Emina Žuna, Linija života, Planjax komerc, Tešanj, 2016.
Žanr spekulativne fikcije skoro da i ne postoji na našoj domaćoj književnoj sceni. Tačnije, on se kao književna forma pojavljuje u posljednjih par decenija i to, čini se, više u obliku književnog eksperimenta nego žanra; izgleda kao da je domaći pisci tek sada otkrivaju. Pod izrazom spekulativna fikcija obično se podrazumijevaju književna djela koja počivaju na pitanju šta ako, postavljenom radije na makro nego na mikroplanu. Slijedeći poznatu misao slavne autorice spekulativne fikcije, Margaret Atwood, odgovor na pitanje šta ako je uvijek sam književni tekst. U romanu prvijencu bosanskohercegovačke spisateljice Emine Žune spomenuto pitanje tiče se ženskih života i njihovih životnih izbora, istražujući šta ako slobodna volja i nije, ustvari, doista slobodna?
Linija života je spekulativna futuristička feministička naracija o dvjema ženama sličnih (ili skoro istih) fizičkih i psihičkih karakteristika koje su živjele u dva različita vremenska perioda, od 1943. pa sve do daleke 2156. godine. Roman je proporcionalno, simetrično usložnjen s ukupno 19 poglavlja i 2 dijela; 9 naslova koji pripadaju prvom i 9 koji pripadaju drugom dijelu te finalni – Epilog koji razjašnjava sve prethodne. Priče iz oba dijela prate sudbine dviju Zlatki, s tim da je njihov hronološki slijed iscjepkan i ispremetan naracijom one druge. Sveznajući heterodijagetski narator se poigrava s logičkom slijedom shvatanja događaja, a čitatelju/ici, koliko god oprezan/na bio/la, neće biti jednostavno uspostaviti logičku konekciju u odnosu na djelo kao narativnu cjelinu. Drugim riječima, može im se lako desiti da zbunjeno u određenim fragmentima pokušavaju pronaći konekciju s prethodnim. U konačnici, cijeli je roman obuhvaćen završnim poglavljem – Epilogom u kojem je ključ za njegovo razumijevanje
Dvije Zlatke, u romanesknom svijetu strukturno proporcionalne, rođene su u različitim gradovima, različitim vremenskim periodima i u drugačijim historijskim i društveno-političkim kontekstima. Iako imaju skoro pa potpuno jednake osobine, proživljavaju dvije skoro potupno oprečne i dijametralno suprotne životne sudbine. Tako imamo, s jedne strane, sudbinu Zlatke iz prvog dijela (vrijeme radnje 1967.), žene iz provincije koja nikad nije prihvatila kasabu kao ostvarenje svojih životnih ideala, iako je u njoj provela cijeli svoj život. Ova Zlatka žrtva je patrijarhalnih društvenih formi: njoj je u ranom djetinjstvu otac zabranio dalje školovanje pa se potom udala jako mlada i postala majka troje djece, pri čemu je materinstvo nije usrećilo. S druge strane, u drugom dijelu romana nam se predočava sudbina druge Zlatke, rođene 80-ih godina, djevojčice s proživljenim ratnim iskustvom i statusom izbjeglice, koja je svojevoljno odlučila biti samohrana majka i postala univerzitetska profesorica. Ona primjećuje ideološki kreirane društvene obrasce i uviđa repatrijarhalizaciju i nagli uspon religije koji se obznanio u ideološki zbunjenom bh. društvu nakon ratnih zbivanja. Obje su, iz svojih pozicija, kritički i smjelo nastupale prema sredininama koje su ih okruživale i odstupale od aktuelnog društveno prihvaćenog načina kolektivnog mišljenja. Roman tako postaje složena priča o percepciji (skoro pa) iste žene u različitim društeno-historijskim i društveno-političkim kontekstima.
