SENKA MARIĆ
Kada si počeo pisati? Da li se sjećaš šta je bilo prvo što si napisao i kako sada gledaš na taj tekst?
ZORAN FERIĆ
Prvo sam napisao pjesmicu o snjegoviću u 2. razredu osnovne škole. Ali to se, pretpostavljam, ne računa. S petnaest godina počeo sam ozbiljnije i više pisati, i to neku eskapističku i angažiranu poeziju. Eskapističku zato što mi je pomagala da se maknem iz stvarnosti koja mi se nije sviđala, a angažiranu zato što je nastajala pod utjecajem rock pjesama i Cohena i Dylana. To je još uvijek zamah pjevane poezije iz šezdesetih, ali kod nas su već sedamdesete. Moja tadašnja profesorica hrvatskog jezika, Leona Bauman, kojoj puno dugujem, rekla je da je to vrlo zrela poezija za nekog klinca od petnaest godina i tako su mi te prve pjesme objavili u školskom časopisu „Prolom“. A bilo je i dosta negativnih reakcija, i djece i profesora jer su pjesme bile pune alkohola, seksa, nasilja itd. Uglavnom svega onoga što se motivski nalazi i u mojim knjigama kasnije. Naš profesor iz marksizma i filozofije, legendarni Hak, dao je prvim razredima da o tim pjesmama napišu esej ili kritiku. Curica koja mi se tada sviđala, napisala je krajnje negativnu kritiku. Nije joj bilo jasno zašto tako mlada osoba piše o alkoholu i prostitutkama. Već tada sam znao da ću biti pisac kad odrastem. Odrastao nisam, ali nekakav pisac sam ipak postao.
SENKA MARIĆ
Prva objavljena knjiga bila je zbirka kratkih priča Mišolovka Walta Disneya (1996), nakon nje Anđeo u ofsajdu (2000), također zbirka priča. Potom su uslijedili romani Smrt djevojčice sa žigicama (2002), Djeca Patrasa (2005), Kalendar Maja (2011) i Putujuće kazalište(2020). Da li su kratke priče bile prelazna faza prema romanima ili ih još uvijek pišeš?
ZORAN FERIĆ
Nije to bila prelazna faza prema romanima, nego su neke od njih u jednom trenutku toliko narasle da su postale romani. I oni su me zaokupili posljednjih dvadesetak godina. Ali još uvijek volim kratke priče, pa i pišem. Objavljivao sam ih ovih godina na raznim mjestima, u časopisima, na portalima, u okviru raznih zajedničkih projekata. I sada, konačno, radim na zbirci kratkih i ne tako kratkih priča koje se neće pretvoriti u roman, iako i među njima postoji neka povezanost. Još nisam posve siguran kakvu zbirku želim, ali nadam se da će biti dosta kompaktna i tematski i stilski i da neće izgledati kao kompilacija onoga što sam u kratkoj priči radio do sada, nego sasvim nova, ozbiljna knjiga.
U posljednje vrijeme bombardiram se pričama i kraj kreveta mi stoje Joyceovi Dablinci, Priručnik za spremačice Lucie Berlin s čijom literaturom me upoznao kolega Roman Simić, Noć Iguane, Tenesee Williamsa, Služba, družba, prošnja, ljubav, brak Alice Munro, Autoportret s torbom, Semezdina Mehmedinovića, Fotografije kraja, Senka Karuze, a tu je i poezija, Knjiga praznika, Marka Pogačara i Trg, tržnica, nož, Martine Vidaić.
SENKA MARIĆ
U intimnom smislu koja bi to bila zavodljivost pisanja romana?
ZORAN FERIĆ
U jednom razgovoru, dosta davno, Robert Perišić mi je rekao da mu je teže pisati zbirku priča, nego roman. Da se u romanu postave likovi i odnosi i onda dosta toga odradi kontekst. To jest točno, ali i taj romaneskni kontekst ima svojih opasnosti. Recimo da počne nekontrolirano rasti jer odjednom svašta u njega može stati. Postoji realna opasnost da roman dobije elefantizam. A, s druge strane, kratka priča mora u nekoliko riječi ili rečenica stvoriti svoj kontekst, svoj glas i u stilskom smislu ona je rigorozna.
