Miris proljeća širio se ulicom Omotesando. U ovom mjestu bi u proljeće sve poprimalo ljepše boje. Zelkova stabla, koja su naizgled vojnički postrojena sa obje strane ulice, lagano bi se vraćala u život. Odijevala bi se u zeleno, i stvarajući debelu hladovinu za ljude vršila svoju uličnu dužnost. Svi stanovnici bi jedva čekajući bez zimskih jakni napuštali domove.
Na samom početku proljeća, u mjesecu aprilu, miris japanske trešnje dopirao bi sa svih strana u ulicu. U danima njenog cvata, na ulici biste mogli vidjeti ljude svih životnih dobi: od dječice do starih ljudi sa štapovima, jer je mjesto bilo neizrecivo lijepo tokom ovog perioda. Cvat japanske trešnje je kratko trajao, i nitko nije želio da izgubi priliku da udiše njene mirise.
I danas je bilo tako. Nastupilo je jedanaest časova. Ulica Omotesando poznata je po svojoj okićenosti buticima, radnjama i restoranima. Vlasnici tih objekata sada su kao izbezumljeni trčali tamo-amo, budući da su mnogi prolaznici ulazili da prezalogaje, kupuju ili pak samo razgledaju. Dugogodišnji vlasnici nekih od ovih objekata znali su da miris trešnje donosi i veliku zaradu za njih. To je bio jedan od razloga zbog kojih im je on prirastao k srcu.
U masi ljudi koji su se šetali ulicom bila je i mlada Amarante. Na prvi pogled odmah biste uočili njenu iznimnost: nosila je plamenocrvenu haljinu koja joj se protezala do koljena i istobojne proljetne cipelice. Na tanušnom vratu joj se sijao tanki srebrni lančić sa ljubičastim privjeskom u obliku roga- dobila ga je od mame prošlog rođendana, kada je napunila dvadesetu godinu; bila je veoma sretna zbog poklona, ponajviše jer obožava ljubičastu boju. Ravna crna kosa padala joj je preko ušiju i sezala do sredine leđa. Tamna kosa je oduvijek činila njen ten lica svjetlijim- bila je sretna zbog toga, jer je oduvijek voljela bijeli ten kože, i željela da ima lice boje snijega. Premda u stvarnosti nije imala sniježnobijeli ten, njena kosa ga je činila takvim i bila joj je uvijek zahvalna zbog toga. Izuzev kose, krasne tamnosmeđe oči također su obznanjivale ljepotu njenog ovalnog lica. Nosila je danas i crveni kožni ruksačić, koji je ponijela u slučaju da pogledom uhvati lijepu majicu ili haljinu u buticima sa strane. Kao i svako žensko njenih godina, Amarante je obožavala odjeću.
Dakle, Amarante je gotovo sva bila odjevena u crveno. I namjeravala je da takva bude danas- da se stopi sa bojama proljeća. Plamenocrvenu haljinu čuvala je posebno za ovogodišnje proljeće, za današnju šetnju. To je bilo godišnje doba koje je svim srcem priželjkivala. Zima joj je bila najdosadnija: hladnoća koja bi prožimala Omotesando i poput neke nadnaravne moći ledila zelkova stabala pretvarajući ih u beživotne aveti, činila bi da dani za nju budu sumorni i dugi iako to nisu bili. Rijetko je igdje izlazila tokom zime. Za razliku od svoje mame, koja je uvijek bila naklonjena hladnoći, Amarante nije mogla smisliti zimu. Zapravo, njena mama imala je poseban razlog zbog kojeg joj početak proljeća nikad nije bio drag. Naime, imala je alergiju na cvat japanske trešnje. Amarante je često osjetila veliko sažaljenje što mama nije mogla udisati miomiris trešnje, ali je u drugu ruku bila sebično sretna što ona nije imala tu groznu alergiju. Ona zaista ne bi mogla podnijeti da ne udiše njene mirise, i čak bi ih da ima pomenutu alergiju prkosno udisala bez obzira na to šta bi joj se desilo.
***
Još od malih nogu Amarante je voljela japansku trešnju. Dok je bila djevojčica roditelji bi ju odveli na selo kod ujne i ujaka na čuvanje, jer ju nisu mogli ostavljati samu u stanu, zato što su oboje radili po cijele dane. To je bilo planinsko selo: malo, kao što planinska naseljena mjesta pretežno i jesu, sa malobrojnim stanovništvom i raštrkanim kućama, okruženo šumama od čempresa i bukvi. Kuća ujaka Yoshiroa i ujne Misaki bila je usamljena, poprilično udaljena od ostalih, pa se činilo kao da i nije bila dio sela. S obzirom na to da je ovo mjesto bilo stotinama kilometara udaljeno od Tokija, Amarante bi ostajala znatno duže, čak i po tri mjeseca kod njih, jer roditelji nisu imali priliku češće da dolaze.
