svako jutro me
spopadne smijeh
poslije
naravno
popijem kafu
prošetam gradom
gdje nema
zaista
nema
ni ljudi ni boga
i tako…
nije
loše
PADINSKA SKELA
Psihijatrijska klinika sred žitišta
Iz grada dolazi gust oblak prašine
I lebdi nad pustopoljinom
Kroz prozor s mrežom
Gledaju me dvije djevojke
Dajem im cigarete
Uzimaju ih malim rukama
Čujem smijeh
Starac na klupi svira harmoniku
Na travi leže dva mršava psa
U bolničkom parku osjeća se miris fekalija
Prolamaju se urlici u jutro
Pacijenti šetaju u prugastim pidžamama
Prizor je trauma
Tamo gdje sam ja ležao za ovo je Waldorf Astoria
Sunce je zalazilo
Dugo sam gledao šlepove na Dunavu
U rukama sam imao snage samo još da držim cigaretu
Pored mene je protrčala djevojčica sa kikicama
Čekao sam tramvaj u ludačkoj košulji.
PASIJANS
Sve što sam do sada napisao
Imao sam u glavi u tramvaju
Ili u čekaonici dispanzera
Ili na nekom posve čudnom mjestu
Zatvorio mi se pasijans
Imam samo jednu cigaretu
Namazao sam koncentrat paradajza
Na tvrd komad kruha
Za doručak sam pojeo dvije zukve
Od kojih trnu zubi
Dugo zvoni telefon
Poslije brijanja glave
Puštam mlaz hladne vode po potiljku
Prije nego izađem
Hvatam sebe kako kucam
Na sopstvenim vratima.
HIMERA
Slabije čujem od teške nahlade
Čaršaf sam progorio žarom cigarete
Nisam uspio da potrefim pepeljaru
Volim da se šišam izjutra u kuhinji
Poslije mi sve izgleda nekako svečanije
Tražio sam u sjećanju osmijeh jedne žene
Kao ljubavno pismo u ladici
Tražio sam antibiotike po džepovima jakne
Prije 20 godina mi se desila blesava ljubav
Još uvijek sam blesav
Blesavo sam tužan
Jučer me ugrizla kurva za uho
Malo je nedostajalo da zaspim u tramvaju
Ono što vidim oko sebe samo je Himera
Uspijem uvijek da prevarim sebe
Bolnim osmijehom
Najgore prođem
Kada povjerujem da sam sretan.
DOM
Ovdje mogu biti lud
Do mile volje
Jedino što moram
Je piti lijekove
I strogo je zabranjeno
Skrivati ih pod jezikom
Jer će mi kožu odrati
S njom cipele obrisati
Plovim uglačanim hodnikom
S krvavom flekom na pidžami
Od injekcije trnu uši
Zamagli se pred očima
Bijesni golomuk
Smiju se mrtvi ljudi
Oguljine od narandže
I papuče pored kreveta
Podsjete me da sam u ludnici
U domu svom.
*
proljeće je na štakama došepalo
diže mi se kurac
dobar znak
beautiful
ništa mi se ljepše
ne može dogoditi
upucava mi se luđakinja
na ušima ima kraste
loži se na randez-vouz
kaže da već sedam dana krvari
lijekove je platila 50 KM
voli zelenu salatu i mladi luk
konstatujem hladno da je samoća zdrava stvar
ja sam najzdraviji bolesnik
žurim kući da se ne ohladim
namjestio sam stolicu pred haustor
neću gledati u fasadu zgrade prekoputa
sebe ću posmatrati
kao lucidan završetak pjesme
*
pisanje pjesme je overdrive
mora se paziti na krivine i rupe na putu
rezervoar mora biti pun
veliki pjesnici iz zamke
izađu s najboljim stihovima
na koncu ko se ne zna parkirati
i nije pjesnik
konac pjesme mora biti nenasilan elegantan
kucam na mašini
cigareta je u zubima
samo me erekcija može poremetiti u pisanju
baciti u očaj
dobro je imati kakvu drolju u šteku
poslije stvar legne sama po sebi
trenutno mi se jebe
ne daje mi se prostitutki 100 KM
za te pare mogu napuniti frižider
nekada me glad probudi
iz frižidera me spuca aperkat praznine u bradu
izjutra prebirem snove kao rižu
uhvatim nekako ritam
otisnem se na ulicu
i to je cijela priča
nije spektakl
a šta to meni može biti
interesantnije od vlastitog života
strah me je koliko sam pametan
na sreću ili na žalost
pojma nemam
*
1993. godine sam s frendom otišao
na improviziranu pijacu na obali Miljacke
seljaci su podvaljivali gips
umjesto mlijeka u prahu
trampio sam rodičine talijanske cipele
za pakovanje polomljene čokolade
čokoladu zavrtio za cigarete
frend je pošao na pijacu sa dvije konzerve
vratio se kući sa tri konzerve haringe
survivor
umjetnost
dati mu orden
prevario je varalice
ludo i nezaboravno
rado se sjetim te trgovine
nisku kopulu s ratnim crnilom
iščezlo je iz sive mase mozga
kao jutarnja magla u ulici
u melanholičnu jesen
i da sam mrzio ne bih zbog ptica
na nebo pucao
jezik ptica sam naučio u snu
Doris zajebimo priču o ratu
hajdemo pojesti nešto toplo u aščinici
crkoh od gladi
*
Dojmila me kotorska jesen
U kafani Dojmi
Volio sam jesti pitu od sira
Gledati jedrilice u marini
I palme kako se njišu na vjetru
Kotor je vonjao na vlagu trulež i mačji izmet
Za praznik ispod prozora
Prolazila bi limena glazba
Šjore su izlazile na terace
I mahale
Uživao sam u zvuku brodske sirene
Kruzeri su često uplovljavali u zaliv
U trenu bi Trg oružja bio krcat turistima
S tvrđave San Giovanni stari kotorski grad
Izgledao je magično
Tu sam na zidinama odmarao dušu
Bilo je dana kada sam teturao od gladi
Desilo se da sam pratio gospođu u kali
S namjerom da joj izvučem kruh iz cekera
Sve je podsjećalo na bajku do zemljotresa
Srušila se pozornica
Zavjesa je potrgana
Nestalo je iluzija i sna o karijeri pomorca
Meni se više nije ostajalo u Boki
Mojim drugovima s faksa nije bilo jasno
Iako sam bio dobar student
Što sam odlučio napustiti školovanje
Jednostavno sam zakoračio preko praga u mrak
U sutra
Platio na grozan način godine uživanja
Nestvarne slobode
Moj brod je potonuo
Iznad mirne vode se spustila magla
U maglenom snu još postojim
U nebo gledam
Krpama tame se pokrivam u kasnu noć
Dok strah korača opustjelom ulicom
2.