Ali u tome i jest zavodljivost romana. U njegovom polaganom rastu, u činjenici da sve što nam se događa, odjednom na ovaj ili onaj način nalazi svoje mjesto u romanu koji pišemo. Da je roman, na neki način, prevođenje. Prevođenje iz svakodnevnog i aktualnog u ono o čemu on govori. Zatim prevođenje iz direktnog jezika u indirektni, iz sjećanja u metaforu, iz čovjeka u lik. U romanu se živi, i kad ga pišete i kad ga čitate i taj život mi je zavodljiv.
Zanimljivo mi je i što se pročitani romani vraćaju i bude lijepe uspomene, poput ljudi i mjesta. Recimo, uvijek kad idem na plac, prolazim kraj jedne moderne višekatnice obojane u plavo, u sadašnjoj Galjufovoj ulici gdje su nekada stanove dobivali rukovodioci SR Hrvatske. Ta se kuća pojavljuje u Tribusonovom romanu Siva zona i kad god je vidim, na trenutak uđem u roman. I to je lijep izlet, taj trenutak u Sivoj zoni. A tako je i s drugim kućama i kvartovima. Na mom putu u školu, na Jagodnjaku, postojala je zanimljiva starinska kuća. Sliku te kuće imao sam uvijek kad bih čitao Proustov Caombray. To je meni ona kuća njegove tetke, ali, kasnije i njegova kuća. Bilo je lijepo, idući u školu, tih nekoliko metara živjeti u Proustovom romanu. Sada pak, kad idem u školu autom, prolazim kraj jedne kuće u istoj ulici, koju je, kako sam čuo, moj deda prepustio ženi koju je volio. Ona je opisana u poglavlju iz romana Putujuće kazalište pod naslovom Kuća na Šalati. Za nju me vežu uspomene na tu gospođu i na mog djeda, ali u zadnje vrijeme i na roman u koji su njih dvoje tako lijepo ušetali.
SENKA MARIĆ
U kontekstu vlastitog pisanja, šta je ono što te najviše zanima u književnosti?
ZORAN FERIĆ
Svašta me zanima. I u svakoj knjizi nešto drugo. Ponekad detalji, način na koji visi obješen čovjek, ponekad starinski kirurški pribor ili oblik sprovodne povorke. Ponekad opet ono na čemu počiva roman, njegova priča, likovi i odnosi među njima. Zapravo, kad sada mislim o tome, radi se o fazama. Prvo me privuče neka slika, neka scena ili rečenica i ona postaje ishodište. U njoj se onda skupljaju kao neke intuitivne energije koje će kasnije, ili neće, poteći iz romana. U slučaju Putujućeg kazališta to je bila jedna fotografija moje bake i djeda za vrijeme operacije. U slučaju Kalendara Maja to je bila zamišljena slika starog turističkog broda sa starim putnicima, likovima jednog ponovljenog maturalnog putovanja. To je predodžba broda izdaleka, ne vide se na njemu likovi, zapravo vide se samo kao grupa, kao mnoštvo. I onda sam taj grupni lik trebao pretvoriti u pojedinačne likove, a poslije toga morao sam im osim starosti koju već imaju, dati i mladost. Zanima me ta razrada, kreiranje osoba i njihovo kompiliranje od postojećih ljudi iz moje okoline. Zanima me također da svakome od tih likova dam neke stvarne osobine, da ih ubacim u neku stvarnu sliku iz vlastitog sjećanja jer mi se čini da onda dobivaju autentičnost.
I uvijek polazim od toga. Od detalja koji mi onda sugeriraju moguću cjelinu. Ali nikada ne razmišljam o smislu književnosti, o svrsi koju će taj roman ili zbirka imati u kontekstu aktualne hrvatske književnosti, ili aktualne stvarnosti. O angažmanu svoje literature dok pišem ne razmišljam. I zato mnoge moje knjige, na prvi pogled djeluju apolitično. Zato što je njihov interes više individualan nego društven. U tom smislu, sebe vidim kao pomalo autističnog pisca. Ali… s druge strane, nemoguće je zaobići društveni kontekst, on se uvijek pojavljuje, kao što su ideja ili ideologija uvijek upisani u tekst. Ali društveni kontekst se u mojim knjigama pojavljuje preko likova, preko onoga što oni misle, osjećaju, čega se boje. Sjećam se opservacija jedna mlade kritičarke o tome kako je moj roman Kalendar Majaapolitičan. Zaintrigiralo me to, a i tome valjda kritika služi, pa sam išao pobrojati indicije, aluzije, scene koje u romanu tvore taj društveni kontekst. I začudilo me, zapravo, koliko ih ima. Ali nisu vidljive na prvi pogled, a mnogim mlađim čitateljima niti razumljive. No, to je tako. Ne bih se mogao natjerati da pišem roman tako da prvo detektiram neki društveni problem, recimo diskriminaciju staraca u našoj kulturi, pa da taj problem krenem razrađivati kroz likove i njihove odnose. Ali ako krenem od priče i likova, od komičnih zapleta i njihovih sjećanja i prošlosti, na kraju Kalendar Maja i govori o diskriminaciji starijih.