Njoj je to prijalo. Ona je od prvog dana navikla na selo. Entuzijastično bi satima trčkarala i zabavljala se po obližnjim livadama. Ujak bi ju pritom pažljivo nadzirao, jer su katkad opasne divlje životinje lutale okolnim šumama, dok bi joj ujna često bila prinuđena iznositi hranu vani, jer Amarante nije željela da se vrati u kuću, plašeći se da joj oni, jednom kada uđe, iz nekog razloga neće više dopustiti da izlazi do narednog dana.
Vremenom je postajala slobodnija na tim livadama, pa se katkad, dok ujak ne bi gledao, iskradala i išla dalje od kuće.
Jednom prilikom se išunjala i odlutala dalje no ikada prije. Bila je veoma radoznala- kao da je očekivala da će naći nešto skriveno i dragocjeno iza obližnjih šuma. Uopće se nije plašila.
I odista, nakon dužeg hodanja obraslim šumskim stazama, ona je pronašla nešto tajnovito i dragocjeno: ispred nje se sterala prostrana livada odjevena u ljubičasto- polje posuto cvjetovima lavande. Njene tamnosmeđe oči su na taj prizor blistale od dragosti. Predivni miris širio se na sve strane. Bilo je to u tom trenutku kada je zavoljela cvijeće, kada se uistinu zaljubila u ljubičastu boju. Satima je trčala i ležala na livadi ukrašenoj lavandom, da je pritom potpuno zaboravila na to da bi se ujna i ujak mogli zabrinuti za nju…
Kad se toga dosjetila, zlatasto sunce već se polagano gubilo u šumovitim brdima na zapadu. Padao je sumrak. Odmah je potrčala natrag. Šume u koje bijaše zašla dom su mnogobrojnim opasnim zvijerima. Jedna od tih životinja je jedna vrsta medvjeda, sisavca kojeg bi nesretni seljani tih područja katkad susretali- riječ je o mrkom azijskom medvjedu: ogromnoj, crnoj bjelogrudoj zvijeri, koja u Japanu godišnje po procjeni usmrti do pet osoba. Vjerovatno je baš azijski mrki medvjed bio u mislima ujaku dok bi motrio na Amarante da ne odluta… Međutim, dok je uznemirena trčala natrag, prateći istu šumsku stazu kojom je i došla, Amarante u svojoj dječijoj nevinosti nije ni za trenutak pomislila na to da bi kakva zvijer, poput sada spomenute, privučena nadolazećim sumrakom mogla izbiti odnekle; u mislima joj je samo poigravala slika zabrinutih lica ujne i ujaka. Nakon dugoročnog trčanja napokon je ugledala krov kuće…
Ujna je bila blijeda kao smrt. Drhtala je ljubeći ju u čelo i plakajući. Sav bijes koji je bješe obuzeo kada je Amarante nestala pretvorio se u radost što ju je ponovo ugledala. Ujak je također bio smrtno preplašen, premda to nije toliko pokazivao…
Amarante je bila mnogo tužna zbog njih. Rasplakala se čim je ugledala ujnino blijedo lice. Preplavio ju je osjećaj grižnje savjesti zbog toga što je tako nemarno, bez njihovog znanja, odlepršala u šumu i ostala toliko dugo. No, ona je tada imala samo pet godina: nije bila u stanju racionalno da razmišlja, a pogotovu ne kada je ugledala nešto tako čudesno kao što su to bila polja lavande. Djeca te dobi pretežno imaju prirođena opravdanja za svoje greške, i svakako su odrasli ti koje većim dijelom treba kriviti za njih. Toga su ujak i ujna bili svjesni, te su od tada počeli obraćati znatno veću pozornost. Sve u svemu, ne bi ih bilo pravedno tada mnogo osuđivati jer oni, istini za volju, nikada nisu imali djece, te su za njih dvoje sve to bila nova, i moglo bi se reći, izazovna iskustva.