radije bih živio u Ustiprači
negoli u Memphisu, Berlinu
ili ko zna kojoj svjetskoj metropoli
gledao sam video snimak jazz festivala u Davenportu
dojam: fascinantno i dosadno
bolja je seljačka pura s kajmakom
od hamburgera s nafiksanim mesom
gdje smrdi balega
tu se dobro jede i jebe, naravno
konotacija na urbanu septičku jamu je:
hipertenzija, giht, tumor, ciroza jetre, stres
i milijarda kojekakvih boleština
obožavam da čujem kako konj prdi
svinja rokće
volim da me pjesma horoza budi
a ne krik luđaka u susjedstvu
i još jedna vrlo važna stvar:
od seljaka se može pobjeći samo ako uđeš u selo
držao bih na svom imanju jarca, guske, ćurke
ustvari i ne mogu da zamislim životinju
koju ne bih držao
probudiš se napeta kurca
žena potpaljuje vatru u šporetu
vrhunac užitka kad poslije jebačine
zapališ dobru škiju
previše sam pričao
moram u poštu da platim račune
moram da primim injekciju tetanusa
moram sebe u mozak jebati
na koncu: lako spavajte
u ovom konc-logoru koji nazivaju gradom
volio bih da nisam u pravu
ali šta je – tu je
4.
od dosade mozak može istrunuti
najcrnje je otuđenje od sebe
ležim na kauču
zuji frižider
sinula mi je ideja kako bi bilo ludo
sa sumo borcem otići u
RZ u Hadžićima
kako bi bilo divno u Varešu
Naomi Campbell kupiti slatko janje
za rođendan
poznavao sam izvjesnu gospođu Lidiju
diplomiranog radiologa
pogleda hladnog kao led
voljela je da veze stolnjake
sarma je bila bljutava
bila je škrta
mrve kruha s poda skupljala je u najlonsku kesu
smrdjelo joj je pod pazuhom
kakva sam ja budala
šta ovo pišem?
hoću da napravim audiozapis
ovih stihova
skupljam novac da odem u Nagasaki
da vidim kako tamo gušteri izgledaju
da su troglavi, ne bi me začudilo
stranka u koju sam učlanjen
je stranka intenzivne zajebancije
najstrašnija je bolest biti normalan
registrovan sam kao luđak
bježim od ljudi
mrak zemaljski doručkujem
smijem se sebi
od toga se može poludjeti
morate priznati da nisam dosadan
ako ova pjesma preživi
sretan ću biti
smisao mi i nije potreban
u sumnju sumnjam
9.
odr’o sam se krompir čorbom
morao sam uzeti čips s ljutom paprikom
kako bih ubio bljutav okus u ustima
pijani krmak, ne Annie Lennox, svezao me se u tramvaju
pomislio sam: ode dan u sunovrat!
na noć vještica
branim doktorsku tezu:
disperzija mozga i ekstenzija muda
kao paradigma ludila
raduje me što ide proljeće
nabrat ću radiča
neću brati popišani pored baraka
otići ću na brdo gdje bulbuli pjevaju
vratiti se s košaricom te krasne biljke
zvat ću na ručak Wayne Rooneya
nažderat ćemo se
poslije razgovarati o svim aspektima
moderne lirike
žena koju volim pokazala mi izrezane ruke
preporučio sam joj plastiku
rekla je ojađena: treba mi bol
dobar kurac mi treba
životinjska penetracija
duboko razmišljam
hoću li dobiti Nobelovu nagradu?
hoću
neću
ustvari, nemam pojma
i nagrada Risto Ratković je super
više nego dobra za početak
samo nek’ otčepi
stihom udaram u vilicu neumoljivo
kao James J. Braddock
buldog iz New Jerseya
ipak, pišaj ovaj svijet
da sam normalan, zabrinuo bih se
ovako je sve O.K.
nadam se da mi vjerujete
*
il’ je vedro il’ oblačno il’ je tamna noć
il’ je Sunce il’ je Mjesec il’ je bijel dan
nit’ je vedro nit’ oblačno nit’ je tamna noć
nit’ je Sunce nit’ je Mjesec nit’ je bijel dan
već je ono Vuk Rodić
stoji pored semafora
i čeka da se osuši ispišana nogavica hlača
Priredio: Mili Đukić
Fotografija: Dženat Dreković