SENKA MARIĆ
Putujuće kazalište je roman kojem je, sasvim opravdano, naklonjena i kritika i publika. Možeš li reći nešto o procesu pisanja tog romana?
ZORAN FERIĆ
Mislim da kod mene proces pisanja započinje slično kao i čitanje. Već godinama počinjem čitati nekoliko knjiga paralelno. Neke moram, neke želim, a neke pak čudnim kanalima dolaze do mene, pronalaze svog čitatelja. I u tom procesu obično mi se jedna od njih nametne kao najzanimljivija i onda nastavljam čitati samo nju. To najčešće nije jedna od onih koje moram pročitati. Tako je i s knjigama koje pišem. Već dugo godina paralelno započinjem nekoliko projekata, a onda se samo jedan nametne kao najzanimljiviji. Isto se dogodilo s Putujućim kazalištem. To je bila jedna od knjiga koju sam svakako planirao napisati, i to već dugo. Jedan od mojih prvih nenapisanih romana iz daleke 1988. imao je naslov Ljubavni roman, a bio je zapravo porodična kronika, ili saga. Još od tada svoju obitelj doživljavam i kao građu za roman, a taj roman kao dug najdražima. U trenutku kad sam počeo s Putujućim kazalištem, imao sam na umu dvije druge knjige. Jedna je bila roman u mladoj pjesnikinji s Down sindromom u koji je bila ubačena i njena knjiga pjesama, a drugo je bila knjiga priča koju sada pokušavam dovršiti. Neke bilješke za Putujuće kazalište već sam imao kad se on nametnuo kao knjiga koju ću prvo dovršiti. I tada je počeo relativno intenzivan rad.
Prvo sam zapisao svoja sjećanja na roditelje i čitavu svoju obitelj. Zatim sam gledao fotografije, čitao mamine bilješke koje je započela kad se razboljela i vodila ih sve do smrti, čitao sam pisma i dokumente. Fotografije su mi bile dragocjene jer su stvarale neku lijepu emociju. Pa iako sudbine tih meni jako dragih likova nisu bile lijepe, dapače bile su tragične i ironične, sjećanje je bilo lijepo. Dosta toga je u ovome romanu proizašlo iz nostalgije.
Počeo sam iz sjećanja na jednu fotografiju moje bake i djeda koji operiraju pacijenta. Imaju kirurške maske preko lica i ne može ih se prepoznati. Bilo je u tome nostalgije, ali nostalgije iz druge ruke ako mogu tako reći, jer ni tu baku ni djeda nisam upoznao. Baka je umrla na porodu, a djeda su ubili, vjerojatno ustaše, za drugoga rata. Ali, bilo je i ironije, jer je to jedina fotografija na kojoj su baka i djed zajedno, a ne možemo ih prepoznati. Čini mi se da je čitav ovaj roman proizašao iz dva osnovna modusa: nostalgije i ironije.
SENKA MARIĆ
Kako se radi o autobiografskom romanu, vrlo mi je zanimljivo pitanje istine. Pri tome ne mislim na doslovno prenošenje stvarnih događaja u tekst i nepostojanje fikcionaliziranja, niti na ono što smatramo književnom istinom. Zanima me pouzdanost sjećanja i način na koji se ono tretira u tekstu. Koliko je to za tebe bio izazov i kako si se iznosio s njim?
ZORAN FERIĆ
Ima ljudi koji se odlično sjećaju, a i onih koji se sjećaju puno slabije. Bio sam uvjeren da pripadam u ove prve. Zato što su mi sjećanja izgledala tako plastična, tako živa. Sve dok se nisam uvjerio koliko su nepouzdana, ili čak potpuno kriva. Da se izvrsno i vrlo živo sjećam nečega što se uopće nije dogodilo. Tada mi je postalo jasno da je već dio mojih sjećanja izmišljen. Da i nesvjesno stvaram slike, nadograđujem, vizualiziram detalje kojih nikada nije bilo, da se sjećam i ljudi kojih nije bilo. I da je dosta mojih uspomena zapravo u domeni lažnoga sjećanja.
