U SNIJEGU
Ostarjeli, bez djece, bili su poput dvaju suprotnih zidova kuće: zajedno su držali krov, ali nisu se dodirivali. Bila mu je neradna subota, a supruga se rano javila. Probudila ga je kloparanjem papuča, šumom vode iz kotlića WC-a, zveketom suđa i glazbom s radija. Nevoljko je ustao i popio kavu sa ženom, u tišini kripte. Kasnije, već je pokorno gurao kolica labirintom trgovačkog centra. Amalija je u njih neurotično bacala stvari s polica, kao majmun kokosove orahe s palme. Kad je zapela na odjelu kozmetike, utekao je u svoju oazu, na odjel voća i povrća. Međutim, ubrzo…
– Kakve to šampinjone uzimaš?! Biraj ove sitnije! – iza leđa mu je zagrmio disonantni glas.
Od njegova vibrata lecnula se i trgovkinja kraj vage. U natezanju oko kolica, jer nisu uspjeli odlučiti tko će gdje stajati u prolazu kraj blagajne, Amaliji je pukla peta na čizmici.
– Evo, vidi što si napravio! – uzela je otpalu plastiku u ruku i prijekorno je podnijela Ladislavu pod nos.
– Bila je previsoka – ravnodušno je prokomentirao.
Natovaren vrećicama s kupljenom robom, hitao je prema kolima, a ženica je skakutala za njim poput šantave kokoši.
– Ovakva ne idem kući! Tu na katu je prodavaonica cipela, kupit ću si nove čizme! – bjesnila je ponižena.
– Dobro, dobro, samo da stavim vrećice u auto.
Mrzio ih je, ali ti su robni centri bili pravi mali gradovi. Sve si imao na jednom mjestu. Kad se ženka opet pristojno obuje, možda će se smiriti. Pokretnim su se stepenicama odvezli na kat, čak ju je i primio pod ruku, pomogao joj da došepesa do salona obuće.
– Oh, imali ste nezgodu! Izvolite… Mogu li vam pomoći? – odmah im se obratila dotjerana prodavačica.
Amalija ju je dekapitirala pogledom, zauzela gard ohole carice, pa počela sama prekapati po stalažama. Suprug je sjeo na prvu stolicu, načinio gadljivu grimasu i stao pretraživati kad li je ono prestao krotiti njenu uznositost.
– Laci! – zazvala ga je preko ramena. – Što kažeš na ove?
Ovaj upit značio je naredbu da ustane, pogleda izabrani model i kaže svoje mišljenje. Umjesto da je izvrši, ostao je sjediti, ukopan u sebe.
– Prekrasne su! Ja bi ih uzela…
Okrenula se prema njemu, naporna, dosadna k’o tijesne gaće. U ruci je držala narančastu čizmu od antilopa, s petom od petnaest centimetara visine. Laciju se učinilo da mu se zabola u trbuh. Izazvan tolikim neukusom, ipak se morao oglasiti.
– Prvo si slomila petu na obući, a sad, izgleda, želiš i svoj zglob… slonovski!
Zadnju je riječ ipak izgovorio u sebi.
– Ma je, peta je visoka, ali pazit ću. Ionako svuda idemo autom.
– A kakva je to boja?! Daj, ispast ćeš smiješna, prestara si za taj model. I još brušena koža… To nije ni za kišu ni za snijeg.
Na primjedbu o dobi, uvrijeđeno je stisnula usne. Sada još odlučnija, nije htjela odustati od svog izbora.
– Uzet ću ih i gotovo! I boja i dizajn su fenomenalni.
Međutim, ispostavilo se da nemaju njenog broja. Izbezumljena od nezadovoljstva, uporna, nerazumna, nepopustljiva poput razmažene primadone, uzela je izložak s police, onaj koji ju je privukao. Suprug je kolutao očima. Otjerala ga je iz fotelje, sama se uvalila u nju, pa stala gurati odebljale noge u premalene utore. Otpuhujući, znojeći se i kriveći prste, čak slomivši i jedan nokat, uspjela je zakopčati zaporke na obje čizme. Slavodobitno je ustala. Mučeći se da ne pokaže bol pri hodu, odbacila je stari par obuće u koš za smeće. Zasigurno, tome nije bio namijenjen.
– Platila bih – ledenim tonom obratila se zgroženoj prodavačici.
Djevojka je sažalno gledala utučenog pratitelja goropadne babuskare.
– Kad ih malo razgazim, biti će ”ajnc a” – šepurila se Amalija.
– Mislio sam da ne smiješ previše hodati na tim osjetljivim štiklicama.
– Ma, toliko sam zadovoljna da te častim kavom. Unatoč tvojim zajedljivim primjedbama.