Te noći, okružena tihom tamom sobice koju je ujna za nju spremila, dok se negdje vani nedaleko od kuće s vremena na vrijeme čuo krik smeđeg planinskog orla, Amarante je sanjala kako hodi beskrajnim poljima lavande, dok joj se raznobojni proljetni leptiri poigravaju oko crne kose, a neumorne pčele na sve strane oblijeću oko ljubičastih cvijetova sretno zujeći.
Kao djevojčica gotovo stalno je boravila kod ujaka Yoshiroa i ujne Misaki. Tolika je bila njena ljubav prema selu da bi, kada bi roditelji došli po nju, bivala neizmjerno tužna, usprkos tomu što bi i njih dvoje mnogo poželjela. Često bi žudila da ostane zauvijek da živi sa ujnom i ujakom. Mnogo im je bila naklonjena. Ka ujni je osjećala posebnu, nedokučivu vrstu ljubavi; nekoliko puta je u svojim mislima poželjela da ju je ona sama i rodila. I ujna je nju mnogo voljela, a ta ljubav je bila utoliko veća što ona nikada nije mogla imati sopstveno dijete. Njih dvije su imale jedinstven odnos. Sa mamom, premda ju je mnogo voljela i poštovala, Amarante nikada nije formirala takvu vezu. Njena mama ju jednostavno nije mnogo poznavala. Sve njene vrline i osobine najbolje je razumjela ujna Misaki.
U tim godinama na selu činilo se kao da je pronašla svu sreću svijeta. Satima bi bosonoga ganjala raznobojne proljetne leptire, velike zelene skakavce, ležala na livadama osluškujući zujanje pčela i bumbara, posmatrala plavetnilo neba i oblake svakojakih obličja koji su njime putovali; stopala su joj svakodnevno krvarila od trnja, no ona nije marila za to.
Obožavala je šume: razgledala bi vjeverice dok bi poskakivale na granama; zapažala bi pepeljastosive, žutokljune sove koje su spavale na stablima danju i čiji je mistični huk mogla čuti iz svoje sobice noću; penjala bi se na obližnja stabla, kupala bi se u jutarnjoj rosi, ubirala bi ljekovito bilje za ujnu, čak bi joj pomagala pri uzgoju riže na poljima… Ponekad bi na obližnjim bukovim stablima zapažala i gigantske japanske stršljenove, koji su česta pojava na japanskim ostrvima. Sam prizor tog stršljena je grozan: glava mu je boje uzrelog žita, dok između dva velika ( glavna) na vrhu glave ima još tri mala oka; trbuh mu je prugastog izgleda, išaran naizmjeničnim žutim i tamnosmeđim linijama; otrov mu je smrtonosan, i svake godine koban je po trideset do četrdeset osoba u Japanu. Drugim riječima, ova ogromna jeziva osa smrtonosnija je po ljude od zmija i medvjeda. Iako ne reaguju sem ako ih neko ne uznemiri, ona bi sa jezom bez razmišljanja bježala što dalje od njih.
Kada je napunila jedanaestu, ujak joj je naglašavajući strog oprez dao dozvolu da sama odlazi dublje u šumu, premda ju je opet često motrio i pratio. Bila je neopisivo sretna zbog toga, jer od onog vremena kada je imala pet godina i zalutala u šumi, on joj nije dopuštao da ide bilo kuda izvan obližnjih livada i šumaraka. Sada je napokon ponovno dobila priliku da posjeti polje lavande i da se kupa u mirisima ljubičastih cvijetova.
Amarante je, naime- prirodno radoznala i hrabra kakva je bila- krenula dalje od polja lavande i pronašla nešto mnogo divnije- za nju nadasve fascinirajuće, a ipak vrlo poznato… Nakon dugog hodanja jedva primjetnim šumskim stazama, koje su mjestimično bile ispresijecane lokvama, nepojmljiv miris ušunjao se u njene nozdrve: to je bio isti onaj opojni miris koji je prije tokom mjeseca aprila mogla namirisati u Tokiju, isti miris koji će je poslije tokom cijeloga života u proljeće izmamljivati na ulicu Omotesando. Bio je to cvat japanske trešnje. Kada je pronašla polje išarano trešnjama, bila je toliko zadivljena da joj se cjelokupan prizor činio nestvaran. U Tokiju nigdje nije bilo ovoliko stabala sakure na jednome mjestu, mislila je. Ushićeno je potrčala i cijeli dan među njima ostala, sve dok nije čula ujaka Yoshiroa- koji je zabrinut došao da je potraži- kako ju iz daljine doziva.