Roman postavlja sljedeća pitanja: da li je čovjekov životni tok samo slučajni proizvod uvjetovan aktuelnom društvenom zbiljom, i šta ako jeste? Šta ako je njegova sudbina i njegov identitet samo slučajni rezultat trenutnih društveno-historijskih, socio-ekonomskih i drugih dešavanja? Šta bismo bili mi da smo se rađali više puta u različitim historijskim tačkama? Epilog, međutim, sve čitalačke nejasnoće i sumnje koje su se javile na osnovu dosadašnjih priča, razjašnjava, ali i prethodno navedena pitanja premeće u drugi kontekst. Upravo se u ovom posljednjem poglavlju javlja odraz žanrovske strategije autorice, kojom se raskinkava dosadašnji tok priče. Futuristička priča progamerke Lu – kćerke druge Zlatke, koja s još dvadeset igrača na cijelom svijetu ima mogućnost da programira igricu Kreacion, otkriva da su romaneskne sudbije dvaju žena ustvari avatari kreirani na osnovu stvarnih historiografskih i biografskih podataka. Lu se odlučila da njen avatar budu dvije Zlatke:
Odlučila je da ih posmata kao jednu te istu osobu i obje je žene nazvala po majčinom imenu – Zlatka. Onda je u tom svom jedinstvenom avataru, Zlatki, djelovala na stvarni život (u njenom slučaju na dva stvarna života), mijenjajući ga na različite način i na mikro i na makro planu (str. 123).
Ovdje se otkriva da je Lu upravo onaj sveznajući narator koji nam je pričao cijelu priču: svemoguća ruka koja upravlja narativima. Autorica je cjelokupnu društvenu stvarnost izmjestila u fiktivni prostor i prema žanrovskim postulatima kreirala svojevrsnu enigmu, zagonetku kojom je oštro držala pažnju, ali i zbunjenost čitatelja i čitateljica.
Navodno je cijeli misterij bio skriven baš u invarijablama i njihovom ponavljanju u svakom pojedinačnom slučaju i mada su ih svi programeri do te faze bili identifikovali, nisu ništa bili bliže njihovom razumijevanju i shvatanju njihova ponavljanja nego što su bili na samome početku. Što su više napredovali, invarijable su se ponavljale u većem broju različitih slučajeva, a oni postajali zbunjeniji i činilo im se da znaju manje nego prije (str. 121).
Nad zatvorenim koricama knjige, postavljaju se pitanja: čemu služi enigma, ako je može odgonetnuti samo onaj ko ju je osmislio? Jesu li postupci premetanja hronološkog i logičkog slijeda trebali poslužiti i za nešto više osim kreiranja enigme? Da li književni postupak upotrebe fantastike odgovara namjerama? Je li dovoljno da se sve nejasnoće razjasne kreiranjem igrice u kojoj je svaki scenario moguć? I, u konačnici, da li to obesmišljava put čitatelja/ice koji je pokušao pronaći zajedičku logičku nit za dotad pročitano.
Autorica koristi izuzetno privlačan i čitljiv stil pisanja te je u romanu jako dobro poentirala određene elemente društvene stvarnosti i predstavila ideju da se naši životi (feministički gledano pogotovo životi žena) znatno razlikuju od vremena, mjesta i društenog konteksta u kojem živimo te da su rezultat, uvjetno rečeno, društvene zbilje. Međutim, književni postupci upotrebe žanrovskih obrazaca ipak su donekle neuvjerljivi. Bez upotrebe fanastičkih elemenata, roman bi i dalje ispričao istu priču. Fantastički elementi, osim kao kreativna stilska vježba, ne pronalaze dovoljno čvrsto uporište u idejnom planu romana nego, čini se, više služe kao književni eksperiment s drugačijom formom. Činjenica da čitatelj/ica na kraju proživljava svojevrsnu katarzu koja je uzrokovana spoznajom da se enigma, koja je trajala dugo kao čitav proces čitanja, razrješila, pokazuje da Žuna vlada pričom, a dojam o njenoj spisalateljskoj vještini pojačava i činjenica da prikazuje ženska iskustva na autentičan način. Međutim, izostajanje snažnije veze između idejnog i izdvedbenog plana teksta, odnosno romanesknog objašnjenja upotrebe žanrovskih književnih postupaka, stvara utisak da je ovaj roman mogao postići mnogo više.
Preuzeto s: PEN BiH