Jedan sat odmakao je od ponoći. Nemirni talasi mora ratoborno su hitali prema obali. Crni oblaci prekrili su zvjezdano nebo, duž kojih su sada, grakćući, oblijetali gavrani. U njihovoj usplahirenosti krio se nagovještaj velike ljetne oluje.
Na usamljenoj obali sred svega toga stojala je, začuđujuće, ljudska prilika… Bio je to iznimno visok čovjek, srednjih godina. Posmatran sa obale, olujni prizor u tim trenucima izgledao je tako zastrašujuće da zasigurno ni najhrabrije ne bi ostavio u cijelosti ravnodušnim… No čovjek je bio u potpunosti smiren. Bio je nepomičan, prkosan, nepokolebljiv.
Njegov pogled prepun prezira.
***
Davno, u malom selu pored mora, živio je dječak srebrne kose. U skromnoj kući, sa majkom, budući da mu je otac još davno poginuo. Taj neobični dječak cijele dane provodio je plivajući i igrajući se na pijesku. Volio je obalu i more više od svega. Bili su mu draži od sopstvene kuće, koja mu je služila samo kao mjesto gdje će prenoćiti i zatomiti glad i žeđ. Vraćao bi se uvijek predvečer, sav prljav, a majka bi ga grdila zbog odjeće i njegove ukočene srebrne kose, koje bi bile prepune morske soli i pijeska. Ponekad bi se morao rastati na neko vrijeme od mora, kada je periodično sa majkom odlazio kod djeda i bake u grad. Čak i taj kratkoročni odlazak bi mu isuviše teško padao. Uvijek bi preklinjao majku da ga ostavi samog kod kuće, usprkos tomu što je znao da ona to nikada ne bi dopustila.
Dječak je veliki dio svoga djetinjstva provodio družeći se s morem. Ono što ga je najviše činilo sretnim bilo je pravljenje zamkova od pijeska na obali. Njegovi prvi zamkovi, koje je sagradio kao petogodišnjak, nisu bili ni nalik onome što je zamislio u svojoj mašti: ličili su na jadne, napuknute staje, i nisu mogli opstati ni mjesec dana. No, on je bio uporan i ambiciozan dječak, i nije odustao; dapače, njegovi prvi neuspjesi su ga mnogo motivisali. Od ranoga jutra, kada je miris mora bio neznatno blaženstvo, pa sve do predvečerja, marljivo je radio na gradnji svojih pješčanih zamkova. Ustajao bi u samu zoru, odlazeći na obalu da provjeri da li su oni još uvijek dobrostojeći. Trud se isplatio, i nakon dvije godine napornog rada na pijesku, gradio je sve veće, fleksibilnije i ljepše zamkove. Da je to bila naširoko štovana umjetnost, on bi se u svijetu zasigurno bio istakao. No nikada nije mario za okruženje i za svijet- pravljenje zamkova od pijeska za njega jeste bila vještina, posebna vrsta umjetnosti.
Dječak je također bio istinski sretan kada bi samo sjedio i gledao u more. Satima je znao posmatrati prekrasno plavetno prostranstvo, diveći se njegovoj gracioznosti. Jutra na obali su za njega bila najljepša; ne samo zbog jedinstvenog mirisa mora i nježnih talasića koji bi milovali obalu, već i zbog njegove harmoničnosti i čistoće. More mu se u rano jutro činilo kao da ga je netko tokom noći iznova stvorio. Napunio je osmu, pa desetu, pa naposlijetku i dvanaestu godinu, no njegova privrženost nije slabila… Naprotiv- njegova ljubav prema moru i obali bila je sve jača- kao da je od vode, iz samoga mora postao. Plivao je kao da je to svakoga dana bilo potpuno novo iskustvo. U stapanju s morskom vodom uvijek se osjećao dobrodošlim, slobodnim i zaštićenim- osjećao se kao da je i more prema njemu iskazivalo ogromnu ljubav i privrženost.
