10101011
noć pod prozorom spava duboko
i tvrdo kao dječak
i ti bi voljela jednom spavati duboko
kao dječak.
dječaci više ne postoje
postoje samo sjene muškaraca
leđa povijenih pod oblacima
kao da im na zatiljku stoje
više nema ko da viče među ljudima
svi tiho šapću kako je možda bolje
ostaviti te na miru obilaziti
oko tebe kao oko mjesta zločina
ograđenog žutom trakom odmotanom
sa zapešća prerezanih žila.
na trgu u sjeni velikoga stabla sjedi
čovjek koji porađa bogove iz glave
i jednoga dana će doći Atena i
mačem isječi sve slike u našim očima
do koljena ćemo gacati u
matricama pjesama našminkanoj djeci
i voditeljicama u sintetičkoj čipki.
bit će to lako brzo i bezbolno:
sve će se pretvoriti u mećavu jedinica
i nula
bogovi rođeni iz glave svesti će sve
na jedno
ili ništa.
prije nego što se sve to desi
voljela bi zaspati jednom
da ti gust i ljepljiv san bez slika
obliže trepavice i kad se probudiš
da te žulja i da ti lijepi oči
sol iz mora iz kojeg je sve postalo
a u koje se nikad nećemo vratiti.
to popodne gulila si koru s rajčica
i ruke su ti do lakata krvave i kisele
pritišćeš dlanove na odjeću i
zamišljaš da zadihano kuješ planove
za bijeg poslije zločina
za skrovište poslije bitke
za život poslije života
nikome koga poznaješ nisi slična
ni ženama koje nose ruksake pune
srušenih nebesa da od njih prave
madrace na kojim će rađati dijete
jedno
ili ništa.
ni na sebe više ne ličiš na tebi se
blijedoj kao papir krečnoj kao kost
crno ispod očiju upisuju
jedinice
i nule.
noć spava pod prozorom
i ti moraš biti budna ono jednom
kad neće svanuti i kad će biti svejedno
ili ništa
kad će biti teško sjetiti se
koga si mogla voljeti.
