Jezik je mrtvorođenče, mislio sam prije devet godina u Sarajevu, u naselju Koševo, na trećem spratu zgrade, u stanu, u redakciji naših novina, za vrijeme istog ovakvog mrljavog zimskog predvečer9ja, kada je talijanski fotograf čistio objektiv svoje kamere i govorio lošim engleskim jezikom o austrijskom filozofu dok smo mi čekali prvu verziju dizajna za naredni broj časopisa. Bio je dipli konsrnd, kaže, što svoj lengvidž ne može uglancati kao leću svog fotoaparata pa da postigne jasnoću, oštrinu i preciznost izraza. Vremenski džep nam je dozvolio da slušamo pažljivo. Potaknut našom pozornošću ostavio je krpicu za čišćenje i stao pričati sve ostrašćenije, sa sve više gestikulacije i talijanskih riječi, prešavši u jednom trenu u potpunosti na maternji jezik. Gledao je nekud u daljinu, kroz prozor, kroz sitni snijeg i klimao glavom govoreći jako brzo, zatim sporije, pa naglo zašuti i vrati se čišćenju kamere. Slušali smo netremice. Niko od nas nije znao talijanski.
Jezik je mrtvorođenče, pomislio sam opet prije pet godina dok sam pisao rad koji je imao za cilj sintetizirati sve što sam do tada naučio, otkrio i istražio. Iza nezgrapnog naziva „Model dijalektike emancipacije“ krio se ambiciozni, nedorasli pokušaj da filozofijom Tractatusa logico-philosophicusa ocrtam liniju u jeziku do koje seže moje dotadašnje skromno znanje. Wittgenstein je pisao da ne možemo povući granicu mišljenju već izražavanju misli. „Jer da bismo povukli granicu mišljenju, morali bismo moći misliti sa obje strane ove granice (morali bismo, dakle, moći misliti ono što se misliti ne može).“[1] Moj plan je bio da, ako shvatim gdje su granice spoznaje i granice mog znanja, kroz život idem trudeći se da u konačnici preklopim ove dvije koncentrične kružnice šireći onu manju. Ali ništa se nije širilo već se čitava stvar napuhivala poput balona od sapunice koji je svojim pucanjem pokazao da s obje strane mojih imaginarnih ocrtanih linija leži isto – neizrecivo.
Jezik je mrtvorođenče, prisjetio sam se čitajući Borgesov Alef. Priča započinje smrću Beatriz Viterbo s kojom je narator bio blizak. On redovno posjećuje njenu kuću na godišnjicu smrti i tom prilikom zbliži se s bratom njezina strica, Carlosom Argentinom Danerijem, pjesnikom koji želi napisati spjev kojim detaljno opisuje sve lokacije na svijetu. Kada vlasnici kafeterije koja se treba proširiti najave da će rušiti Carlosovu kuću, on poziva naratora i govori mu kako to mora spriječiti jer se u podrumu nalazi Alef koji mu je potreban da dovrši svoj spjev. On pojašnjava da se radi o jednoj od „tačaka u prostoru koja sadrži sve ostale tačke“. Narator pomisli da je Carlos lud, te želi i sam vidjeti o čemu se radi kako bi se uvjerio. Ispostavlja se da je Alef stvaran, ali ga je nemoguće opisati riječima. No, narator poriče pred Carlosom da je išta vidio. Na kraju je kuća srušena, a Carlos je sa svojom poemom osvojio književnu nagradu. Priča završava s naratorovom sumnjom u postojanje Alefa koji je s vremenom iščeznuo iz njegovog pamćenja kao i Beatrizin lik.
„Dolazim sada do neizrecive sredine svoje priče; ovde počinje moj očaj kao pisca. Svaki je jezik azbuka simbola čija upotreba pretpostavlja prošlost zajedničku sagovornicima; kako drugima preneti beskrajni Alef koji moje uplašeno pamćenje jedva obuhvata?“[2]
U središtu priče je neopisivi, neobjašnjivi Alef – znak koji se konstantno raspada. Referent kojem se nastoji pripisati označeno, neuhvatljiv je, nepojmljiv, nedokučiv pa je stoga i označitelj obesmišljen. Mogli bismo reći: konotacije se umnožavaju toliko da denotacija postaje nemoguća. Smješten u jezgru ove priče, Alef onemogućuje njeno tumačenje. On je s onu stranu jezika, on je dokaz njegove nemoći. Alef je neizrecivo.
