(Tanja Stupar Trifunović, Razmnožavanje domaćih životinja, Buybook, Sarajevo, 2018.)
Iako bi pomalo nepoetičan naslov Razmnožavanje domaćih životinja pri prvom susretu sa knjigom mogao sugerisati da je riječ o štivu iz oblasti veterine, među koricama se smješta pronicljiva, srčana, smjela zbirka poezije Tanje Stupar Trifunović. Da bi govorila o ljubavi, patrijarhatu i međuljudskim odnosima, ona uvodi motive iz svakodnevnog života, između ostalog sliku porodične istorije i tradicije, periferije, seoskog domaćinstva, te bračnih razmirica.
Važan formalni postupak je konstrukcija lirskog subjekta koji je često nepostojan, realizovan kroz mušku perspektivu i u trećem licu, čime autorica svjesno relativizuje stereotipne rodne identitete. Naslanjajući se na modernističku tradiciju, u njenim narativnim pjesmama se napuštaju stroge metričke forme i naglašava mjesto pjesnika kao nepouzdanog svjedoka. Kod Tanje Stupar Trifunović se, vrlo originalno, ističe autoironiziranje toga i potpuno prihvatanje pozicije margine. Još se u uvodnoj pjesmi Zaziv prepoznaje programsko autopoetičko određenje nesigurnosti ženskog subjekta u svijetu i u poeziji naspram dogmatske čvrstine uvjerenja.
Autorka secira probleme sredine u kojoj živimo gdje se ženama nameće uloga objekta patrijarhalnih erotskih fantazija. Ona se poigrava licemjerjem društva koje deklarativno propagira nevinost, a očekuje seksualnu dostupnost od žena da bi ih potom prezrelo (Među muškarcima, Nije Epikurov vrt, Sapfine sestrice, Ne idi u mračne šume). Zbirkom odzvanja tema oslobođene seksualnosti unutar koje se ženama daje pravo da na muško zurenje uzvrate pogledom. Motiv zavođenja, bez predatorskih taktika i igranja tuđim osjećanjima, istražuje se sljedećim stihovima: Poljubi me jer se ništa više riječima ne da stvoriti/ osinjaci su ušli pčelama u košnicu ne spašavaj saće/ uzmi med/ stvori sa mnom svijet iz početka (Zavođenje svijeta).
U nekoliko pjesama se kroz motiv igre i upotrebom komike propituje tradicionalni koncept braka i dugih, a plitkih bračnih odnosa koji internalizuju patrijarhat (Teška ljubav, Na samu pomisao o ljubavi, O mračnim sobama i muškarcima u njima, Pogled koji obuhvata drveće, Put). Naime, time se pledira za ideju ljubavi oslobođene bilo kakve institucionalne opresije. Ženski glas tu nije glas žrtve, nego u pjesmama u pravilu provejava samoironični smijeh. Takođe, žene koje pristaju vjerovati da se simbolima malograđanskog bračnog života po mjeri društva može nadomjestiti ljubavni zanos nisu pošteđene (samo)kritike: Imao si tu posebnu naviku/ tu naviku muškarca da se podsmijeva mojoj naivnosti/ naziva me glupom i prezre svaki ćošak ovog stana/ po kojem sam ja slagala naše godine/ preslagujući ih perući ih i uljepšavajući svako malo/ ne bi li se sretnijim učinili ovi prizori djeci/ dok budu listala porodične albume (Posebne navike).
Težak život žena iz ruralnih područja, onih koje nisu imale priliku za opoziv društvenih očekivanja i koje su postajale robovi vlastitih ukućana, prikazan je u pjesmi Razmnožavanje domaćih životinja. Ovo je jedna od važnih tema sa margine koju autorka čini centralnom. Žensko pismo se prepoznaje u tome što lirski subjekt odaje priznanje hrabroj starici čiji bi život ostao neposvjedočen. Sljedećim stihovima se osvjetljavaju uslovi u kojima dolazi do surovog izbora između samoostvarenja i stupanja u brak iz ekonomske i socijalne nužnosti: Nisi ti bila neka bezveze/ znala si više nego sve žene u selu/ ali koga je to tvoje znanje zanimalo (Razmnožavanje domaćih životinja).
