ludila
vinograde
negdje na tromom jugu
usporenu fugu smrti
smrti kao proljeća
proljeća kao tišinu
kovrdžava gnijezda
naših vlastitih ptica
kikot prigušenih vrlina
zelenu kišu
sa dva lica
sanjasmo
ples jednih stepenica
do samog kraja
mršavu daljinu
niske oblake
plitka mora
sanjasmo
okrutnu bliskost
na šupljim dlanovima
prašnjavu dubinu
kasni početak
papirnu smrt
kraj
koji sebe predosjeća
sanjasmo
mladu jesen
u kasna proljeća