Iz djetinjstva odlično se sjećam dječaka kojega su moji mama i tata prozvali Mataušek. On je bio crnomanjast, izduženog lica, guste crne kose koja je djelovala kao konjska griva, uvijek obuven u crne gumene čizme. Igrali smo se s njim svi mi iz moje kuće, ali i iz donjeg dijela ulice. Godinama je Mataušek bio za mene stvarnost. Sve dok se o njemu nisam raspitao kod svojih prijatelja iz ulice. I nitko nije znao za njega, nitko ga se nije sjećao. Njih pet ili šest. Jedino ja imam u svijesti vrlo živo tu njegovu sliku kako stoji na ulaznim vratima našeg stana s drugim mojim prijateljima i moli moju mamu da me pusti da se idemo igrati. Ni stariji iz naše kuće nisu se sjećali Mataušeka. Ni moj otac, kojeg pamtim jako dobro kako izgovara to ime „Mataušek“. Nije stoga čudno što jedan od glavnih likova romana Kalendar Maja, Roman, izgleda kao taj dječak, što se ponaša tajanstveno i doista ima neke karakteristike izmišljenog lika koji u jednom trenutku nestaje.
SENKA MARIĆ
Kako si se osjećao kada si završio taj roman i kada je on otišao u štampu? I na koji način ga doživljavaš sada, nakon više od godinu dana njegovog samostalnog života?
ZORAN FERIĆ
Završavanje ovog romana nije bio jedan trenutak. Nije bilo onoga, stavio sam zadnju točku, obrisao znoj sa spisateljskog čela i natočio si whiskey. Prvu verziju dovršio sam po prilici godinu dana prije nego što je roman izašao. Urednik Drago Glamuzina imao je jedan ozbiljan prigovor: previše dokumentarni pristup koji je onemogućavao uživljavanje u tekst. Zatim za djelomičnu preradu trebalo mi je godinu dana. Naravno, ni ja nisam bio zadovoljan tom prvom verzijom. To nije priča samo o dovršavanju Putujućeg kazališta. Slično je bilo s Kalendarom Maja. Kratio sam ga za oko 250 kartica, a dodao 50 novih. Svjestan sam da je dovršavanje romana proces. Osim toga, dok pišem prilično sam nemaran oko nekih činjenica, recimo matematike. Ako se netko rodio 1929. Godine, koliko ima godina 1941. kad počinje rat? Taj nemar u procesu pisanja, puno me košta u završnoj fazi romana jer moram sve te situacije ponovo provjeravati. A kad sam stvarno gotov, kad roman poslije lekture i korekture ode u tisak, više sam uplašen nego sretan. Strah me je da je se nešto od tih materijalnih pogreški prošvercalo i u konačnu, otisnutu verziju.
A sada, nakon godinu dana, taj me je strah napustio, djelomično i zahvaljujući brojnim ljudima koji su mi se javili i rekli da im se roman sviđa. Međutim, sada imam drugi problem. Nikako da izađem iz njega, da ga se konačno oslobodim. S prethodnim knjigama išlo je lako. Kad bih dobio svoje otisnute primjerke, stavio bi ih u policu i jedna etapa je bila gotova. Znao sam da se više neću vraćati tom tekstu. Ali i da neću više o njemu misliti. S Putujućim kazalištem je drugačije. Još uvijek ga sanjam.
SENKA MARIĆ
Ako se ne varam poeziju nikada nisi objavljivao, ali da li se je ikada pisao ili barem pokušavao pisati?
ZORAN FERIĆ
Osim one tinejdžerske poezije u školskom časopisu, do sada nisam objavljivao poeziju. Pisao sam je za takozvane „osobne“ potrebe. Jednoj Tanji iz Osijeka napisao sam sonetni vijenac. Zamislio sam da tih 14 soneta, zajedno s magistarskim, budu presjek književnih stilova od renesanse, od pravih petrarkista, do Mrkonjića. Velik posao, dobra vježba, štosan poklon jednoj studentici Engleskog jezika, ali traljava lirika. Ali spremam se objaviti poeziju u okviru romana, ako ih dovršim. I roman o Zuzi Krstinić, pjesnikinji s Down sindromom, imat će u sebi malu zbirku njezine poezije. Prilično mi je to težak zadatak, pisati tako specifičnu liriku. I roman s naslovom Ljubavnica, koji spremam kao homage Marguerite Duras i njenom Ljubavniku, imat će u sebi nešto kao malu zbirku pjesama.
