Moja majka čuva sjemenke krušaka da uhvati sortu unutrašnjost bundeve zalazeće je sunce da dvorište napuni tajnama njenih loza, moja majka je bušmanka. (Yashika Graham, iz pjesme Majka, „Neki od nas mogu se vratiti kući“)
I moje pjesme su bušmanske pjesme, ukorijenjene u zemlji i ljudima koji na njoj žive i rade. Rodila sam se u sobi svoje bake u staroj drvenoj bušmanskoj kući. Rođena sam u brdima Westmorelanda, na Jamajci, u okrugu zvanom Berkshire.
Dok sam odrastala, nismo imali puno ali imali smo zemlju, bila sam joj privržena i znala sam kako preživjeti na njoj. Bez vodovoda u našem okrugu, suša je bila vrijeme kada moja braća i ja skupljamo galonske boce i spuštamo se niz padine da uhvatimo vodu sa izvora. Ako smo imali sreće, putem smo pronalazili mango i uspijevali izbjeći opasnosti što vrebaju iz divljine. Odatle dolazi većina onoga što pišem.
Ali, u to vrijeme nisam znala da je to život o kojem se može pisati. Rano sam naučila da je selo samo mjesto koje se posjećuje i da je živjeti tu daleko od idealnog, u gradu je uzbuđenje, bogatstvo i uspjeh. Selo je mjesto iz kojeg si, odakle odlaziš, pa sam maštala, uvjerena da negdje drugdje postoji ideal.
Nisam znala da živimo u brdima dok nisam otišla. Djevojka iz klanca, govorili su, živi ispod cesta Westmorelanda, vjerujući da smo u tamnim dubinama, ali nisu znali da čak i ispod njih, bili smo na vrhu proplanka, mogli smo vidjeti klisuru Velike rijeke, vidjeti jutro prije nego dosegne cestu, kako Huntly i Ginger Hill prekriva zlatom. (Yashika Graham, iz pjesme Cijeli svijet u jednom dvorištu, „Neki od nas mogu se vratiti kući“)
Zahvalna sam Lorni Goodison, pjesnikinji i nekadašnjoj pjesničkoj laureatkinji Jamajke i prvoj Jamajčanki koja je prije četrdeset godina sudjelovala u Međunarodnom programu pisanja na Univerzitetu Iowa; svojim primjerom pokazala mi je da mogu pisati o vlastitom svijetu. Goodison piše:
Tamo odakle dolazim, stare žene vezuju žive riječi preko ravnih grudi, upisuju ih na čela, i dlanove svojih ruku. Ako ne znate gledati izgledaju vam kao žene Trećeg svijeta, nimalo posebne. (Lorna Goodison, iz pjesme Tamo odakle dolazim, „Goldengrove: New and Selected Poems“)
Goodison mi je pomogla vidjeti svetost u naizgled običnom. Zato ćete čuti moju majku, susresti se s govedima i preći preko vode u mojim pjesmama, ali i uhvatiti se kako trčite kao što sam ja to radila, jer postoje lekcije u životu s zemljom.
Susresti bika na putu od izvora znači postati strateg, pomiren sa smrću, izaći pred Boga, vitlajući bokalom vode, padajući, bježeći. (Yashika Graham, iz pjesme Susresti bika, „Neki od nas mogu se vratiti kući“)
O bušmanskom životu počela sam pisati nakon što sam se preselila u grad, osjećajući se daleko od jedinog doma koji sam ikada poznavala. Pipkala sam u mraku, pokušavajući ponovno osjetiti sirovi miris rijeke, vidjeti drveće, sjetiti se imena i dati sebi Smjernice. Sjeti se…
Kada stigneš do Pisgaha zastani. Dopusti crvenoj zemlji da te usmjeri. (Yashika Graham, iz pjesme Smjernice za Berkshire, s granice, „Neki od nas mogu se vratiti kući“)
Najraniji karipski pisci su pisali pastoralnu književnost, očarani zemljom, slično današnjim turistički brošurama o primamljivim plažama i pijesku, savršenim za svakoga osim za one koji tu žive.
I sama se divim zemlji, ali “mi smo tijela vode”, kaže Seattle Civic pjesnik Jourdan Imani Keith, predlažući uklanjanje jaza između čovječanstva i “prirodnog svijeta”, jer možda i nismo toliko razdvojeni kao što to vjerujemo. Na kraju krajeva, pisati o čovječanstvu mora podrazumijevati i pisanje o prirodi, mora značiti da smo voda, da smo zemlja.
Majka brine za mene da u tom gradu za svaki gram jama, svaku kašiku graška koji pojedem mora se platiti. Pita se zar mi ne bi bilo bolje da sam kući. (Yashika Graham, iz Prehranjivanje, „Neki od nas mogu se vratiti kući“)
Čak i ova bušmanka zna da zemlja je puno više od samih biljaka, i bolje ću vidjeti kada se približim više, sjetim se. Ovdje, historija je burna. Tu su ožiljci i tajne koje zemlja drži u sebi, i ponekad ih izgovara polako.
I tijelo zadržava stvari u sebi, često iz straha, kao što to čini dijete, i kao što sam to činila i ja kada sam trpjela zlostavljanje. Ali zemlja i otkriva, vidimo to u topljenju leda, rastućem moru, žezi; zemlja govori ono čemu je svjedočila i šta je izdržala. Moj odnos prema domu se promijenio, naša romansa se izmijenila, jedno mjesto puno je više od njegove hrane, njegovih slatkih riječi… kao stvari o kojima ne govorimo. Još uvijek ne. Ipak, postoje Razlozi da se ne vratimo kući.
Muškarac
koji luta
u
mom tijelu
živi tamo.
Preko ograde
niskih stijena
gdje zemlja ključa
crnim mravima.
(Yashika Graham, iz pjesme Razlozi da se ne vratimo kući, „Neki od nas mogu se vratiti kući“)
Moje ime je Yashika Graham i rođena sam u sobi svoje bake, u staroj drvenoj bušmanskoj kući.
Moja majka je bušmanka. Pišem bušmanske pjesme, i zemlja napokon izgovara svoje sjećanje, kroz žegu, na otoku koji pluta u rastućem moru, u meni.
Tekst “Nešto o Zemlji” prvi put predstavljen je kao dio panela “Priroda na Rubu” u Javnoj biblioteci u Iowa Cityiju, kao dio serije Jesenskih predavanja Međunarodnog programa pisanja Univerziteta u Iowi 2023. godine.
S engleskog prevela Senka Marić
Fotografija: Yosef Benyamin