Wittgenstein je neizrecivom naizgled suprotstavljao ono što se može reći, a „ono što se uopće može reći, može se reći jasno; a o čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.“[3] S tim započinje Tractatus, a u poznatom, često citiranom sedmom stavku, time i završava. Ironija je u tome što u nastojanju da govori potpuno jasno, on piše tekst tako zamršen da ga nazivaju knjigom premističnom za logičare, previše tehničkom za mistike, previše poetičnom za filozofe i previše filozofskom za pjesnike. Kao što Borges govori o nemoći književnosti, tako Wittgenstein govori o nemogućnosti filozofiranja. Filozofija je za njega aktivnost a ne neka vrsta teorije. U stavku 6.54 Wittgenstein kaže „Moji stavovi rasvjetljavaju time što ih onaj tko me razumije na kraju priznaje kao besmislene kada se kroz njih, po njima, preko njih popeo napolje. (On mora tako reći odbaciti ljestve pošto se po njima popeo.)“[4] Za njega je filozofija, kako kaže Gajo Petrović, pokazivanje neizrecivog. Samo ako ne pokušaš izgovoriti što je neizgovorivo, onda se ništa ne izgubi, tumače tumači Wittgensteina. Ali neizgovorivo, nastavljaju, će biti sadržano u onome što se govori. Rečeno i neizrečeno su jedno.
Da li je, kao takav, neizrecivi Alef poraz književnosti ili njen trijumf? Jedna autorica koja se bavi Wittgensteinom, čini mi se da joj je prezime Diamond, kaže kako sva poezija zapravo pokušava da izrazi neizrecivo. Da li je to ona rekla i je li to tačna formulacija, više ne pamtim. No, to nije bila prepreka da taj stav (izjednačivši usput poeziju sa književnošću) preuzmem za svoje duboko dugogodišnje uvjerenje. Književnost, napisana po najvišim standardima, kao najbolje konstruisana laž – govori istinu. Jedino ona, govoreći o Alefu, o neizrecivom, iako o njemu ništa ne može reći, uspijeva da nam ga približi. Time slijedi Wittgensteinov ideal kojem, vjerujem, treba težiti: reći neizrecivo ne pokušavajući ga izraziti.
Alef možemo definirati kao: slobodni ritam umirujućeg, nehotičnog ljuljanja mog tijela, tvog tijela, tanano i polako, poput bijesnih valova koji bacaju Ljermontovljev brodić, valova što iz daljine izgledaju usporeno, spokojno, naše nesvjesno ljuljanje naprijed-nazad dok na vijestima gledamo snimku djeteta vezanog improviziranim užetom, a zapravo poderanom, prljavom krpom je vezano dijete za gusani radijator, gledamo kako se, isto kao mi, ljulja naprijed-nazad jer je to sve što mu je preostalo. Ti i ja, srce, gledamo tek nastali život sabijen u tijelo koje ga ne prihvata, rođen u porodici koja ga ne želi, u društvu koje na njegovu patnju odgovara užetom prljavim užetom, improviziranim užetom. Ljuljamo se. Tačkice na njegovom čaršafu, zvijezde na našem nebu, šta je život? Tumačiš mi tamo negdje je razlog, s onu stranu, nama nedokučiv i sve se dešava s razlogom, sve će biti kako je najbolje moguće, tumačiš mi, idi dan po dan, radi od srca, daj sebe, niko ti tvoju nafaku ne može oduzeti. Vjerujem da ti vjerujem, ali teško je. Gubim se u zjapećoj praznini alefa, on je: u sjećanju na drhtaj mog glasa dok kažem prijatelju da ne mogu u kino baš tu noć, da ga ne mogu voditi u pozorište po prvi put iako sam obećao jer večeras ništa ne igra (on to ne zna, nije upućen, računam na njegovo neznanje, lažem tako lako sa uvježbanim predumišljajem), alef je slijepa tačka u mom vidnom polju, on je odbijanje prijatelja jer mi je mrsko izaći taj dan, tu noć radije bih čitao Ruse, radije bih tamo tražio značenje bola, korijene drugosti, oblike otuđenosti, jer tako treba, ja sam čovjek od knjige, ja težim ka višem, ka alefu koji ne vidim, koji se krije u mom smijehu na drugovo insistiranje, na drugovo „daj ba“, na drugovo „hajmo negdje, nešto, šta bilo, molim te, kino, pozorište, kafana, šetnja, bilo šta“, alef je u neprepoznavanju crnila o kojem si toliko čitao, koje si toliko iskusio, koje te toliko obuzima i opsjeda da ga ne vidiš kod drugih. Hoću reći, alef je rupa u zidu, rupa u okviru drvenog kreveta i rupa u lobanji prijatelja koji leži u sobi, u stanu na drugom kraju grada. Alef je u odsjaju trkačkih trofeja na policama koje ga okružuju i u fotografiji fotografije na isječku iz novina koje govore o zlatnom dečku koji je u kartingu osvojio sve što se osvojiti može. Alef je između redova, između predstava, u repertoarima svih pozorišta za svaki mjesec, prepisanih na dvolisnicu koju sam od tog dana nosio u džepu, šta je smrt? Protumači mi. Jesu li fotografije sve što ostaje iza nas?
