1.
svaka pjesma je ptica
riječi su samo (o)ptička varka
2.
stari opet je kiša iznad mosta
a s mosta opet skakuću laste
i kosa jesen obale ruši
između nas
draga
opet taj most raste
3.
hajrudine
vezao sam čamac ispod mosta
i puklo mi je jaje u rukama
kose su sablje
i kosi su jatagani
obale odsjekli
vertikalnoj svjetlani
hajrudine
vezao sam ljusku ispod mosta
i srce mi je puklo od dubinu tešku
kriva su sunca
i zubate kiše
što svjetlost curi
niz tu zelen-rijeku
hajrudine
vezao sam pticu ispod mosta
i pukla mi je smrt pred očima
za lastu u kamenu
za kosu pjesmu
za mladost bijesnu
vezao sam pticu ispod mosta
hajrudine
vezao sam sebe ispod mosta
hajrudine
šta sad da vežem
kud sad da letim
hajrudine
4.
sjećam se
kad sam bio
brat sam sebi
imao sam četiri ruke
imao sam četiri noge
put između mene i pakla
prelazio sam četiri puta brže
sjećam se
bratskog zagrljaja
bodljikave žice
u kojem su se davile
četiri osobe
i pola ptice
5.
očigledno
iza mene je zid
na zidu slika
na slici ptica
ispred mene je zid
na zidu kavez
u kavezu ptica
pored mene
mnoštvo je šarenog perja
očigledno
vrijeme je
kada lišće odlazi na jug
između zidova
pronađoh očerupanog sebe
sa katancem u rukama
u katancu nešto cvrkuće
očigledno
6.
dječače
zajedno sa mliječnim zubima
iščupali su ti kljun
iz pernatih grudi
sad tamo imaš čvorugu
koja cvrkuće
psalme o mliječnom putu
čini ti se
izrašće
narašće
prerašće
pulsiraćeš
dječače
bez kljunatih konotacija
bez krilatih denotacija
kad ti izrastu treći zubi
u potpunoj tišini
bez riječi
na horizontu događaja
negdje u srcu svemira
kucaćeš po slepoočnicama
jednom sveopštem biću
prodaćeš sam sebe
za šaku zvjezdane prašine
svjetlost ti curi
iz ćoravog oka
mutava čeljust
nemuštim jezikom zbori
dječače
iz pernatih grudi
pticu su ti pticom iščupali
na krivoj nozi
vlastita kandža najviše boli
u mraku
posljednji zubi su ti izrasli
dječače
čini ti se
ovi su najbolji
ovi su najbolji
hajde sad
bez riječi
dječače
govori
gori
gori
gori
7.
moj otac je golub
visina je njegova majka
tri pernate zvijezde
njeni su oči
ali nijedan nije stvaran
moj otac leti
često
dlakavim očima prevrće
u trenu dok se rađam
jedanput godišnje
umirem
razapet između pismonoše
i nepismenog prevrtača
moj otac je golub
ko li mi je majka
8.
neuravnoteženo poniranje
strmoglav krik
utroba se jede
imao sam
imao sam
još vidim cvrkut u daljini
isukan kljun dvoglavog boga
u naša tijela svježe zariven
pomalo vodoravan
naš hod prema
paklenom nebu
bacamo munje
munje nas polove
propovijedamo skorašnje pomračenje uma
brojimo zvijede
jedna mora pasti
obješen na pola koplja
štrčim u vlastitu prazninu
da ja sam vlasnik
crnilo je gratis
imao sam
imao sam
još čujem tu bjelinu
pero na vjetru
u ravnici
to ja pjevam ptici
vjetar u peru
na granici
između dva neba
imao sam
imao sam
riječ klija
u suhom oku
dobuju slane munje
iskolačenom bolu
u susret idem
grlim te
kažem
a bol se smije
u tišini
unazad letim
strmoglavo kričeći
ponirem
neuravnoteženo
o nebo moje
olujno je
olujno je
9.
imao sam jednu pticu
ja kažem imao sam jednu pticu
(da li se može imati)
a ta ptica mogla je biti i zrno soli
(da li je moguće biti)
zna se odkud so dolazi
(more je uvijek voda)
i kako leti ako se u vjetar baci
(vjetrovi su obična fraza)
ja kažem
(o da li je moguće reći)
imao sam jednu pticu
u kljunu je nosila zrno soli
(moguće je sam sebe nositi)
i spustila ga daleko od srca
moguće je
moguće je
srce posoliti
srce posoliti
10.
nekad se zanesem
pa u riječ stanem cio
(stih me ponese)
i tamo spavam
kao uskršnje jaje
(svaki san je crven)
nekad se zanesem
pa u snu pjevam
(a san je produžetak jave)
nekad se zanesem
pa svoju pticu dozivam
(ptica je uvijek budna)
preko usnulog neba
crvenim riječima mašem
(svaka riječ je crvena)
pa snove s njima zagrlim
i ne dam
i ne dam
ne dam
11.
gledao sam jednog dječaka
kako kamenom gađa pticu
(kamen je bio težak i star)
ptica ga je pomilovala po licu
i odletjela
dječak nije znao
da li je ptica kamen
ili je kamen ptica
(oboje su letjeli)
dječak je (p)ostao kamen
kamen je (p)ostao ptica
ja sam (p)ostao
težak i star
12.
da budem krilat
ne trebam krila
(krila imaju oni što lete)
a kiša paperje
brzo saplete
da budem krilat
trebam kormila
(čamac je nebo zar ne)
da budem krilat
ništa mi više ne treba
jedna ptica iznad mora
suhi dlanovi
i mjesečina
13.
eh kako voljeh
kanarinca žutog
što dobih ga na dar
ah umirah
svaki put
kad pričao je priče
u beskraj
oh rekoh
žuti kanarinče
tvoj jezik je vječan
kao krletka bar
ih kako ubih
kanarinca žutog
što dobih ga na dar
ušima od slonovače
mekan jezik mu rastočih
a on reče
pih slušaoče
tako se voli
zar
14.
ne zaspi
ptico
prije vremena
jutro je bilo
juče tek
na pernatom uzglavlju
ovaj san se ugnijezdio
očekuje te
oduvijek
15.
ptico
perzijska
praznovjerno
prezri
paralelizme
prozaičnog
prolaznika
perverznim
perorezom
proburazi
prereži
pernatog pira
poj
paraliziranu prizmu
prezrenog praznika
prozreo sam
u praznom perju svom
16.
ponekad
stanem kraj mora
(ah kako je daleko to ponekad)
i sanjam da sam nešto što leti
nešto krilato i kljunato
(a opet nisam ptica)
taj san je svjetliji od jutra
taj san je tamniji od uglja
začas ga preletim
očas ga prokopam
i onda opet sanjam ispočetka
kako ponekad stanem kraj mora
(ah kako je daleko ta ptica)
i stojim tako prekopan i odsanjan
ponekad
nasred ničeg
(a opet nisam ništa)
gledam kako se sve sastaje
kako more uranja u ptice
i kako se to ništa
pojavljuje usred ničeg
(tad sam još daleko od sebe)
i sanjam
sanjam
sanjam
ponekad
Ljubljana, 2015.