Laci se stidljivo ušuljao u bistro, slijedeći svoju partnericu. Iznad ljubičastog šala, njeno je lice sjalo poput neonskog natpisa. Iz jarko zelenog, kratkog, strukiranog kaputa, ispali su ”stupovi” u tamnoplavim, vunenim čarapama i uronili u vidno premalene, drečave nazuvke. Dama je ponosno prekrižila noge, pa nježno pomilovala meku saru. Muž je lebdio u dimu svog napitka, ogradio se, opijao egzotikom mirisa čaja.
– Fuuuj, kava je odvratna! Rijetka… Pofarbana vodica – javila se Amalija prigovorom, pri prvom gutljaju.
– Ostavi ako ti ne valja – ljutio se Laci, njen ga je povik vratio u njihov zajednički život.
– Već sam platila pa ću i popiti – inatila se i obilno dosipavala šećer u napitak.
U koračanju prema automobilu, osjećaji prema novom modnom detalju već su joj se podvojili. Čizme je zavoljela na prvi pogled, ali sad ih je već i mrzila, zbog boli koju joj nanose. S olakšanjem se bacila na mjesto suvozača, pa ispružila noge. Osjetila je pulsiranje u stopalima. Ladislav je pokrenuo motor, provukao se kroz nekoliko snijegom zametenih ulica, pa izbio na očišćenu magistralu. Unatoč boljoj prohodnosti, nastavio je gmizati. Nije mu se žurilo kući. Amalija bi ga mogla zaposliti čišćenjem ili nekom sličnom aktivnošću. Pogledao ju je krajem oka. Opet se mrštila.
– Kaka mi se – rekla je.
Preslatka kava uznemirila joj je crijeva.
– Izdrži do kuće – zlurado joj je predložio, ne skrivajući nasladu.
– Neću moći! Stani na nekom parkingu.
Na prvom ugibalištu, sišao je s ceste. Van očišćenog kolnika, sve je bilo pod snijegom. Promjena podloge vozilu nije zasmetala, bilo je opremljeno novim zimskim gumama. Vozač je izbacio mjenjač iz brzine, stavio motor u prazni hod, ali ga nije isključio. Želio je sačuvati toplinu koju je postigao u kabini. Malo je spustio naslon sjedala i zavalio se. Suputnica je i dalje sjedila, nije izlazila. Zalijepila je pogled na muža, zapanjena.
– Što je, zar ne ideš?! Više ti nije sila?
– Pa mislila sam da ćeš sa mnom!
– Zašto?! Da ti čuvam stražu?
– Pa da… i to. Osjećala bi’ se sigurnije.
Laci je uzdahnuo, po tko zna koji put tog dana. Izvukao je ključ iz kontakt brave, pa izišao na zimu. Vodio je suprugu malo dalje od ceste, van vidokruga vozila što su prolazila. Opet je smiješno nabadala po dubokom snijegu. Ne bi li joj olakšao hod, poveo ju je preko zaleđenog ribnjaka, koji se uviđavno pojavio na njihovom putu. Preko zgrušane vode, nebo je nasulo tanak sloj suhog, svjetlucavog paperja. Ubrzo, muž je čuvao njen kaput i torbicu, a Amalka je čučala u golom grmlju, nekoliko metara dalje. Zimsko plavetnilo blistalo je poput stakla, spremno da se raspukne od studeni. Da se teškom obućom nije ukopao u tlo, Ladislav bi, djelovanjem svog izmijenjenog opažaja, možda čak i poletio. Opet se izvukao iz nametnute, nepodnošljive zbiljnosti. U usporednom, za nj podjednako stvarnom svijetu bez zvukova, svi su likovi i obrisi bili tek svjetleće hidre. Drhturili su i migoljili poput tajni pod mikroskopom.
– Laci! Laci! – rezonantni šapat prekinuo je idilu. – Gledaj, zeček!
Ošamućen naprasnim povratkom, muškarac je bijesno pogledao u smjeru koji mu je sugerirao ženin kažiprst. Zec je skakutao korzom, koji su njih dvoje maloprije trasirali. Vjetar je, s nanosa, sipao konfete po otiscima stopa. Nosio je i vonj vrućeg izmeta, ravno na kavalira. Ladislav je poželio pobjeći, ali draga ga je milo zazvala. Stisnuo je zube i okrenuo se prema njoj. Rukavice je spustila na snijeg, golim šakama trljala je ozeble guzove.
– Molim te, donesi mi džepne maramice, u torbici su mi.
Raskopčao je zatvarač i pronašao traženo. Laganim korakom prišao je grmlju i pružio joj ovitak. Čim je žena posegnula za papirom, podigao je nogu i gurnuo je njome u prsa: Amalija je sjela u ono što je maloprije izbacila. Vrane su ovacijama popratile svršetak čina.
(”Odraz isprazne stvarnosti”, Presing, 2018.)