Ne tako davno, još uvek sam imala trideset godina. Sve je moglo da se desi. Bilo je dovoljno napraviti pravi izbor u pravo vreme. Često sam menjala poslove, nisu mi obnavljali ugovore, nisam imala vremena da se dosađujem. Nisam se žalila na svoj životni standard. Retko sam živela sama. Godišnja doba su se nizala kao kutije bombonica: šarena i laka za gutanje. Ne znam kada je život prestao da mi se smeši.
Danas imam istu platu kao i pre deset godina. U to vreme sam mislila da mi ide dobro. Elan se istrošio, posle tridesete, nestao je zamajac koji me je nosio. I znam da ću, kada se sledeći put nađem na tržištu rada, biti zrela žena, bez kvalifikacija. Zato se grčevito držim posla koji imam, kao da mi život zavisi od toga.
Tog jutra sam stigla kasno. Agat, mlada sekretarica, pokazuje na svoj sat, mršteći se. Nosi neon-žute hulahopke i roze minđuše u obliku srca. Sigurno je deset godina mlađa od mene. Trebalo bi da ignorišem njen mali, iritirani uzdah izazvan time što misli da mi predugo treba da skinem kaput, a ja umesto toga mucam neki nemušt izgovor i jurim da pokucam na šefova vrata. Iz njegove kancelarije dopiru dugi promukli urlici. Pravim korak unazad, uplašena. Pogledom ispitujem Agat, ona pravi grimasu i šapuće: „To je gospođa Galtan, čekala vas je jutros ispred zgrade, pre radnog vremena. Desne je u agoniji već dvadeset minuta. Uđi brzo, to će je smiriti.“ U iskušenju sam da se okrenem i potrčim niza stepenice, bez ijedne reči objašnjenja. Ali kucam na vrata, a oni me čuju.
Desne ovog puta ne mora da zaviri u dosijee razbacane po njegovom stolu kako bi se setio mog imena.
– Lusi Toledo, koju ste već upoznali, upravo je…
Nije uspeo da stigne do kraja rečenice. Klijentkinja ga prekida krikom:
– Pa gde si ti, kučko glupa?
Daje mi dve sekunde da primim verbalni udarac, a zatim nastavlja, povisujući glas:
– Znaš li ti koliko te plaćam da je ne izgubiš iz vida? I ona ne-sta-ne? U metrou? U ME-TRO-U, idiotkinjo, uspela si da je izgubiš u metrou! I čekaš pola dana pre nego što ćeš mi ostaviti poruku kako bi me obavestila? Škola me je obavestila pre tebe! Da li to tebi deluje normalno? Možda misliš da si dobro obavila svoj posao?
Ženu je zaposeo đavo. Pošto izgleda ne reagujem dovoljno za njen ukus, gubi interesovanje za mene i okreće se prema Desneu:
– I zašto je ta glupača pratila Valentin? Nemate nekog boljeg da ponudite?
Šef se utronjao. Primoran okolnostima, pokriva me.
– Uveravam vas da je Lusi jedan od naših najboljih operativaca, ima veliko iskustvo na terenu i…
– Da li vam deluje normalno da neko izgubi petnaestogodišnju devojčicu na trasi koju prelazi svakog jutra?
Upoznala sam Žaklin Galtan kad smo primili slučaj, deset dana ranije. Besprekoran plavi paž, crvene potpetice, hladna žena, dobro zakrpljena za svoje godine, vrlo precizna u svojim instrukcijama. Nisam pretpostavila da će na najmanji problem dobiti Turetov sindrom. Usled besa, bore na njenom čelu se produbljuju, botoks je izgubio bitku. Malo bele pene joj se skupilo u uglovima usana. Šeta se ukrug po kancelariji, njena uska ramena se tresu od grčeva:
– KAKO si uspela, kretenušo jedna, da je izgubiš u METROU???
