Ma nemam riječi, ne mogu vam riječima opisati, e, ne mogu vam reć’, fali mi riječi da vam kažem, ne znam šta bih vam rekao, ne znam kako bih vam opisao, ja sam ostao bez teksta – kažemo kada ne možemo da iskažemo u jeziku osjećaj prouzrokovan nečim nesvakidašnjim, nečim izvanrednim, nečim što potpuno narušava našu učahurenost u dnevnu rutinu. Život zaštuca. Može to biti sitnica poput dobro probranog poklona od drage osobe i mi ćemo, kao riba na suhom, zaokrugliti usta, pa poslije govoriti „Baš si me ono, e… nemam riječi“. Štuc. Nekada su to i krupni, kolektivni događaji poput pandemije virusa koji ispreturaju naša društvena pravila i mi svi kažemo „Baš si nas ono, e… nemamo riječi“. Potpunu krajnost ovog razbijanja svakodnevnice i gubljenje svakog traga poznatosti dnevne rutine predstavlja rat. Totalno iščašenje svega što predstavlja normalan život. Sva tri ova primjera su, u manjoj ili većoj mjeri, traumatski događaji koji funkcioniraju po istom principu. Sve su to neposredni susreti sa stvarnošću koji ogole jezik ili ga potpuno ubiju i mi smo primorani ta štucanja života doživljavati u slikama. Trauma nas svodi na ništicu, oduzima nam sposobnosti prosudbe, paralizira, šokira, ledi – ali nakon traume slijedi iscjeljenje ili barem otupjelost.
A šta je u prostoru između traume i iscjeljenja (ili otupjelosti)? Roman „Schindlerov lift“ Darka Cvijetića, roman zaglavljenosti, progovara upravo iz tog međuprostora.
Nagovještaj o sadržaju ovog romana imamo već u naslovu koji je očigledna referenca na Spielbergov film Schindlerova lista (baziran na knjizi Schindlerova arka Thomasa Kenneally-a) u kojem njemački biznismen i član Nacističke partije (NSDAP) spašava živote više od hiljadu Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kako i sam autor tumači ova aluzija služi da napravi poveznicu sa svjedokom strašnih zločina, ali uz jednu bitnu razliku – Schindler Darka Cvijetića ne spašava ljude, on je nijemi posmatrač, pa čak i saučesnik. Fabula ovog djela se može sažeti dosta jednostavno: 1975. u Prijedoru je izgrađen soliter 101 (Crveni soliter) i ljudi su se postepeno useljavali. Autor nam epizodično opisuje životne priče stanara koje su isprepletene na različite načine i svaka je određena ratom koji izbija početkom devedesetih godina. Sadržaj i način života u soliteru nakon završetka rata potpuno su promijenjeni. Kada je u pitanju struktura, „Schindlerov lift“ sačinjavaju 32 kratka poglavlja (glave) koja dužinom ne prelaze tri strane, omeđena prologom i epilogom. Knjiga započinje slobodnim stihovima u prologu i prvoj glavi (naslovljenim „Koji nije ispričao priču“), što je djelomično zrcalno završetku gdje ponovo imamo posljednju, 32. glavu (pored prvog poglavlja, jedinu naslovljenu i to ovaj put „Koji je ispričao priču“) napisanu na isti način, te epilog u formi kratke bilješke. I to je sve od očigledne cjelovitosti po pitanju strukture i linearnosti radnje što ćemo dobiti.
Sadržaj i forma u potpunom su skladu. Trauma izazvana ratom koja se nalazi u središtu ovog romana odražava se u cjelokupnom postupku – ona ga razbija kao što bi razbila pojedinca. To je najvidljivije u njegovoj strukturi i sižejnoj obradi. Kratka, jednostavna fabula koju smo opisali iznova i iznova se ponavlja u svakom poglavlju. Kao i lift u soliteru, gore, dole, gore, dole, gore, dole, nekada kraće opisana, nekada duže i s dodatnim informacijama, nekada samo nagoviještena. Svaki put kada čitamo priču nekog lika, on se ogleda u ovoj istoj sekvenci – doseljenje u soliter, rat, promjena nakon rata. Oni, likovi, tumače se u odnosu na glavnu fabulu koja im je svima zajednička.