I u gradu se u prolazu uvijek divila ovim stablima, ali sada je prvi put istinski prozrela njihovu ljepotu. Ljepotu sakure: predivnog, naizgled potpuno bijelog drveta koje je simbol početka proljeća; simbol ljepote, buđenja i prolaznosti u Japanu. I premda joj je lavanda bila draga zbog njene ljubičaste boje, sakura joj je bila draža zbog njenog jedinstvenog, nježnog mirisa, njene simboličnosti, njene ljepote koja je veoma kratko trajala. Bila je uvjerena da se nešto zagonetno krije u tom stablu. Njen veličanstveni cvat traje samo jedan do dva tjedna. Traje kratko poput sna. To je zapravo i bila japanska trešnja.
Amarante je gledala u prolaznost. Gledala je u san.
U narednih nekoliko godina na selu stalno je odlazila na tu livadu. Po cijele dane ležala bi u hladovitom utočištu rozebijelih stabala, opijena blaženim mirisom njihovih cvjetova. No vrijeme ima svoj zakon i ne pošteđuje ništa na zemlji, a pogotovu ne kratkoročni miris trešnje. Prolazio je veoma brzo, baš kao i njeno prekrasno djetinjstvo. Amarante je katkad osjećala veliku tugu zbog toga što je sve to tako brzo prolazilo. Dok je ležala pod tim stablima odlazila bi u budućnost, i bila poprilično uvjerena da će nekada žaliti za svim tim sretnim, bezbrižnim danima koje je provodila na selu.
Toliko je zavoljela japansku trešnju da bi se ponekad u njenom srcu javila želja da joj je mama po rođenju dala ime Sakura, a ne Amarante. Jednom prilikom radoznalo je upitala ujnu za značenje svoga imena, jer većina japanskih imena imaju određeno značenje. Cvijet koji nikada ne blijedi, odgovorila je ujna. Rekla joj je da je Amarante rijetko ime, koje ima veoma stare korijene u Japanu, i koje ima čak i francuskog, pa i grčkog porijekla.
I premda je prije željela da se zove Sakura, po japanskoj trešnji, od trenutka kada je doznala šta znači njeno ime postala mu je privržena: zato što je pristajalo uz njeno biće. Ime Amarante krilo je u sebi sliku godišnjeg doba koje je ona najviše voljela, raznobojnost svega što sa svojim buđenjem donosi: plavog neba, zelenih pašnjaka i šuma, raznovrsnih životinja, mirisa lavande, i ono najbitnije- cvata japanske trešnje. Ime Amarante krilo je u sebi prizvuk svega onoga što je činilo njeno bajkovito djetinjstvo, koje je ostavila za sobom na planinskim brežuljcima. Čuvalo je u sebi ono za čim je najviše čeznula, i što je jednom kada je odrasla, izgubila.
***
Kazaljke na časovniku pokazivale su dvanaest i petnaest. Sunce je sada bilo na polovini neba. Njena crvena haljina bila je znatno ugrijana pod pritiskom njegove toplote, koja je bila veoma neobična za ovaj period godine.
Šetajući se u masi, Amarante je često bacala pogled ka zelkova stablima. Ona su među glavnim obilježjima ulice Omotesando. Kada bi pomislili na ovu ulicu, prvo što bi vam vjerovatno palo na pamet bila bi ova visoka stabla, koja su u izuzetno toplim periodima stanovnicima pružala prijatnu hladovinu. Međutim, ona još nisu bila olistala, na nesreću svih današnjih prolaznika; još nije bilo one hladovine koju su stabla pružala sredinom mjeseca maja. Sada se sjeti da joj je mama napomenula da kupi potrepštine za stan, pošto ona nije izlazila u ovo doba godine zbog alergije, a otac se kasno vraćao kući sa posla. Bila je na to potpuno zaboravila. Odluči da nastavi kamo je krenula, te da pri povratku kući kupi namirnice.
Utonula je u misli, prisjećajući se svog djetinjstva. Sjećala se svih onih dana ispunjenih dahom proljeća. Prohujalih godina prožetih mirisom lavande i cvata japanske trešnje. Kako čeznem za tim danima, mislila je. Ispustila je tužni uzdah.
Svako proljeće bi ju izmamilo iz stana u duge šetnje. Pored toga što bi nju izvuklo iz stana, ovo godišnje doba bi iz nje izvuklo najmilija sjećanja: sjećanja na godine provedene kod ujaka Yoshiroa i ujne Misaki, koja su je u isto vrijeme činila i sretnom i tužnom. Sretnom- kada bi se mislima vratila u djetinjstvo. Tužnom- kada bi se trgnula iz sjećanja i suočila sa sadašnjošću. Kao i svakog aprila, razmišljala je o tome kako je prije bila sretnija; kako je bosonoga Amarante koja je trčala i ležala po planinskim livadama i šumama bila mnogo sretnija nego ova sadašnja Amarante u Tokiju.