On je još od svoje pete godine vrlo dobro znao da je bio drukčiji od ostalih, da su ga svi smatrali čudnim i da ga nitko od njegovih vršnjaka nije želio pored sebe- ne samo zbog njegove specifične boje kose, koja je bila boje srebra i sada, u njegovoj dvanaestoj godini, sezala mu do sredine leđa, već i zbog toga što je toliko volio osamljenost, toliko vremena provodio u vodi i na obali; jer, ovaj svijet nikada nije imao tolerancije za različitost, za drukčije, i jer su uvijek bili meta oni koji su se izdvajali ili razlikovali od većine.
No dječak niti jednom nije pomislio da se mijenja, ili tobože prilagođava drugima… To je bio suštinski on. More je bilo njegova istina. Njegov sopstveni univerzum.
Međutim, on nije mogao ni slutiti šta mu je predstojilo… Nije znao da će se uskoro desiti nešto što će u potpunosti uništiti sav njegov svijet; nešto što će poput neizmjerno teškog plašta zakačiti sjenku na njega, koja će ga docnije mnogo, mnogo godina pratiti i mučiti.
Naime, jednoga ljetnog popodneva nebo se pomrači. Crnilo oblaka poput zgužvanog prekrivača prekrilo je plavetnilo nebeskog svoda, kojim počeše kružiti gavrani, stvarajući osjećaj velike nelagode. Ubrzo munja poput nebeskog svjetionika poče osvjetljavati valovito more, a grmljavina svojom jačinom stade zemlju potresati.
Za to vrijeme dječak je na obali usredsređeno pravio svoje pješčane zamkove. Bile su to iznimno velike utvrde, koje je gradio, održavao i čuvao duže no ikada prije: pune tri godine. Ogromni zamkovi sa nevjerojatnim kulama, sa mnogo vrata i prozora, hodnika, odaja i salona; svaki od njih sa svojim dvorištem, svojim unutrašnjim i vanjskim vrtom i lavirintom; svaki od njih sa mnogo zbijenih pješčanih kuća, zaštićen visokim, čvrstim zidinama i kapijom. Toliko su bile izvanredne, nepojmljive njegove pješčane građevine, i toliko su podsjećale na pravi pravcati srednjovjekovni zamak, da bi netko tko bi ih gledao pomislio da u njima zaista tajnovito žive mala ljudska bića, sićušnija od Swiftovih Liliputanaca: pučanstvo i dvorjani, sluge, vojnici i kraljevi- svatko od njih igrajući svoju ulogu i vodeći svoj mali, zasebni život. Zamkovi su štaviše bili natkriveni jednostavnom građevinom od drveta, kojoj su potpora bili četiri drvena stuba, koju je dječak sagradio uz pomoć jednog od susjeda, i koja je funkcionisala prvenstveno kao zaštita od kiše, a uz to i vrućine.
Dječakov skoncentrisani rad najednom prekide vrlo snažan potres, gotovo ga oborivši sa nogu… On je još kao petogodišnjak kroz prozor kuće fascinirano posmatrao prizor svake oluje, a kasnije se navikao i ohrabrio, te bi često nimalo uplašen boravio na obali za vrijeme njihovog trajanja. Ali, ovo danas je bilo drukčije. More, čiju je nježnost i ljepotu dječak toliko volio, sada se uzdizalo i do deset metara u zrak. U pitanju nije bila puka uznemirenost pred ljetnu oluju. Vazduh je sjekla napetost oštrija od samurajskog mača, odavajući prizvuk nečega… užasnog.