Promjena koja se dogodila, jednostavno rečeno, promjena je nagore. Ona je oslikana opetovano kroz likove, kroz soliter, kroz naratorove komentare. „I gdje se zaturio onaj smijeh s useljavanja. S proslava desetogodišnjice useljenja? Gdje su nestale zajedničke proslave Nove godine i Dana Republike, kad je čitava zgrada mirisala na sarmu i kolače i jabuke na kredit po balkonima?“ Radi se o dekadenciji, propadanju koje se reflektira u svemu: simbol Tita od kartona koji se razgrađuje, snješko koji se topi, Abidova kućica i drvo u njegovoj bašti koji propadaju, sam soliter i lift u njemu (lift koji je jednom bio „simbol gradskosti“ za sve one koji dosele, a poslije je postao simbol zvjerstava), ali najvažnije – ljudi, Cvijetić piše, koji su od radnika postali nacionalisti. A način na koji su ovi likovi prikazani također je potpuni kaos. Brojna imena, nadimke, odnose i veze nakon prvog čitanja nemoguće je upratiti i povezati. Oni referiraju jedni na druge, susreću se i dobijamo jedan događaj iz ugla više likova. Osim što prate temu raspadnutosti u načinu na koji su prikazani, također efektno približavaju bogatstvo i isprepletenost priča više od stotinu porodica iz solitera pa zaista možemo osjetiti snagu metafore „vertikalno selo“.
Još jedan od alata kojima se Cvijetić često služi je gomilanje. To je najočiglednije u sedmom i dvadeset i petom poglavlju. U jednom imamo Adžin monolog koji prosto pobrojava sve stanare solitera uz kratke opise, a u drugom je prikazan niz scena sa kamere koja je ugrađena u lift. Mogli bismo reći da je i čitav postupak romana gomilanje pojedinačnih životnih sudbina. Sve ovo podsjeća na bujicu riječi čovjeka koji je dugo šutio o pretrpljenoj traumi koja sada izlazi iz njega nesređena, neposredna, nefiltrirana. Alegoriju čovjeka koji je nakon duge šutnje progovorio o traumatskom događaju možemo produžiti i na sam stil pisanja koji je minimalan, nerijetko potpuno faktografski i dokumentaristički, te izuzetno slikovit, gotovo kinematografski. (Roman „Kad sam bio hodža“ Damira Ovčine, koji također govori o ratu, ima sličnu odliku na stilskom planu – jezik je ogoljen, minimalan, prepun eliptičnih rečenica, jer takav jezik odgovara traumi.) U „Schindlerovom liftu“ imamo i progresiju ovog stila koju smo već opisali, od kratkih stihova na početku (čije značenje postane nešto jasnije nakon čitanja knjige), do proze kroz 30 poglavlja i ponovne poezije na kraju. Zamislite čovjeka koji prvo kaže riječ, dvije, pa poneku rečenicu sa dugim pauzama, a zatim iz njega provali govor o boli koju godinama nosi, kao rijeka kroz branu, da bi opet usporio, stao i presušio.
