POMIRENJE
Dante
Budem li pošao za mravima
odvešće me do mrva kruha
sa trepeze od juče
ali u mravinjaku neću
slušati pjesmu zrikavca.
Budem li pratio potok
jednog dana do mora ću stići
možda i do okeana
Ali vode što se slijevaju tu
nisu isto bistre.
Budem li pratio pahulja pad
jednog jutra preuzeće mene
ta bjelina sveprisutna
ali ću morati da se
pomirim sa otapanjem.
Budem li slijedio zvijezde
u noći nekoj obret ću se
na kraju neba
ali tamo će mi nedostajati Zemlja.
Zato danas ne idem ni za kim.
PRAVA VODA
Izgubljen u labirintu tezgi
na jednoj ogromnoj pekinškoj pijaci
sjetih se taksistinih riječi:
Bog je vjerovatno stvorio svijet, ama sve
ostalo se pravi u Kini!
„I sve se prodaje na ovoj pijaci“ –
pomislih, gledajući planine
kopija skupih proizvoda.
što ovdje mogu da se kupe
samo za par juana. Slučajno
uhvatih jednu trava zelenu
planinarsku jaknu od jedne poznate firme.
Da me ubjedi da si je kupim za male pare
i dokaže da je waterproof,
prodavačica posu jaknu s vodom koju je pila.
Nekoliko kapi me udari u čelo
a druge su kliznile nazemlju.
Voda je prava! – reče.
Kupih jaknu i zanosih je ne samo po planinama.
Nosim je i na događaje kojima imaju planinski vjenci
laskanja i tapšanja po ramenu.
Nosim je među lažnim prorocima i propovjednicima
koji naspo sav dan uče: Mrzite cijeli svijet,
naročito susjede, jer vas ti sigurno mrze mnogo više!
Nosim pancirnu jaknu protiv bujica laži.
Nosim je dok gledam vijesti.
Nosim je kao pokretni potsjetnik
da su mnoge stvari zaista lažne,
ali ti si prava, kako voda što je pijem.
JEZERO RASTE
Ovo nije obična plima ili osjeka:
dok se neka jezera sele u udžbenike
geografije u one historije jedno jezero
svakog dana raste. Raste po neki pedalj u visinu i u širinu,
a najviše rasteu dubinu. Ronioci
su odustali od ideje da zarone do njegovog
dna od straha da će stići do centra
(a možda i sa druge strane) Zemlje.
Arheolozi s počeli da se hvale da će duboko
negdje sigurno naći prvu kuću prvih ljudi.
Ali više od dubine rastu njegova
beskrajana tišina i njegovo beskrajno plavetnilo:
Šta se sve nije prosulo u njega a ono
kao za inat je sve plavlje, bistrije, prozračnije.
Raste plavetnilo jezera zajedno sa modrinom
fresaka i neba. Raste zajedno s tišinom.
Koliko i da smo bučni, glasni, preglasni u noći,
jezero je svakog jutra sve tiše, spokojnije. Valovi su mu
postali nečujni, tiši od lupanja srca
dok spavamo. Tišina raste sve do druge strane Zemlje.
PORODIČNI PORTRET
Prema jednoj crno-bijeloj fotografiji
iz Muzeja fotografije u Parizu
Otac
njega nema
Vjerovatno nije želio
nikad ni da ga slikaju
(a možda se sklonio
iza fotoaparata)
Ni majke
nema
Vjerovatno joj je dosadilo
da se slika bez supruga
(a možda je u kuhinji
ili pred ogledalom)
Ni djece
nema
(Vjerovatno je sin
u vojsci ili je domazet
a kćerka je možda
otišla u tuđinu
Ni djede
nema
(Vjerovatno je već odavno
otišao sa ovog svijeta)
Možda
zato baba
čuva stari
porodični portret
kao što majke
čuvaju bebu
ili djeca
lutku
MRTVA PRIRODA
SA DVA KUFERA
Naduto
kao tikve
pred da puknu
dva kufera
čekaju nasred
hodnika
Za puno
odjeće
knjiga
i sitnica
nije bilo mjesta
(Vraćamo ih
u plakare
u vitrine)
U sve njih
na tren
da se useli neko
neko nijemo
neizrecivo
osjećanje: možda
tuga svih onih
za koje nije imalo mjesta
u velikom Nojevom kuferu
UKRŠTENI ŽIVOTOPSI
Ona živi
Između dva datuma
Koji nemaju
Da se ponove, a on – između
Tri želje koje čekaju
Da jednog dan ulovi
Zlatnu ribicu
Ona živi između pet petolinija
Koje odbijaju da im bude
Nacrtani violinski ključ.
On živi između šest šestara
Zaboravljenih ispod školskih klupa
I sedam brojki digitrona
Koje su izblijedile od previše
Računa u životu,
A ona – između osam sastanaka
Koji su zakazani u slijedećih devet sati.
Zar ima nešto čudno
Što će se njihovi
Životi možda
Ukrstiti čak
U desetoj strofi?
Prijevod: Seida Beganović