Svi žitelji sela izašli su na obale, pomno posmatrajući more. Sve kao da se desilo u jednom momentu. Kroz spoj olujnog užasa, buke i uznemirenosti dječak je čuo majku kako ga prigušeno doziva… Zbog potresa je uspaničeno kružio pogledom oko sebe, a onda primijeti: tamo negdje, daleko na podivljaloj vodenoj površini, mogao se jedva nazreti ogromni mračni talas, koji se poput reda vojske probuđenih morskih divova zaputio ka obali. Sav pretrnu i zadrhta. Jeza ga obuze i noge mu se sasjekoše; nije mogao da se pomjeri, kao da se u tom momentu obalni pijesak pretvorio u živo blato i zarobio ga… U tim trenucima užasa sjeti se da je slušao jednom od starijih (iako on u te priče nikada nije želio da povjeruje) o strahovitim giganstkim talasima nastalim usljed potresa u dubinama, koji su nosili sve pred sobom i priređivali katastrofe duž naseljenih obalnih mjesta. Dječak je gledao ka voljenom moru, po prvi put ga posmatrajući sa strahom, nevjericom i ogorčenjem u srcu. Gledao je sa suzama u očima, dok je voda lagano prekrivala, rušila i odnosila njegove velike zamkove od pijeska sa sobom.
Trznu se kad’ ga neko uze za ruku… Bila je to njegova preplašena majka.
”Požuri mili moj i ne gledaj iza sebe!!!”
Čas poslije bili su na uzvisini van sela. Ona kroz metež uoči jednoga od susjeda koji je već bio na motociklu. Poletjela je ka njemu, te uz velike užurbane molbe i njegov isprekidani govor i brzo odobravanje, postavila dječaka naprijed. Govorila mu je da se dobro drži, sve ga pritom ljubeći i plakajući. Dječak, koji je bio znatno ošamućen tim stanjem svekolikog nemira i halabuke, tek u tom trenutku shvati da ona ne ide sa njima. Snažno je zaplakao, krenuvši da siđe sa vozila… Ali već je bilo kasno: motocikl istog časa krenu velikom brzinom, pješčanim putem koji je vodio u pravcu suprotnom od sela i mora.
Ono što se dječaku tada duboko urezalo u sjećanje- sjećanje, koje nikada nije prestalo krvariti- bila je tužna majčina prilika, okružena mještanima koji mahnito trčaše na sve strane… Ostade mu jasan spomen na osjećaj užasa, bespomoćnosti i tupi bol u grlu od plača i vike dok je gledao za njenim sićušnim, uplakanim licem, za kojim se odlazeći uporno osvrtao, sve vrijeme se otimajući i udarajući susjeda kao zakletog neprijatelja ne bi li se oslobodio; čak i kada su bili vrlo daleko, još uvijek ga je kroz plač i kao kroz polusan slabašno udarao… Ostade mu, povrh svega, ugraviran u sjećanje prizor surovog gigantskog talasa, koji je bijesnio da odnese sve što je do tada on znao i volio, i sve u šta je vjerovao.
***
Padoše prve hladne, krupne kapi kiše. Čovjekova duga srebrna kosa kovitlala se na snažnom vjetru. Munja je blještala duž cijelog nebeskog i morskog prostranstva, praćena zaglušujućom grmljavinom. On je i dalje bio nepomičan. I dalje je njegovo lice odavalo potpunu mirnoću, potpuni prkos… Pogled mu je sve vrijeme bio prikovan za pokretna vodena brda, visoke mračne talase koji su sada na pomolu oluje vrlo daleko stremili, zapljuskujući mu stopala.
Dvadeset godina poslije, ponovno se nalazio na mjestu koje je jednom bilo sav njegov svijet.
Sjećanja su strujala sa oštrim vjetrom, pljuštala sa hladnom kišom, divljala sa razuzdanim talasima. Nekada je neizmjerno volio tu obalu i more…Volio je da seže pogledom ka njegovom divnom plavetnom beskraju; da se stapa s njime, uroni u slobodu, nježnost i sigurnost koju mu je pružalo. Volio je ovo more… Bilo je njegova religija. Njegova istina. A sada… sada je iz njegovih plavih očiju izbijala samo čista mržnja; da je sada imao moć bogova, cjelokupno more bi sa lica zemlje izbrisao- tolika je bila mržnja kojom je mrzio, prezir kojim je prezirao…
Mirnoća ga poče napuštati…
Svo biće mu pretrnu i zadrhta, baš kao i onda; najednom sav bi savladan jezom, užasavajućim osjećajem da ga je pijesak zarobio u mjestu, baš kao i onda.
