SIJEČANJ 1994.
Jednog hladnog jutra u Exeteru, probudila sam se i vidjela pismo na podu do ulaznih vrata. Svi su još spavali, pa sam sjela za kuhinjski stol do prozora i otvorila kuvertu. Pismo je bilo datirano krajem siječnja 1994. godine, očevim rukopisom. Vani, na hladnom zraku čovjek je brzo hodao i uši su mu bile crvene kao koralji. Vidjela sam vlastiti dah ispred sebe u obliku mekanog oblačića pare.
Draga moja,
Jutro je i ovi prokletnici na brdima miruju, pa ti pišem dok još mogu misliti. Izašao sam iz bolnice prije dva dana. Hvala Bogu, jer više nisam podnosio tu hranu. Paketi pomoći su mnogo ukusniji. Susjeda je svratila i donijela neku klopu iz svoga sela, krumpire onakve kakve tvoja baka peče. Od okusa su mi navrla mnoga sjećanja.
I tako ti pitaš što ima novo. Pa zapravo je sve više-manje isto, samo se u susjedstvu dogodio mali incident. Otišao sam posjetiti Muju i malo smo popili, pa smo krenuli pjevati sevdalinke. Pretpostavljam da smo bili malo preglasni, a prozori su bili otvoreni pa su nam se oni glupi momci koji čuvaju zgrade, svi najednom veliki Hrvati, popeli do stana i rekli nam da prestanemo pjevati muslimanske pjesme. Rekao sam im da se gube, da sam ja Srbin i da ću ih pjevati, ali to baš nije bila najbolja ideja – skoro su me uhapsili. Morao sam se pozvati na svoju invalidnost da bi me na kraju ostavili na miru. Nakon što sam otišao, Mujo je zaspao, a kad se probudio nije mu više bilo televizora. Mali prokletnici vratili su se i opljačkali ga. To je sve što rade. Samo kradu. To nije nikakva tajna, ali što možeš poduzeti? Ništa. Samo se treba pritajiti. Ako se ne pritajiš, završit ćeš kao čovjek kojeg su nedavno upucali ti čuvari. Znaš kako pucaju u zrak za upozorenje ako nečiji prozor nije potpuno zatamnjen? To isto su radili kad je taj čovjek jedanput izišao na svoj balkon i povikao: “Morate li stalno pucati? Hoće li ta buka ikad prestati?!” Čuvar ga je jednostavno upucao, “Eto ti ga”, rekao je, “sad si dobio tišinu zauvijek.” Zato ne izlazim često vani. Moraš izaći vani po vodu, ali noga mi još nije dobro, pa mi netko uvijek donese malo.
Prijatelj me prije nekoliko dana došao posjetiti u bolnici i rekao mi da se pripazim, jer vojnici kupe sve preostale Srbe po kućama i tjeraju ih da kopaju rovove, a ponekad ih vode na uzici i tjeraju ih da jedu travu. Samo da ih ponize. Od čega su to ljudi načinjeni, stalno se to pitam? Od kamo dolaze sva ta okrutnost i sav taj sadizam?
Laura iz našeg susjedstva i dalje hoda naokolo i misli da je muškarac. Navodno se otišla prijaviti u vojsku da se ide boriti, pa su joj rekli: ”Ovdje ne primamo žene, Laura.” Nakon toga je bila bijesna. Ponekad dođe s nama piti. Vidiš, neki se ljudi ipak nikad ne promijene. Čini se da se ovdje jedino luđaci nikada ne promijene. A što je najgore, svakog dana pojavljuju se novi luđaci.
Dosta od mene i mojih ratnih kronika. Pisat ću ti opet.
Budi dobro i veselo.
A onda, ubrzo nakon što je napisao to pismo, otac je preminuo. Iznenadno i brzo. Navodno od uhobolje. Jednog oblačnog jutra primili smo poziv i rečeno nam je da se žalio na uhobolju pa su mu prepisali neke tablete, kojih je uzeo previše (otac je imao neobičnu logiku prema kojoj, ako je jedna tableta pomogla, deset će ih pomoći još i više), pao u komu i sljedećeg jutra umro, u raspadajućoj gradskoj bolnici. Samo smo sjedili i nismo znali što bismo. Bila je veljača 1994., a u Engleskoj sam bila oko četrnaest mjeseci, vrijeme koje je potrebno djetetu da nauči hodati. Majka, sestra i ja pokušale smo se dogovoriti što nam je činiti. Prvo oko čega smo se složile bilo je da se organizira pogreb. Ali tko će ga pokopati? Mi smo bili u Britaniji, a njegovi braća i sestre su svi bili u Srbiji. Stoga sam nazvala Ministarstvo unutarnjih poslova.
“Halo, je li to Ministarstvo unutarnjih poslova?”
“Da. Koji je vaš IND broj?”
“30567344.”
“Kako vam mogu pomoći?”
“Ja sam tražiteljica azila, otac mi je netom umro u Bosni i Hercegovini i tamo ga nema tko sahraniti. Zanima me postoji li ikakva mogućnost da moja majka, koja je također u Britaniji i također je tražiteljica azila, otputuje onamo da priredi pogreb, a da pritom ne ugrozi svoj zahtjev.”
“Samo malo, gospođice. Spojit ću vas s nadležnim odjelom.”
Tišina. Iznenadni signal zvona i zatim: “Da, izvolite!”
