Čistač ogledala
Na gradskom kružnom toku, odmah do bilborda sa reklamom lokalnog maslinovog ulja, stoji veliko saobraćajno ogledalo. U njemu se svako jutro presijecaju pogledi prolaznika – đaka, poštara, vozača autobusa, noćnih čuvara. Njegov bistri, sjajni pogled ispraća ih u novi krug – brižno kao roditelj, supružnik, kućni ljubimac. Ogledalo uvijek blista. Šuška se da ga neko svake noći čisti.
Jedni tvrde da su čistača uhvatili na djelu – kako trlja ogledalo krpom. Drugi kako se udaljava od raskrsnice sa kantom, u jednoj, i krpom na dugom štapu, u drugoj ruci. Neki misle da su ga opazili, ali nisu baš sto posto uvjereni.
Najsigurniji na pitanje kako izgleda odgovaraju prilično nesigurno – široka trenerka, kapuljača na glavi, srednja visina. Ali, kako stvari stoje, niko mu nije sagledao lice.
Ko je on? Nepostojeći brisač, stvoren u pričama ljudi, iz potrebe za mrvicama čuda? Komunalni radnik kome je to obaveza? Noćni lovac na literarne impulse, koji tako šalje svoje zagonetne signale? Neko, opsesivno posvećen čišćenju, ko misli da će na taj način iščistiti talog mraka iz sebe?
Kako god, svi se u takvom ogledalu mnogo jasnije vide.
Uvijek sam se držao svjetla
Kažu da sam mator, izanđao, raskliman. Kažu i da sam malo nakrivljen. A ja sam ponosan jer sam imao rijetku privilegiju da ostarim. Privlačim i dnevno i noćno svjetlo, zato sam izdržao sve kiše i vjetrove. Mnogo pamtim i mogu da svjedočim. Poznajem sve do jednu uličnu mačku i psa, svakog smetljara i noćnu pticu. Svaki čempres, oleander, lipu, lastavičje gnijezdo pod krovom. Pokupio sam mnoge tajne – i pijanstva, i poljupce, i radosti i potištenosti. Ih, kad bih pričao. Jedna žena sa notesom često se noću zagleda u mene. Kao da traži da joj odajem tajne. I sam sam poznat, čak i van naselja. Taksistima i dostavljačima ove nove mode – brze pošte, kažu, ne treba adresa. Dovoljno samo da kažeš – kod koša.
Vidim i žive i mrtve u Teslinoj. Po tome Smilju Ristić osjećam kao rod. Ali najdraži svijet uvijek su mi bili i ostali – klinci. Neki već dovode unuke ovdje. Matori su jednom tražili da me posijeku kao glavnog krivca za buku. Djeca nosila neku peticiju od vrata do vrata za moj spas. I – i evo me i dan-danas. Čudo su ti malci kad se organizuju. Gledao sam ih nedavno kako noću kradom hrane mačiće iz neke šerpe. Umalo se nisam rasuo od smijeha, ovog svog šupljikavog, kad sam vidio kako su se razbježali, i oni i mačići, jer je vjetar oborio neku dasku. Vrhunac bijaše Smiljina zbunjenost sutradan kad je zapela za šerpu. Iako ovi današnji klinci imaju svoje ekrane i svjetlucave svjetove, koji stanu u dlan, ima još dovoljno mjesta i za mene u njihovom svemiru. Moj glavni ukras je njihova instalacija – patike okačene vezicama za žicu, visoko. One pričaju priču u kojoj još nema sjena, onu istu u kojoj još trčkara jedna djevojčica Sanja. Često me dotaknu rukom u prolazu, i dalje im se otme osmijeh i lopta leti prema meni. I znam, ni oni me neće zaboraviti. Kao što ne zaboravljaju prvu loptu što je zapela u mom obruču.
Kao što ni ja ne zaboravljam ništa. Ni bisere profesorice biologije, što su se jednom rasuli po meni kao bijela zrna uspomena, doktora koji je, polazeći iz lijepe bijele kuće, diskretno klimnuo glavom. Kao da mi zahvaljuje što i dalje čuvam ugao dvorišta sa živom ogradom. Ali bager je bio jači od mene, doktore.
Nosim rane nijemih odlazaka, ožiljke tolikih priča. I niko kao ja ne zna kako izgleda nemoć iždžeparenih života. Ima stvari što ih ni moje zarđalo tijelo, natrulo drvo i šupljikava mreža ne puštaju napolje.
Ali ne dam se ja baš tako. Uprkos svemu, uvijek sam se uporno držao svjetla. Noću me obasja svjetlosni stub iz petice, onaj čije se zrake prospu po haustoru kad neko zakasni kući. A moja prava sestra stoji prekoputa, pred samim ulazom, ona treperava ulična lampa. U posljednje vrijeme, usred noći ozari me i tihi zvuk trube odnekud ispod zemlje. Ne znam ko ga šalje i našao sam se u čudu – Zar i za mene još ima tajni? Dobro je što u toj igri svjetlosti, sjenke i zvuka sve izgleda kao da ima svoju ulogu. Čak i ja, običan, stari koš.
Još stojim, pomalo klimav, ali svoj. Možda ću jednoga dana postati okvir za sliku. Ili samo priča što tiho tinja u nečijem sjećanju. Ali kada odem, svjetlo će se sigurno zadržati, makar tren, tražeći me.
Veselinka Kulaš, Bluz plamtećih ćerušpana, IK Besani, Beograd, 2026.
