Vaseljena
U mojoj kući postoji soba
koja je stanica za duhove
klopka za sjene
soba u kojoj već odavno nema
nikog koga volim i nikog ko bi
volio sebe.
Hladna je i ljeti
kao da u nju bježi dah
svih uspuhanih zima
nemilosrdnih kao poklon za godišnjicu
kao da se u nju useljavaju svi zimski mjeseci
sav u snijeg zarasli asfalt i trava
kratka i siva, izrasla iz glinene zemlje.
U mojoj kući ima soba
puna odlazaka i namjera o odlasku
puna odjeće u koju udovi više ne staju
ili koju više nema ko da oblači
u mojoj sobi
na istočnoj strani
sunce u zoru zakljanja oči
ja je zatvaram kao što se oči zatvaraju
od strašnog prizora
svaki put kad tamo idem ostaviti
jedan svoj život.
U mojoj kući ima soba u kojoj
niko nije progovorio niti glasa četiri godine
ali puna je
prepuna je
iz nje nikad neću sve iznijeti
nju ću jednom samo ostaviti.
Jučer smo soba i ja dobili poklon:
jaje koje svira uspavanke i u mraku
po zidovima šara vaseljenu.
Gledala sam prvi put
nakon četiri godine
kako se uz zvuke kineske uspavanke
ljulja sve što je ikada stvoreno
što će ikada biti
što će ikada nestati.
Poslije
Ne kumujte
tuđim rastancima ne pužajte
kracima
u tuđe postelje ručkove zagrljaje
ljubavi smrti svađe svadbe
ne drugujte
s tužnim muzama kraja ne molite se
bogovima smrti i nakazne zube bijesa i pravde
razbijte od sivi zid gustih proljetnih kiša.
Ne krstite
tuđe rastanke ne aplaudirajte
ne klimajte glavom: i vaša ljubav
siše žedno istu crnu krv koja gusto i sporo
teče iz rasporenog grla
velikodušne ljudske hrabrosti.
I vaša ljubav čedo je slučajnosti
i nemate se kome za nju zahvaliti.
Ne lajte
na moje mjesece udavljene
u mutnim zjenicama sparne noći
oni su i vaši
i u vama su budili iste plime
što nadolaze pod mojim prstima.
Ne slavite
svoje zdravo ja i svoju stabilnu glavu
na tuđim ramenima: nekad su to bila i moja ramena.
Sad su moja ramena planine što okružuju
plitko jezero što se mreška
samo kad izdahnem navečer
i udahnem ujutro
što se ježi u sitnim talasima
svaki put kad ga dotaknu kao led
hladni prsti pruženi
duboko iz okoštalog mog srca.
Izvucite glavu stegnite ispruženi vrat
s moga prozora
okrenite se od tuđih mrvica kruha
na stolu
od lonaca u kojima se više neće kuhati
od kreveta u kojem se više neće spavati
od stolica na kojima se više neće sjediti
od još toplog
od još uzbuđenog
od još bolnog
gugutavog glasa tuđe ljubavi
koji odzvanja koji se razbija
od zidove koje više niko neće krečiti.
Počupala sam svo divlje rastinje
s poludjelog svog balkona napravila sam
skok u supu od korova i samoniklih kajanja
dobit ćete je od mene kao nagradu
ako nikad više ne pokucate
ničijoj nesreći na vrata.
Pokušala
Jesam.
Pokušala sam. Izvaditi noktaricu
iz ladice.
Nekoliko puta
na eksternoj tipkovnici koja
ne radi.
Piše unazad kao
život što mi se piše
unazad.
I na njoj rade samo dva broja
5 i 6.
Možda ću toliko živjeti.
56.
65.
Mnogo je to eksternih tipkovnica
za jedan život.
Jesam. Ravno pet minuta tražila sam
noktaricu.
I odustala ne zato što
mislim da se nokti ne trebaju
rezati
već zato što me umorilo
rezanje višaka
kojih imam mnogo i koje
mnogo moram rezati.
Sutra ću pisati na drugoj tipkovnici.
Ona neće pisati unazad
i neće mi slati tajne znakove.
Znat ću da sam živa.
56
ili 65
svejedno.
Rezat ćemo
viškove
sutra.
Noćni život
Sanjala sam te.
Prtila sam snijeg duž ceste
na Nedžarićima.
Sjedio si na nepostojećoj klupi
s nepostojećim ljudima
i smijao se kao nervozno dijete.
Rekao si mi
idem u Maribor
baš u Maribor ideš
od svih mjesta ideš u Maribor.
Bijelo i mokro jelo mi je čizme
i ugrizi su pucali
u tanke bijele vene.
Hoćeš li se vratiti?
Eventualno
od svih riječi rekao si
eventualno
nepravilno nejasno
baš eventualno.
U snovom snu ljubili smo se kao nekad.
Svašta je stalo u poljubac
samo ne naša usta.
Sjećam u njemu sam i proklinjala
ljude koji nisu ničemu krivi
osim što su bili oni
takvi
nepostojeći
mali zli mili.
Ja koja nikad ne proklinjem
od svega sam našla baš to
da proklinjem.
Kažu da je lijepo plakati u snu
i da je lakše kad se probudiš.
Nije. Od snovnih suza cijeli svijet
bude mokar
i ispresijecan
bijelim venama.
Ništa što si mi ostavio
više nije moje
pa ni tuga
i ja prtim novu cestu
eventualno.
Fotografija: Magdalena Blažević