“Dobar dan, moj IND broj je 30567344. Otac mi je netom umro u Bosni i Hercegovini i tamo ga nema tko sahraniti. Zanima me postoji li ikakva mogućnost da moja majka, koja je također u Britaniji i također je tražiteljica azila, otputuje onamo da priredi pogreb, a da pritom ne ugrozi svoj zahtjev.”
”Razumijem. A ondje nema nikoga tko bi ga mogao pokopati?”
“Ne. Mi smo svi ovdje, a njegovi braća i sestre su svi u Beogradu. Otac mi je Srbin, a pravoslavno groblje je zatvoreno. Nalazi se na vrlo opasnom mjestu, na brdu. Nitko drugi neće to htjeti obaviti. Morat ćemo organizirati pogreb na privremenom groblju izvan grada, gdje pokapaju Muslimane i Srbe koji su umrli na zapadnoj strani grada.”
“Shvaćam. A gdje se nalazi to mjesto na kojem bi mogao biti pokopan?”
“Ne znam točno. Zove se Međine. To je pored jednog sela, desetak kilometara od grada.”
“Možete li mi točno reći gdje je to? Imate li kartu?”
Otišla sam i donijela kartu Jugoslavije. Što će joj, pobogu, ta informacija? Nisam se usudila pitati. Ona postavlja pitanja, a ja odgovaram. Čak i ako su njezina pitanja smiješna i bespredmetna.
“To je točno na zelenom komadiću koji nije daleko od mjesta koje se zove Mostarsko Blato”, rekla sam joj.
“Dobro”, radila je bilješke.
“Dakle, mislite da bi to bilo izvedivo?”
“Od čega je umro?”
“Imao je problema s uhom, a zatim je dobio izljev krvi u mozak. Pao je u komu uvečer, a umro je sljedećeg jutra.”
“Shvaćam.” Još bilješki.
“Dakle, mislite da bi to bilo izvedivo? Ne možemo još dugo čekati. Tamo je rat i ne mogu dugo čuvati tijela. Ništa ne funkcionira. Nema načina da se mrtva tijela sačuvaju. Ljude pokapaju više ili manje odmah.”
“Hmm. Morat ću pregledati vaš zahtjev s kolegama i zatim vam se povratno javiti. Koji je vaš broj telefona?”
Dala sam joj ga.
Čekale smo. Čekale smo još jedan dan. Sjetile smo se očevog dalekog rođaka koji je još živio u jednom selu u zapadnoj Hercegovini. Nazvale smo njega i majčinu braću i sestre. Oni su se nekako skupili zajedno s našim susjedima i pokopali oca. Slikali su tijelo, a slike sam sedam godina kasnije slučajno pronašla među hrpom fotografija, dok sam sjedila na zahodu i prebirala po buntu obiteljskih fotografija. Trenutak kad sam vidjela te slike nikad neću zaboraviti, jer duboko žalim što se sve vezano uz očevu smrt dogodilo u tako krivo vrijeme i ništa nije nikad obavljeno na način kako je trebalo. Pogreb je bio malen: pet ljudi, uključujući niskog grbavca, prijatelja obitelji koji je nekoliko mjeseci živio s mojim ocem i koji je pozvao hitnu pomoć kad ga je na krevetu pronašao onesviještenog.
Pogreb je završio, nazvala sam gđicu Ray, zaposlenicu odjela za imigracije s kojom sam razgovarala nekoliko dana ranije.
“Dobar dan, molim vas, mogu li razgovarati s gđicom Ray?”
“Mogu li vas zamoliti da se predstavite i kažete u vezi s čim je trebate?”
Objasnila sam.
“Oh, žao mi je, ali gđica Ray je na godišnjem odmoru sljedeća dva tjedna.”
“A kada je otišla, ako vas smijem pitati?”
“Prije dva ili tri dana. Mogu li vam ja nekako pomoći?”
“Ne, hvala.”
Spustila sam slušalicu. Zamislila sam se kako držim moćan kalašnjikov s kojim ću jednim rafalom pokositi sve zaposlenike odjela za imigracije, a gđici Ray priuštit ću posebno bolnu i polaganu smrt. To se pretvara u san koji me tjednima proganja. Očev privremeni grob čeka na bolja vremena na širokoj, zelenoj livadi, pored koje se čempresi njišu na vjetru.
Zacijeliti rane nije lako. Nekoliko godina kasnije očeve kosti su premještene u obiteljsko grobno mjesto na pravoslavnom groblju u Mostaru. Svake godine posjećujem grob koji se nalazi na padini gole zemlje i kamenja ponad grada. Nekoć je groblje bilo zaštićeno visokim borovima i čempresima koji su davali duboku hladovinu sivim nadgrobnim spomenicima s kojih su pokojnici na crnobijelim fotografijama gledali u daljinu. Za vrijeme rata stabla su posjekli i iskoristili za ogrjev promrzli stanovnici grada, a netko je s dlijetom izbio dijelove lica s fotografijama pokojnika, kako bi provjetrio svoju mržnju. Svake godine odlazim ga posjetiti i sjedim na vrućem kamenu potkraj užarenog ljetnog dana, pored ružmarinova grma koji izvire iz šljunčanog tla. Ponekad primijetim kornjače kako polako vode ljubav u grmlju. Ponekad povedem prijatelje pa promatramo grad pod nama. Ponekad sjedim sama i promatram druge koji sjede sami na grobovima i žaluju za svojim bližnjima dok nebo mijenja boju od blago crvene do tamnoljubičaste koja plavi zemlju kao prolivena tinta.
„Plava ptica“ Sandorf, 2020.