Ipak, u zbirci postoje i pjesme koje hrane utopijsku ideju o zajednici dvoje ljudi, i uopšte zajedništvu, kao formi pobune protiv društvenih stega (Želim da živim u malom primorskom gradu, Vrtoglavica periferije, Zaziv, Priroda naših odnosa). Da ništa nije tako jednostavno u životu i braku govore posljednji stihovi pjesme Čuda ljubavi gdje se nagovještava kako je ponekad moguće zavoljeti supružnika tek pred kraj bračnog života, pred smrt. Stoga se tu javlja i dirljiv motiv trivijalnih, svakodnevnih stvari kojima čovjek nastoji nadmudriti prolaznost: Ona mu kupuje igračke štap za pecanje na proljeće/ idemo skupa u ribolov/ Ali ti mrziš ribolov draga/ Nema veze idemo/ govori/ veselo/ zagrcnuto/ u suzama/ Idemo da lovimo velike ribe.
U zbirci se žensko starenje smješta na područje sukoba između neželjenog slijeda i prilike za osnaživanjem. Naročito u pjesmama Ontološko izbjegavanje događaja i Starci i bogovi, ipak preovladava slavljenje pozne dobi kao forme otpora, mudrosti, nezavisnosti od sociokulturnih očekivanja. Još jedan važan kvalitet ove zbirke je način predstavljanja međugeneracijskih saveza koji nude mogućnost solidarnosti. Sa sviješću o vremenu u kom živimo, ali ne iz pozicije savremenog mita o generaciji milenijalaca, nastoji se razumjeti osjećajnost mladih ljudi, posebno onih rođenih i odraslih u ratu i poraću: kažu da nijedno vrijeme nije pogrešno ali ovo je bilo/ pogrešno vrijeme da se rodiš/ mirisalo je na tuđe smrti (Neko je bacio kamen). Žensko mladalaštvo nije prikazano kao vrijeme bezbrižnosti i zabave, nego ljubavne patnje i iznevjerenih očekivanja u čemu se identificira razlog za življenje prolongirane adolescencije. Obraćajući se djevojkama, lirski subjekt iz perspektive žene u poznim godinama svojim iskustvom i savjetima nastoji probuditi ohrabrenje, utjehu i razumijevanje, i to čini uz nepatronizirajuću sentencioznost (Stvar je završena, Lov na leptire, Novi svijet, Uputstvo za djevojke).
Autorka se bavi i problematikom reprezentacije savremene muškosti. Pjesme Utakmica i Godinama poslije rata nastoje razumjeti mlade muškarce i ukazati na razloge za njihovo sve učestalije osjećanje neadekvatnosti. Otkrivanje svijeta majki oslikava vrstu muškosti koja bi uzor pronašla u drugačijim obrascima ponašanja: o dječače svijet velikih muškaraca je tegobno mjesto/ brazda preorana lažima/ junaci su uvijek smješteni negdje u daleku prošlost/ svaki dan dok ustaješ i briješ se oni su sve dalje od tebe/ a ti sve usamljeniji/ vrijeme je da otkriješ svijet majki. Sugeriše se da maskulinost ne mora nužno biti povezana sa glorifikacijom samožrtvujuće uloge ratnika, već da postajati muževniji znači saslušati, razumjeti, biti brižan prema ljudima i svijetu oko sebe bez osvrtanja na očekivanja sredine.
U nekoliko dužih pjesama na kraju zbirke je data originalna reinterpretacija čuvenih mitskih priča, ali i stvarnih istorijskih događaja na osnovu kojih su ustanovljene određene tlačiteljske prakse protiv kojih se do danas premalo ljudi pobunilo. Zato su to mjesta na kojima počinje sve ispočetka, kako glasi i naziv posljednjeg lirskog ciklusa ove zbirke. Time postaje jasno zašto još živimo perpetuirane posljedice događaja opisanih u pjesmama: Reinterpretacija prvog grijeha, Etrurske žene, Hipatija.
Poetički glas Tanje Stupar Trifunović emotivno precizno raščlanjuje složene fenomene. Iako ukazuje na probleme društva oko nas, ova zbirka uliva i mnogo nade. Podsjeća da, čak i kad djeluje kako promjene dolaze sporo, pojedinac ima sposobnost svakodnevno ostvarivati male pobjede nad manjkavostima u svijetu.