Sjećanja na ujnu i sve vezano za nju bi joj uvijek razmekšalo srce. Sada je samo jednom u šest mjeseci posjećivala nju i ujaka; ti susreti bi uvijek bili propraćeni tugom i suzama radosnicama. I premda su joj bili neizmjerno dragi, oni su je razdirali iznutra, jer nostalgija koja bi njeno biće obuzimala bila je skoro neizdržljiva. Pri svakoj posjeti bi isto tako odvojila vremena i odlazila na sva ona stara mjesta, koja joj u dubinama srca kao blago u škrinjici ostadoše zaključana. I usprkos tomu što ništa više nije bilo isto kao nekad, uvijek bi joj pri tim posjetama izazvale osmijeh na lice slike majušne, bosonoge djevojčice kako ushićeno trčkara prostranim poljima.
U ulici Omotesando, gdje danas sve vrijeme boravi sa roditeljima, samo proljeće budi ono najljepše u njoj i donosi joj istinsku sreću. Ono što je njeno ime, Amarante, čuvalo samo u tom periodu godine dobijalo bi potpuni smisao. Cvijet koji nikada ne blijedi. Ponovno se sada prisjećala ujninih riječi, kada ju je dok je bila djevojčica upitala za značenje svog imena.
I odista, ono što je u svom srcu čuvala nikada nije blijedilo; april ju je iznova podsjećao na ono što joj je najviše milo. U proljeće, Amarante je shvatala svoju istinsku prirodu.
Dugo je tako zadubljena hodala ulicom kada se najednom zaustavila; iz sjećanja ju je vratio sada izuzetno osjetan, dobro poznati miris. Znala je vrlo dobro šta je u smjeru kamo je išla… Nasmiješila se i krenula dalje. Više nije zainteresirano bacala pogled na radnje i izloge sa strane; u potpunosti je dopustila da je taj miomiris vodi ulicom. Skoro, još samo malo, mislila je. Potrčala je s radošću upijajući blaženi miris svog prohujalog djetinjstva. Časak poslije skrenula je na mjesto gdje se ulica Omotesando znatno proširila, i prešavši još otprilike stotinu metara, na prostranom mjestu kružnog oblika zatvorenog raznobojnim zgradicama i kućama, konačno se zaustavila.
Na ovome mjestu bile su ukrug poređane drvene klupe, a izuzev njih su se isticale dvije male pravolinijski raspoređene fontane. Izgledajući baš kao zatvoreni park, mjesto je bilo poznato kao jedno od najljepših i najmirnijih u čitavoj ulici. Amarante primijeti da su na klupama pretežno sjedili starci. Nekolicina njih znatiželjno upraviše poglede ka njoj. Sva zadovoljna što je napokon došla do cilja, sada se netremice divila onome radi čega je svakog aprila izlazila u duge šetnje.
U centru kružnog mjesta nalazila su se tri velika stabla, koja su naime bila njegovo glavno obilježje i atrakcija. Potpuno prekrivene cvijetovima, tanke grane, koje su se maltene spuštale do poda, lagano su se njihale pod pritiskom popodnevnog vjetra. Njihovi cvijetovi izgledali su potpuno bijeli, dok je vrhove latica krasila nježna roze boja, teško vidljiva od bijele koja je naizgled prekrivala cjelokupnu njihovu površinu. Latice cvijetova su se pod prisilom vjetra već opraštale od grana, padajući na tlo da bi se pridružile ostalima na rozebijeloj hrpi. Stabla su izdisala svoje neizmjerno lijepe mirise, odašiljući ih duž cijele ulice Omotesando. Bila su to stabla sakure u svom punom cvatu.
Kao i svaki put, Amarante je bila ispunjena istinskom srećom, no neizbježno i tugom, stojeći pod okriljem uličnih trešnji. Tužna je bila zato što je znala da će njihov cvat za nešto više od tjedna nestati, isto tako brzo kao što je i započeo…
Zaronila u more rozebijelih latica, radosnim očima nekadašnje djevojčice dugo je ostala posmatrati stabla.
Ispred nje se oslikavala prolaznost.
Gledala je u san.