Fasciniraju me romani koji kombiniraju liriku u prozu, kao što su Blijedi oganj, Nabokova, Doktor Živago ili roman Tri, Drage Glamuzine. To istraživanje rodova unutar jednoga teksta jako mi je zanimljivo.
SENKA MARIĆ
Zanimljivo mi je da si također pisao i objavio dvije slikovnice za djecu, San ljetne noći i Suze svetog Lovre. Ta vrsta narativa, koja se obraća djeci, nažalost je prilično zapostavljena od strane „ozbiljnih“ književnika. Kako je došlo do te ideje i šta je ono što te je privuklo da se okušaš i u tome?
ZORAN FERIĆ
Prije puno godina postojala je ideja da pisci za odrasle naprave seriju slikovnica. U okviru tog projekta, napisao sam slikovnicu San ljetne noći, koju je sjajno ilustrirao Dominik Vuković. Napisao sam je po jednom svom starijem, neobjavljenom romanu za odrasle. I onda je dugo godina stajala tako napisana, ali bez jasne ideje treba li biti objavljena. Prije par godina Drago Glamuzina ju je odlučio objaviti s tim ilustracijama Dominika Vukovića. Zamislili smo seriju slikovnica koje bi se tematski naslonile na zbirku Priče iz Shakespearea, koji su napisali Charles i Mary Lamb. San ljetne noći prva je u toj seriji. Onda smo objavili slikovnicu Suze svetog Lovre, koja se tematski ne uklapa u tu seriju, a i nju je ilustrirao Dominik Vuković. Upravo radim na trećoj slikovnici, koju će isto tako ilustrirati Dominik, a zove se Romeo i Julija. I dok je San ljetne noći slikovnica koja je govorila o smrti majke glavnog lika, dječaka koji se zove Dado, Romeo i Julija govori o njegovoj dječjoj ljubavi prema puno starijoj djevojci koja ga čuva.
Na pisanje slikovnica naveo me, dakle, jedan izdavački pothvat, ali počeo sam s vremenom uživati u tome. Uživam u ludizmu koji mi omogućuje taj dječji glas malog Dade. Uživam u tom, odraslima krajnje čudnom pogledu na svijet. A s druge strane, dječja je književnost neobično važna. Pogotovo je važna danas, kad se borimo da čitanje kao aktivnost uopće opstane. Često sam govorio kad su me pitali zašto još uvijek radim kao profesor u gimnaziji, da si u malom jeziku i maloj zemlji ne možemo dozvoliti da budemo samo pisci, moramo biti i oni koji navode na čitanje, propagiraju čitanje i rade na tome drugim sredstvima, ne samo pisanjem knjiga. Sada tako mislim i o knjigama za djecu. Možda si ne možemo dozvoliti da budemo samo pisci za odrasle. Jer, u jednom trenutku, biološki, ali i kulturološki, više neće biti odraslih koji čitaju.
I, moram priznati, jako uživam u ilustracijama Dominika Vukovića. Ako su moje knjige razlog što postoje ti sjajni crteži, napisat ću ih još deset.
SENKA MARIĆ
Kako i kada pišeš? Da li postoji unaprijed zacrtan plan ili puštaš da te priča sama vodi?
ZORAN FERIĆ
I jedno i drugo. Napravim relativno precizan sinopsis što se mora dogoditi u pojedinom poglavlju. To je taj zacrtan plan. A onda u drugom dokumentu puštam da me priča vodi kuda ona hoće. To drugo su zapravo bilješke za pojedine scene romana i tu se nastojim maksimalno osloboditi okvira i stega teksta, ponekad i gramatike. Ti dijelovi izgledaju kao nadrealistički tekstovi, nastaju automatskim pisanjem i slobodnim asocijacijama. Poslije uzimam dijelove tih tekstova i uklapam ih u priču ili roman. Jer pisanje proze, pogotovo kompleksnijih knjiga, zahtijeva i disciplinu i okvir, ali i jezičnu slobodu. Ponekad ispada da scenarij pojedinih poglavlja pišem samo zato da bih ga u procesu pisanja mogao napustiti. To je ono, kao kad unaprijed spremiš govor vrlo precizno, a onda pred slušateljima odustaneš od tog napisanog i govoriš iz glave. Tako da su moje priče i romani hibrid onoga iz glave i plana.