Sveukupni scenarij počeo se nakon tolikog vremena živo odigravati ispred njega: gledao je kako voda ruši i odnosi njegove pješčane zamkove… Mogao je jasno čuti majčin povik i vidjeti njeno uplakano lice… Mogao je jasno čuti sopstvenu viku i plač, osjetiti kako mu tupi bol para grlo… Mogao je, ponovno, jasno vidjeti gigantski talas…
U tom trenutku on hitro zakorači i, ušavši do koljena u more, poput čovjeka skrenutog pameću poče sve snage pesnicama udarati po njegovoj nemirnoj površini… vikao je i neprestano silno udarao po vodi, kao da uopće nije imao namjeru da se zaustavi…
Tako to biva: najviše je čovjeka u stanju povrijediti- pa nadasve i uništiti- onaj kome i ono čemu svoje srce u potpunosti preda… Korijen mržnje prema moru ne bi izrastao u stablo, ne bi ga u tolikoj mjeri razdirao, da mu on prije toga nije predao svaki djelić svoje duše. A upravo ta gorkoslatka, neizmjerna mržnja bila je do danas njegov jedini smisao… Taj razbuktali, gnjevom prožeti plamen koji mu je od njegove tragedije gorio u srcu bio je sve što je za njega do danas postojalo, sve što je njegovo biće održavalo i sve što je njegovom životu davalo pravac…
Zamahivao je pesnicama, sve dok se naposlijetku u potpunosti nije prepustio talasima…
Prošlo je i preko dva sata, a on je još uvijek prepušteno, poput mrtvog čovjeka, plovio na valovitoj morskoj površini. Kiša i vjetar su postepeno jenjavali, talasi se smanjivali, a crni oblaci odmicali, svjetlucajući daleko na horizontu, otkrivajući preostale bljedunjave zvijezde. Kada se more sasvim smirilo, i kada se svjetlost zore obznanila na horizontu, on odluči da izađe iz vode…
Izlazeći na pješčanu obalu, zastao je tačno na mjestu gdje su nekada davno postojali njegovi ogromni zamkovi od pijeska… Istoga trenutka ugledao je tu dvanaestogodišnjeg sebe, dok strastveno i ushićeno, potpomognut vedrinom i ljepotom nastupajućeg jutra, sa sebi dosljednom usredsređenošću i vještinom gradi svoje veliko umjetničko djelo.
Koliko ga je sada sav život zabolio… Sa kolikom intenzivnošću ga je u ovim momentima prolaznost vremena boljela! Čak ni pogubni dan, koji mu je davno sve odnio, nije mu toliko isprobadao srce, koliko su to sada činile slike svega što što je nekada bilo i što je jednom imao, svega što je nekada na tom mjestu egzistiralo i zatim prestalo u stvarnosti da egzistira.
Stojeći sučelice moru, zamišljeno je posmatrao kristalno plavetnilo vedrog neba i sunce koje se lagano rađalo, obasjavajući mu lice i mokru kosu. Jutra na obali uvijek su za njega bila najljepša; more mu se u rano jutro činilo kao da ga je netko tokom noći iznova stvorio…
U tim trenucima on shvati: sada je sve bilo sasvim drukčije.
Njegova sudbina je bila tragična, njegov život ispunjen crnilom i patnjom, jad i bol koji su ga ovog jutra pogodili bili su neizmjerni- ali on iz vode nije izašao isti… Kao da je sva težina i muka koju je nosio na duši nestala, iščezla u njoj poput nakupljene prljavštine.
Shvatao je sada da je, suočivši se poslije svih tih godina sa morem, najzad smogao snage da se pomiri sa svojom prošlošću.
Da li se to desilo prosto zbog toga što više nije mogao da nosi svoju mržnju u sebi, ili pak zbog toga što je najzad proniknuo u svu njenu uzaludnost i štetnost, u tim trenucima on ni sam ne bi mogao sa sigurnošću kazati… Znao je samo da se osjećao preporođenim… neizrecivo slobodnim… kao Sizif koji se najzad oslobodio svoje stijene.
Konačno je uspio da oprosti moru.