Teme koje se provlače kroz roman također su predstavljene raspršeno i isprepleteno. Jedna od njih je tema kozmičke pravde (Abdulah Sidran je u osvrtu na ovaj roman naziva i temom kauzaliteta i sinhroniciteta) koju čitamo iz brojnih primjera koincidencija, brojnih sličnosti između zlodjela i kazne. Prva takva epizoda je pogibija čovjeka koji je autom pregazio komšijinu kćerku. Njega na samom početku rata ubija policajac koji je vršio uviđaj te nesreće. Poslije je tu i priča o majstoru koji je popravljao lift i (nenamjerno) skrivio nesreću koja će se desiti godinama poslije. Naime, on je podesio na 40 kilograma minimalnu težinu potrebnu da lift registruje putnika. To je bilo kobno za (prelaganu) djevojčicu koja se godinama poslije igrala u zaglavljenom liftu koji je proradio dolaskom struje, pokrenuo se na poziv jer nije registrovao putnika, i dekapitirao je. Majstor gine od nagazne mine kojoj je potrebna određena težina da se aktivira. Zatim je tu i priča momka koji je napustio svog oca invalida (koji nema noge), da bi godinama poslije njegova supruga rodila dijete bez nogu. Još jedna takva epizoda je sa bageristom koji je u ratu rušio kuće protjeranih. U miru on uporno kreči zidove u haustoru po kojima djeca crtaju svastike. „Odgovorio mu časni Mile Serdar: „Nije, bolan, Obrade, to se tebi zidovi iz Starog grada svete, komšo, nema to veze s djecom, a svastike ti ispadaju iz bagerske kašike na mlad blijedi kreč, kao nečije prestravljeno lice.“ Naposlijetku, tu je i narator čije se dijete davi pupčanom vrpcom, da bismo na kraju saznali kako je on pozvao lift koji je dekapitirao djevojčicu. Ovako ekstrahirani i poredani u nizu, ovi sinhroniciteti se mogu činiti neuvjerljivim, ali u knjizi su kao dio cjelokupne kompozicije uspješno uklopljeni. Međutim, njihova vjerodostojnost ne dodaje nikakvu magiju niti katarzu, ovi događaji i naratorova traženja njihove povezanosti slikaju tužnu sliku države u kojoj je ovozemaljska osuda i pravda u tolikoj mjeri izostala, da moramo posezati za onostranim, za kozmičkom utjehom, za elokventnijom sekularnom verzijom one stare narodne anestetizirajuće izreke „Bog sve vidi“.
Još jedna od tema koja je (očigledno) veoma prisutna je smrt. Svi umiru, sve umire. Smrt je upisana u svakom liku, u svakoj sudbini, pa i u samom soliteru od samog početka. „Sedamdesete će biti zlatne godine Crvenog solitera i onih koji su živjeli u njemu, i bit će to zapravo pravi krvavi zamajac za tihi dolazak smrtolike prilike, koja će se u zgradu zavući, i više iz nje nitko je neće znati, niti htjeti istjerati.“ Prezasićenost temom smrti razumljiva je kada se uzme u obzir osnovna tematika i period rata koji se obrađuje, ali to u nekim trenucima može ići nauštrb efektnosti narativne strukture koja time postaje predvidljiva. Za gotovo svakog lika možemo očekivati jednak ishod.
Konačno dolazimo do Crvenog solitera koji bismo mogli nazvati glavnim likom ovog romana. Informacije o ovoj zgradi dobijamo kroz čitav roman i upoznajemo gotovo svaki njen detalj, a za svaki taj detalj vezana je neka tragična priča. Crveni soliter simbol je traume, ratne traume. Priče u njemu su raspršene i zamršene, nesređene, neposložene, neizgovorene. Etnički sastav solitera je izuzetno izmiješan, pa je on i Bosna i Hercegovina u malom. On se iz reda u red mitologizira, on je sve, on je glavni orijentir. U jednom trenu, opisujući mjesto sahrane jedne od bivših stanarki, narator kaže da je ukopana 597 koraka od solitera. A unutar tog solitera je lift (marke Schindler) – kružno vrijeme koje u čovjeku rodi trauma, zaglavljenost, kompulzivna repeticija, mučno ponavljanje i ponovni, ponovni, ponovni povratak na ishodišnu tačku.