SENKA MARIĆ
Da li pišeš lako ili teško i koliko se vraćaš na napisano?
ZORAN FERIĆ
Prije bih rekao da pišem teško, nego lako. Do sada se ispostavilo da mi za roman treba oko pet godina. Istina, to su bili kompleksni i relativno debeli romani, ali i pet godina je dugo vremena. Ono što mi je važno u procesu pisanja je odgovarajući ritam. Ni brzo ni presporo. Važno mi je kad počinjem priču ili roman da krenem od nekog efektnog početka i da držim taj ritam. Što znači da, kad se vratim na tekst, a vraćam se uvijek kad počinjem i završavam pisanje, dakle kad se vratim moram vidjeti da to nekako i stilski i jezično izgleda. Mora mi se svidjeti da bih imao motiv za dalje. Zato ne pišem kao neki kolege koji prvo ispišu cijelu priču, kao bilješku i nečistu verziju, a onda je prepravljaju. Prepravljam i ja, ali da bih nekako uopće došao do kraja mora se to i meni nekako svidjeti. Moram vidjeti potencijale te priče.
Dakle, u procesu pisanja se jako puno puta vraćam na tekst. Ali kad završim i kad knjiga izađe, više se s njim ne bavim. Dapače, vrlo mi je teško raditi na knjigama kad su već neko vrijeme bile u javnosti.
SENKA MARIĆ
Koliko ti je u procesu rada važna uloga urednika?
ZORAN FERIĆ
U ovih dvadeset i pet godina koliko objavljujem knjige imao sam samo dva urednika. Miroslava Mićanovića u Nakladi MD i Dragu Glamuzinu u Profilu i v.b.z.-u. Siguran sam da je uloga urednika izuzetno važna za krajnji proizvod, dobru knjigu i da pisac s urednikom mora tijesno surađivati. Mislim da kao pisci moramo biti otvoreni savjetima, ne samo urednika, nego i kolega kojima smo prije objavljivanja poslali rukopis da nam daju svoje mišljenje. To ne znači da kao pisci gubimo svoje ja, da gubimo originalnost ili da nam urednici pišu knjige. Često ponavljam da je knjiga jednim dijelom i kolektivan proizvod. I ne samo u segmentu lekture, korekture ili naslovnice, nego i u ovom segmentu stvaranja i popravljanja teksta. I Miroslav i Drago bili su mi izvrsni urednici.
SENKA MARIĆ
Dobitnik si nagrada Ksaver Šandor Gjalski, i to dva puta, za knjige Anđeo u ofsajdu (2000) i Putujuće kazalište (2021), isto nagrade Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo za Kalendar Maja (2011), te nagrade Kiklop za najbolje prozno djelo godine za isti taj roman (2012). Kako gledaš na nagrade, koja je njihova važnost?
ZORAN FERIĆ
Za ovako potplaćenu struku, za književnost maloga jezika i s malo čitatelja, nagrade su važne zbog više razloga. U prvom redu mogu financijski pomoći autora koji ne može živjeti od prodanih primjeraka, recimo romana, nego uvijek ima neke dodatne posliće da zaradi. Zatim i zbog književnog života, nagrade pomažu da pisci budu vidljivu u javnosti, nagrade su, na neki način, i potvrda vrijednosti određene knjige i bez njih teško da bismo mogli zamisliti dinamičan književni život. A za pojedinog autora dobivanje neke važne književne nagrade je izuzetno važan motiv. Pogotovo u situaciji kad književnost i kultura sve manje znače i kad se za njih moramo boriti.
Naravno, književne nagrade često postaju i razlog sukoba ili nezadovoljstva dijela pisaca, propituju se kriteriji, objektivnost/subjektivnost itd. Ali to je igra na koju pristajemo, kao što pristajemo na pravila nogometa i kad naša momčad gubi. Ima i pisaca koji odbijaju nagrade načelno i mogu reći da i taj stav razumijem i treba ga poštovati.
SENKA MARIĆ
Po tvom mišljenju, kakva se danas piše književnost u regiji? Da li postoje dominantni trendovi, dominantne teme?