Talijanski fotograf se zvao Pietro, sjetih se. Planirao je snimiti dokumentarni film o Austrijancu, Wittgensteinu, čija je filozofija ostavila dubok trag u njegovom životu. Posjetio je njegovo rodno mjesto u Beču, bio je i u sobičku na Cambridgeu gdje je ovaj svojevremeno predavao, bio je čak i u norveškoj kolibi gdje se filozof u jednom periodu povukao da misli. Ali kada smo pitali za snimke tih lokacija, rekao je da još ništa nije snimao. Uz to je dodao da još nije pročitao ništa od Wittgensteina. Otkud onda strast? Da li se sprdao s nama? Ili je on ne čitajući Tractatus postao njegov jedini istinski čitač? Ili je jednostavno tek tako pričao ne očekujući potpitanja.
Ako Pietro nikada nije čitao Tractatus, danas nismo mnogo drugačiji. Wittgenstein, njegova filozofija, znanje o njemu u meni iščezava. Jednom se Tractatus činio kao sve, kao rješenje, kao odgovor, kao zaključak. Filozofijska istraživanja, njegovu drugu knjigu, koju sam gledao kao nadogradnju čitajući Tractatus s njom na umu, nisam čak ni spomenuo ovdje. Ostali su samo tragovi u meni, eho njegovih spisa i uvjerenja koja su se toliko izmjenila s vremenom, da ne mogu sa sigurnošću reći da od Wittgensteina potiču. U Neizrecivo sam natrpao sve što mi je nespoznatljivo i neshvatljivo. Vječnost, cjelovitost, budućnost. Predao sam mu kontrolu, umirilo me znanje o neznanju. U Neizrecivom sam tražio boga. To je moja šlampava filozofija, rukavi su joj različite dužine i preširoki, boje nisu uparene i nije čak ni obučena kako treba, već naizvrat. Ali me grije.
Gdje je rep a gdje glava u ovoj priči o jeziku, nikad to ne znam. Kad god počnem da ga dekonstruiram, nehotice dekonstruiram sebe. Uvijek ubijem jezik prije nego se iz njega nešto rodi. Nego, iz nekog razloga ne mogu da se otmem utisku da je Pietro na kraju bolje prošao. On je nastavio čistiti i koristiti svoj fotoaparat, a ja sam isto pokušao sa jezikom i spoznajom. On putuje svijetom, naplaćuje veliki novac za svoje fotografije i ima stan u rodnoj Vicenzi. Kaže da je sretan. Ja za to vrijeme zarađujem radeći dnevni posao da bih se u slobodno vrijeme mogao baviti književnošću. Pišem nekakve eseje. Sjedim u ovo mrljavo zimsko predvečerje i razmišljam o jednom čitatelju, odnosno, mislim kako mora da je nezahvalno biti profesor književnosti. Osim što se ponekad na njega, ničim izazvane, strovale lične ispovijesti zakamuflirane u eseje, on je u stalnoj potrazi za smislom (ne)izrečenog u tekstovima. Biti profesor književnosti, to je bavljenje beskonačnim dekonstrukcijama za plaću.
Koliko forma eseja trpi prije nego se pretvori u ispovjednu prozu? Jedan američki stand up komičar, inače strastveni pušač, čini mi se da je Doug Stanhope u pitanju, koristio se rupom u zakonu da bi pušio na bini. Naime, pušiti se smije ako je to dio tačke, pa bi on na početku nastupa zapalio i kratko rekao kako je to – dio tačke. Možda to prolazi i u književnosti.
Ovo je bio esej.
[1] L. Wittgenstein: Tractatus logico-philosophicus. Sarajevo: “Veselin Masleša” – “Svjetlost”, 1987, str. 23
[2] L.H. Borhes: Alef. U: Proza, poezija, eseji. Novi Sad: Spektar, 1986, str. 84.
[3] L. Wittgenstein: Tractatus logico-philosophicus. Sarajevo: “Veselin Masleša” – “Svjetlost”, 1987, str. 23
[4] Ibid. str. 189.