Ova reč je uzrujava. Naspram nje, Desne se skvrčio. Raduje me što ga vidim da se usrao, on koji nikada ne propušta priliku da glumi da je najzajebaniji u prostoriji. Žaklin Galtan se baca u monolog, rešeta me kako stigne, ostrvljuje se, redom, na moju ružnu facu, groznu odeću, nesposobnost da radim svoj posao, koji je pritom prilično lak, i nedostatak inteligencije koji karakteriše sve što ja radim. Ja se fokusiram na Desneovu ćelavu glavu, prošaranu odvratnim smeđim mrljama. Kratkonog i debeljuškast, šef nije previše samouveren, zbog čega se često ponaša kao tiranin prema podređenima. Ovom prilikom, paralizovan je od straha. omeram stolicu unapred i sedam pored njegovog stola. Klijentkinja zastaje da uzme dah, a ja koristim priliku da se umešam u razgovor:
– Desilo se tako brzo… Nisam mislila da postoji rizik da Valentin nestane. Mislite da je pobegla?
– Baš dobro što ste to pomenuli: upravo bih to i ja volela da znam, zato vas i plaćam.
Desne je raširio silne fotografije i izveštaje po svom stolu. Žaklin Galtan nasumično uzima neki izveštaj, dvama prstima, kao nekog mrtvog insekta, baca kratak pogled na njega, a zatim ga zavrljači nazad. Nokti su joj besprekorni, ima crveni lak. Ja se pravdam:
– Tražili ste od mene da pratim Valentin, da vas izveštavam o njenom kretanju, kontaktima, aktivnostima. Ali nisam ni slutila da bi nešto moglo da joj se dogodi. U pitanju su različite procedure, ako me razumete.
Počinje da rida. To je došlo kao poručeno da se malo opustimo.
– Užasno mi je što ne znam gde je.
Desne, snebivajući se, muca, izbegavajući njen pogled:
– Učinićemo sve što je u našoj moći da vam pomognemo da je pronađete… Ali siguran sam da bi policija…
– Policija? Mislite da je njih briga? Sve do čega je njima stalo jeste da vest objave u medijima. Samo jedno znaju: da pričaju s novinarima. Da li zaista mislite da je Valentin potreban takav publicitet? Mislite da je to dobar način da se započne jedan život?
Desne se okreće prema meni. Hteo bi da izmislim neki trag. Ali tog jutra sam ja prva bila iznenađena kad je nisam zatekla u kafiću prekoputa škole. Klijentkinja nastavlja:
– Ja ću pokriti sve troškove. Izmenićemo prvobitni ugovor. Nudim bonus od pet hiljada evra ako je vratite za dve nedelje. U suprotnom, ako ne bude nikakvih rezultata, napraviću vam pakao od života. Mi poznajemo ljude i pretpostavljam da agencija poput vaše nema nikakvu želju da bude podvrgnuta čitavom nizu neprijatnih inspekcija. O lošem publicitetu da i ne govorimo.
Izgovorivši to, podiže pogled i gleda pravo u Desnea uz veoma dramatičan pokret glavom, prilično spor, kao u nekom crno-belom filmu. Mora da je celog života to vežbala. Ponovo se nadnosi nad nekim izvodom iz izveštaja. To su moji dosijei na stolu. Ne samo delovi koje sam juče prikupljala celi dan i noć već i oni koje su našli u mom kompu. Nema potrebe da se libe s nekim poput mene: naravno da proveravaju da li sam im sve otkrila i da nisam nešto zaboravila ili sakrila. Satima sam birala bitne detalje, klasifikovala ih, a oni su od svega toga napravili užasnu zbrku, ali sve je tu: od računa iz kafića gde sam je čekala do svake slike koju sam ufotkala, uključujući i one na kojima joj se vidi samo deo ruke. Time su hteli da mi poruče da me, čak i ako provedem ceo dan na dosijeu kako bih bila sigurna da će biti tip-top kada mi ga budu tražili, oni smatraju nesposobnom da procenim šta je važno a šta nije. Zašto bi se svi oni lišili zadovoljstva da maltretiraju bližnjeg svog kada sam ja tu, na raspolaganju, na dnu piramide? Matora je u pravu što me naziva glupačom. Ako to može da je uteši. Ja sam loše plaćena glupača koja je upravo provela dve nedelje na prismotri prateći tinejdžerku nimfomanku, koja je hiperaktivna i odvaljena od kokaina. Jednu od mnogih. Skoro dve godine, koliko radim u Reldanšu, samo sam takve slučajeve dobijala: prismotra adolescenata. Nisam se ni toliko loše snalazila, sve dok Valentin nije nestala.
