Spasenje
Žena u ružičastom kostimu
u smeđim cipelicama na potpeticu
sva u svojim isprepletenim prstima
stoji ispred piljare i grčevito razmišlja
vidi joj se to na obrvama stisnutim
u korijenu
jedna uz drugu obrvama ocrtanim
olovkom za samo jedan izraz u njenoj kosi je
vjetar koji puše ljeti
a miriši na jesen.
Žena u ružičastom kostimu me gleda
ja stojim s kesom i čekam da mi izvagaju
pola kilograma bresaka mekih, trulih
onih što imaju vonj smrti svega slatkog i
trijumfa gnjilih snova.
Ona stoji u najlon čarapama koje svjetlucaju
u mraku i noge joj izrastaju iz trotoroara
kao dva tanka drvca ukrašena za Božić
i osmjehuje mi se našminkanim
ustima, malenim kao dugme
punim kao stisnute dječje šake.
Nije me pitala, ali ja sam joj rekla
rekla sam joj da sam
imala ljubav svog života
i da smo kupovali skupa
breskve lubenice nektarine dinje grožđe
ali otkad ga nema
meni samo gnjili plodovi upadaju u kesu.
Rekla sam joj i da ih stavljam u zdjelu da trule
lijepu kristalnu zdjelu
koja je oduvijek na istom mjestu
i da gledam kako se iznova vraćaju u zeleno
i da slušam kako im trune slatko meso
jer postoji taj jedan trenutak kad voće
zvuči
kao naši dlanovi, vrući i znojni kad se sklope
i postoji taj jedan trenutak kad
breskvina baršunasta kora podsjeća na podlaktice
i ne smijem ju dirati jer će mi na prstima ostati
naježena koža.
Žena u ružicastom kostimu, kose zlatne i
prstiju isprepletenih, nogu ispravljenih
nasred raspuklog pločnika
otpjevala mi je
da se uvijek treba
sjećati samo lijepih stvari
i otišla u mrak, bez voća, bez povrća, bez torbe
bez borbe, bez osmijeha.
Ja sam otišla kući i zavirila u dnevnu sobu
potpuno praznu i potpuno plavu
sobu u vječnom sumraku
stala s kesom punom kraja u ruci
i rekla:
Kupila sam voće.
Zaboravila sam instant kafu.
Nema veze
ljubavi.