Sudbinu jednog od likova koji je rat proveo zatvoren u stanu u Crvenom soliteru, Cvijetić poredi sa čudovištem koje čeka grčkog junaka, svog ubojicu. „Čekajući svog Tezeja, mršavio je, sijedio i ubrzano nestajao. Bio je u jetri solitera, i ako je u toj betonskoj kutiji još netko i bio živ, bio je to Danko, minotaurski obuzet sobom.“ Gdje je Tezej za to vrijeme? Plovi po svijetu, ide od avanture do avanture. Čujemo samo priče o njemu. Zagledani u sebe, u svemu vidimo svoje raspadanje i čekamo. Našeg heroja-ubice koji će prekratiti muke nema. Možemo ga samo promišljati i zamišljati u procjepu u kojem smo se našli. Tezej plovi godinama i prolazi razne pustolovine pri čemu se njegovoj lađi događa toliko kvarova i oštećenja da je svaka daska, svako jedro, svaki mogući dio – zamijenjen drugim. Plutarh se pita, a i mi s njim: da li je to i dalje isti brod? Odnosno, kada zamijenimo sve dijelove nekog skupa, da li je to i dalje isti skup? Kada se ljudi promijene nakon traume, da li su to i dalje isti ljudi? Ako se promijeni sve u jednom soliteru – njegovi stanari, značenja vezana za njegovu arhitekturu, njegova okolina – da li je to i dalje isti soliter? Ako se promjeni sve u jednoj državi nakon oružanog sukoba, da li je to i dalje ista država? Nakon rata, nakon traume, da li smo to i dalje mi? Da li je ovo i dalje isti brod? Kuda plovimo?
„Schindlerov lift“ je upravo to: roman zaglavljenosti, roman neprerađene traume. Ova knjiga zjapi. Ona je otvorena rana i otvoreno pitanje. Efekat koji ima na čitatelja, također je traumatski. Eksplicitni opisi smrti, stradanja, rata pogotovo mogu biti intenzivni za one koji su povezani sa bosanskohercegovačkim (ili jugoslovenskim) kontekstom. Čitanje ovog kratkog romana izaziva grčenje svakodnevnice, nemoć jezika i unutarnje raspadanje. Samim tim otežava tumačenje, otežava posmatranje knjige kao cjeline. Tome dodaje i činjenica da Cvijetić govori kako je većina sadržaja romana stvarna i neizmjenjena, kako su korištena prava imena ljudi, ali i podatak da ovaj autor i danas živi u Crvenom soliteru. Sve je previše blisko i previše stvarno da bi se čitalo s književno-kritičke distance. Nema katarze, nema razrješenja.
Malena pukotina kroz koju prolazi svjetlost u ovoj mračnoj knjizi su Supha (čiji je suprug Fadil ubijen u ratu) i Milosava (majka ratnog zločinca u bijegu), žene koje su unatoč svemu prevazišle traumu. Mršava je to nada i bljedunjava nostalgija – dvije starice, muslimanka i kršćanka, sjedinjene u samoći, u dosadi, čekaju smrt. Preslaba je to svjetlost da razdani prostor koji ova knjiga osvještava – mračni duboki procjep između traume i iscjeljenja u kojem je bosanskohercegovačko društvo zaglavilo. Da nam je biti neko drugi, neki stranac i pročitati ovu knjigu. Tekst se opire zaključivanju i najlakše bi bilo reći: ja sam ostao bez teksta, ne znam kako bih vam opisao, ne znam šta bih vam rekao, fali mi riječi da vam kažem, e, ne mogu vam reć’, ne mogu vam riječima opisati, ma nemam riječi, i potonuti natrag u utrnulost svakodnevnice, u naš život otprilike, u našu učahurenost, u rutinu.
Zašto se dešava ovakva književnost? Zašto joj posvećujemo pažnju? Rat s početka devedesetih godina je veoma često obrađivana tema u bosanskohercegovačkoj literaturi (kao i u kinematografiji). Dodamo li tome podsjetnike na ovaj sukob koji su i nakon dvadeset i pet godina vidljivi na zgradama i ulicama gradova, pa uz to još i etno-politički ambijent utemeljen na paradigmi prijatelj-neprijatelj gdje rat još uvijek traje, dodamo li sve to na jednu gomilu, možemo se s pravom zapitati: ko bi uopšte čitao (i pisao) „Schindlerov lift“ i zašto? Historijski period u kojem se Bosna i Hercegovina nalazi takav je da se jezik još uvijek koprca, još uvijek pokušavamo nametnuti smisao traumi koja nas je snašla. U takvom trenutku književnost poput „Schindlerovog lifta“ stvara i čita onaj koji želi objasniti sebe sebi i nas nama, onaj koji ne želi gurnuti pod tepih pa čekati da đavoli opet izvire, onaj koji ne želi otupjelost i utrnulost svakodnevnice kao ishod – već iscjeljenje.