Tog jutra sam bila nekoliko koraka iza nje, u hodnicima metroa. Nije mi bilo teško da prođem neprimećeno u svakodnevnoj gužvi, mala je retko skidala pogled sa svog ajpoda. Kad sam prošla kroz kapiju, jedna starija korpulentna žena se onesvestila preda mnom i ja sam refleksno ispružila ruke videvši da pada unazad. Zatim sam, umesto da je spustim gde je bila i požurim da ne izgubim metu, ostala minut s njom, dok drugi ljudi nisu zastali da pomognu. Pratila sam Valentin već dve nedelje. Bila sam ubeđena da ću je zateći u kafiću pored njene škole, kako se davi u mafinima i koka-koli, kao i svakog jutra, s drugom decom iz njene škole, kako sedi malo pozadi, držeći se pomalo na distanci, u tišini.
Osim što je Valentin tog dana nestala. Možda je naletela na nekoga na koga nije trebalo. Naravno da sam se pitala da li me je primetila, da li je iskoristila ono što se dogodilo da me se otarasi. Ali nikad nisam imala osećaj da išta sumnja. Ipak, pošto ih stalno pratim, počinjem pomalo da upoznajem tinejdžere.
Žaklin Galtan posmatra fotografije raširene po stolu. Valentin puši nekom dečku, u parku, na klupi, zaštićena od pogleda žbunom koji je metar visok. Valentin izvlači crtu na svojoj svesci u osam sati ujutru. Valentin se upravo iskrala, penje se na zadnje sedište skutera nekog potpunog stranca koji je stao na crveno svetlo, usred noći… Tom prilikom nisam imala partnera. Usled budžetskih zahteva, uparena sam s jednim notornim džankijem, koji je prihvatao da radi po ma kojoj tarifi, dok god ga plaćaju u kešu svake večeri. Pretpostavljam da ga je diler ispalio, bilo kako bilo, nikada se nije pojavio da me odmeni, a sanduče mu je bilo puno, nisam mogla da kontaktiram s njim. Nije se smatralo hitnim da mu se nađe zamena. On je trebalo da bude ispod devojčicinog prozora, za slučaj da zbriše, kao i ispred njene škole sledećeg jutra. Zapravo, imala sam sreće što sam bila tamo kada je nestala: najčešće nisam imala pojma šta smera.
Kad sam počela da je pratim, postupila sam kao i obično: unajmila sam nekog klinca koji nam povremeno čini usluge da joj priđe i ponudi joj smartfon kome neće moći da odoli, za male pare, pošto je navodno „ispao iz kamiona“. Za većinu klinaca je dovoljno da objasniš roditeljima kako da prate mobilni telefon svog potomka. Ali Valentin nije imala mobilni telefon, a nije se udostojila ni da uključi aparat koji sam joj podvalila. To mi nije pomoglo: retko sam u prilici da pratim neko dete bez GPS-a.
Matora ređa fotografije jednu pored druge, zamišljena, pre nego što će skrenuti pogled ka meni. „Vi ste pisali izveštaje?“, ljubaznim tonom, kao da smo svi već svarili njenu pridiku. Zbunjeno mucam nešto kratko, ona me ne sluša. „A i fotografije su vaše? Uradili ste dobar posao, pre nego što ste sve sjebali.“ Toplo-hladno, metoda manipulatora: vređam te, dajem ti komplimente, sasvim sama i sasvim proizvoljno odlučujem o tonu razgovora. Deluje: njene optužbe su bile toliko neprijatne da je kompliment bio kao injekcija morfijuma na otvorenu ranu. Da sam se usudila, legla bih na leđa da me počeška po stomaku. Pali cigaretu, Desne nema hrabrosti da joj kaže da to nije dozvoljeno, gleda oko sebe šta bi mogao da joj da umesto pepeljare.
– Nadam se da ćete se vi lično pobrinuti da je pronađete?
Sjajno: smatra da sam dobra vreća za udaranje. Čekam da mi Desne kaže ime istražitelja koji će preuzeti slučaj. Nikada nisam radila na nekom nestanku, nemam nikakvog iskustva na tom polju. Ali on se okreće prema meni:
– Vi dobro poznajete slučaj.
Klijentkinja klima glavom, ponovo se osmehuje. Šef mi saučesnički namiguje. Seronja, izgleda kao da mu je laknulo.