ZORAN FERIĆ
U regiji, na ovom bivšem jugoslavenskom prostoru danas se piše izvrsna književnost. U svakom slučaju ona koja je i kvalitetom i zanimljivošću ravna bilo kojoj književnosti velikoga jezika, engleskoj, francuskoj, ruskoj ili poljskoj. I ne možemo reći da je to samo sada, mi smo oduvijek na ovim prostorima imali izvrsnih pisaca, samo je bilo pitanje u kojim krugovima ili, danas jezicima, što se pisalo izvrsno. Recimo, dok sam studirao, u osamdesetima, jako je kvalitetna bila srpska proza. Generacija Kiš, Pekić, Kovač ostavila je itekako svoj trag. A i oni mlađi, kao što je David Albahari. U to vrijeme hrvatska književnost je imala kvalitetniju poeziju, u Sloveniji su pak bujali avangardni trendovi. I u okviru bosanske književnosti nastajala su izuzetna pripovjedačka djela. Uglavnom, mi se svakako možemo mjeriti sa svijetom, ako je takvo mjerenje uopće potrebno.
Dok sam bio u žiriju v.b.z.-ove nagrade, a to je bilo 14 godina, imali smo tamo jasan uvid što se piše u okviru bosanske, srpske, crnogorske i hrvatske književnosti. Mogli smo lijepo vidjeti trendove. Odjednom bi se, jedne godine, pojavili ratni romani, ili druge recimo fantasy, treće autobiografsko štivo. No, često ono najkvalitetnije nastaje izvan trendova, posve individualno.
SENKA MARIĆ
Koja je uloga tradicije?
ZORAN FERIĆ
Da bih odgovorio na ovo pitanje trebala bi mi cijela knjiga. Ili barem nešto u obimu prosječnog doktorata. No, ono što mogu reći ovako na brzinu je da tradicija i pomaže i smeta istovremeno, ali bez nje ništa nije moguće u književnosti. Ako pak uzmemo pridjev „tradicionalno“, „tradicionalna knjiga“ to ima pomalo i pejorativno značenje.
SENKA MARIĆ
Godinama si voditelj kreativnih radionica pisanja proze. Koliko te taj rad ispunjava i na koji način?
ZORAN FERIĆ
Taj rad mi malo popunjava prihode. Ali da je samo do novca, odavno bih prestao. A sada to već radim dvadesetak godina. Kreativna radionica je u prvom redu jedna lijepa izmjena iskustava. Polaznici uče od mentora, ali bome i mentor od polaznika. Jedni drugima daju ne samo neke nove uvide u tehniku i značenje pisanja, nego i motivaciju. Uloga mentora, kako je ja shvaćam tu, jest da bude koordinator u diskusiji, da postavlja prava pitanja o određenom tekstu i da ljude motivira na raspravu. S druge strane, ono što je dragocjeno na radionicama je grupa. Kao što u psihijatriji na grupnim terapijama često liječi grupa, tako ovdje grupa poučava. Pojedini polaznici vide na koje se sve načine može obraditi određena tema. Ako polaznika ima desetak, to je desetak različitih obrada neke zadaće ili teme. Time svaki pojedini polaznik ili polaznica vidi što se sve može s tom temom, i naravno, ne kreće se samo u okviru vlastite svijesti i tehnika, nego vrlo brzo uči.
SENKA MARIĆ
Može li se nekoga naučiti da piše? Koliko je u samom pisanju zanatskog, koliko talenta ili nečega trećeg?
ZORAN FERIĆ
Obično se kaže da se ne može nekoga naučiti pisati. To se često čuje u javnosti kad se želi reći da su takve radionice besmislene. Ja bih tome nešto dodao. Ne možete osobu naučiti, ako ona to sama neće. A ako hoće, može dosta toga naučiti. Ključ je htijenje i posvećenost. I naravno, talent, ma što to bilo. Vrlo se jasno vidi na radionicama tko je posvećen/posvećena književnosti. I takve osobe onda ustraju, obiđu više radionica, objave prvu knjigu i često na kraju postanu pisci. Mnogi moji današnji kolege prošli su, između ostalih, i moju radionicu. Svugdje su naučili pomalo, upoznali ljude, proširili vidike, radili…
SENKA MARIĆ
Trenutno si i predsjednik Hrvatskog društva pisaca. Koji je svrha i važnost takvih društava danas?
ZORAN FERIĆ
Cehovska udruženja ili udruge su važne za bilo koje zanimanje, a rekao bih da su osobito važne za pisce. Oprostite što se ponavljam, ali u maloj zemlji i malom jeziku, gdje se ne čita previše, niti pisac ima neku naročitu javnu ulogu, ako ne napiše „Jebo vas Vukovar“ pa se čitava zemlja digne na noge, dakle u takvoj zemlji, udruga pisca je važna iz više razloga. Iz događanja oko Borisa Dežulovića to se jasno vidi. Potrebno je provocirati rigidnu, pohlepnu i nekrofilnu vlast da bi javnost uopće primijetila glavni problem – zloupotrebu stradanja Vukovara u političke svrhe. Posao novinara i pisca, ako ga se želi dobro i pošteno obavljati, nije bez opasnosti. Zato strukovna udruga i služi tome da reagira ako napadi na pisca postanu naročito maligni.
Ali u prvom redu strukovna udruga služi za reguliranje statusa. Pisci koji su slobodni umjetnici, a i oni koji uz pisanje obavljaju neki drugi posao, predavački ili novinarski, mogu dobiti potvrdu koja omogućuje manji porez. Onima koji žive od honorara, to jako puno znači. Osim toga udruga pisaca obavlja i neki sindikalni posao. Pokušava riješiti probleme koji muče struku. Pokušava postići da se piscima redovito plaćaju honorari u časopisima, na portalima, uostalom tamo gdje pisci sve rade. A svi portali ili časopisi koji se financiraju iz proračuna, dobivaju sredstva od Ministarstva kulture i medija, moraju zadovoljiti i taj uvjet. Honorar piscu. Zašto govorim o tome? Zato što to donedavno nije bilo slučaj. Pisci ne samo da su bili tragično potplaćeni, bili su i neplaćeni. Zatim, tu su programi u koje se mogu uključiti naši članovi i preko Hrvatskog društva pisaca aplicirati za financiranje tih programa. Tu su i javne reakcije na izrazito toksična događanja u društvu, a koja se tiču kulture i književnosti. To su i reakcije ako neku našu članicu ili člana naročito ružno napadaju u javnosti zbog njihovih tekstova, kao što je sada slučaj s Borisom Dežulovićem. Pri tome ne mislim na polemike, nego na prijetnje fizičkom silom i tužbe.
SENKA MARIĆ
Pitanje koje je sigurno nezahvalno, ali ipak me zanima, da li misliš da si napisao svoju najbolju knjigu ili tek treba da je napišeš?
ZORAN FERIĆ
Nadam se da nisam. Iako sam s više strana čuo da mi je ovo najbolja knjiga u opusu, ne mislim da je to tako. Ona je, možda, malo drugačija, možda u njoj ima malo više čovjekoljublja, iako čovjekoljublje u književnosti nije moja furka. Nadam se da ću napisati još knjiga. Dakle, ne mislim da je najbolja, što to uopće znači, ali da je momentalno najdraža, to je sigurno. Ona posljednja uvijek je najdraža. Ova će možda to i ostati jer govori o meni jako dragim ljudima.
SENKA MARIĆ
Na čemu trenutno radiš?
ZORAN FERIĆ
Radim na knjizi priča koja će se vjerojatno zvati Spiderman, to je radni naslov. Što će se na kraju iskristalizirati kao naslov to još ne znam. Pišem bilješke za roman Ljubavnica, koji sam već spomenuo, upravo sam završio slikovnicu za djecu pod naslovom Romeo i Julija, a imam i poludovršeni roman o pjesnikinji s posebnim potrebama. A radim s Goranom Kulenovićem i na scenariju za kriminalističku seriju pod radnim naslovom Gladne kosti.
SENKA MARIĆ
Kakvu književnost čitaš? Postoji li knjiga koju misliš da bismo svi morali pročitati?
ZORAN FERIĆ
Ne postoji jedna, nego knjige. Kiš kaže da nisu opasne knjige, opasna je jedna. Dakle, u svakom slučaju, mislim da bismo svi trebali pročitati više knjiga, više autora iz različitih tradicija i jezika i s više kontinenata. Bit književnosti i čitanja, čini mi se, jest upravo to – uvid u različite svijesti različitih ljudi u različitim epohama i kulturama.
SENKA MARIĆ
I konačno, ako postoji prostor za odmor, kako se odmaraš?
ZORAN FERIĆ
Kuham. Obožavam kuhati za prijatelje i kolege. Skuham, recimo, srnetinu ala vild, ispečem roštilj, prijatelj pisac Senko Karuza kod mene ispeče murinu s krumpirom, nahranim ljude, a onda, u zadnje vrijeme, odem spavati, a u mojoj kući se nastavlja tulum. Drago Glamuzina je to lijepo opisao u romanu Drugi zakon termodinamike.
Fotografija: Richard Schuster
