Bajka o nama
Djeca su sjedila na kauču
ispred ugašenog televizora
redom: N., B., I. i ja.
On je pričao dok je motao cigaretu
jednom rukom
jer druga je stradala na poslu
kojim se danas više niko ne bavi
jednom rukom motao je
savršene cigarete
i redao ih
redao ih jednu pored druge
bijele tanke ukočene
kao rigor mortis.
Motao ih je pomažući se škarama
njihovim drškama
njihovim vrškama
bio je Edvard Škaroruki
i motao je najbolje cigarete
na svijetu
u ratu.
Godinama prije nego ćemo doći,
rekao je
mnogo godina prije nego ćemo
izbjeći
ravnica po kojoj danas kljucamo
prašinu
ravnica na kojoj se danas kovitlamo
u prašinu
ravnica je bila stanište ptica.
Djeca su (N., B., I. i ja)
u isti tren pogledala
debeli đerdan na balkonu
sedmoga sprata
debeli đerdan golubova
osakaćenih prstiju
koji se rasuo u nebo kao svijet
da je naopak i naizvrat okrenut
kad je iz poludaljine prasnuo hitac.
Rastinje je bilo zeleno
i mrko i kao brada je bilo
iz koje izrasta svijet na božjim prsima,
rekao je
i pravio drugi red cigareta ispod prvog
rastinje je bilo svijet mokrih i sjajnih krila –
ptica, ptica, ptica!
Nakon neprospavane noći
mi, djeca, očiju upaljenih
polusnom očiju mutnih i
odsutnih ližemo sok u prahu
sa ljepljivih dlanova jer voda se čuva
za iza podneva
i u glavama nam lepeću krila
i crvče cvrkuti
koji svaku noć potresanu eksplozijama
okončavaju
u zoru punu odsutnosti
za koju ćemo kasnije
saznati da znači smrt.
Za koju ću ja kasnije saznati
da je i moja i tvoja i njihova.
Lepeće rumena zora
prepelicama rodama
golubovima sjenicama gavranima
čavkama lastama
vrapcima crvendaćima slavujima
pticama, pticama, pticama!
Najzvučnija zora otkako je svijeta,
priča on, i diže ruku u zrak i u njoj
novu smotanu cigaretu:
kričeća zora cičeća zora
rasperjani ples nebu
ponad vlažne i rumene i gnjile i hladne
zemlje.
Mi gledamo grimase oblaka
(između ptica)
grimase oblaka
(nad svezemaljskom bukom)
sve dok ne zazvecka u rasplesanim
nebeskim njedrima
magijska zvečka vjetra
dok ne zalepeće i zapijuče obredna huka
dok ne krenu zarezivati zrak cičeći zvuci
u rasjecima pravilnim i brzim
dok ne presele ptice sav život nebu
sok nam cvrči na jeziku
kao mokra petarda
i nismo svjesni da je zora koju gledamo
samo noć što se iskrada iz sebe
gola
zatečena.
Kasnije ću saznati da je zora samo smrt
nedorečena.
I ušutio je.
Ušutio je čovjek s jednom rukom
koji je motao najbolje cigarete
što smo ikada vidjeli
(N., B., I. i ja)
jednom rukom
jer druga je stradala od posla
koji više niko ne radi
i gledali smo ga kako miran kupi
ukočene koščice cigareta tankih
cigareta kratkih
kao dječji prsti bijelih cigareta.
Jednom im nećemo dati
da se vrate
jednom nam neće dati
da se vratimo
jednom se niko neće vratiti.
Uvlačit ćemo se među sebe kao uljezi
da kljucamo prašinu i asfaltni prah
da kljucamo ptičje oči
zapale među betonske blokove.
Oči ptica hranjenih barutom i vatrom
ptica što su panično udarale
u naša žuta stakla
u naša ispresijecana stakla
u naše izbrazdane prozore
u naše
plastičnom folijom ustakljene poglede
mutne i mrežaste
kao kod insekata.
Dugo nakon svega
danas sam se vratio
po ostatke svog praha
koji sam ostavio
među asfaltnim blokovima
i visokim zgradama
u koje su nam bile zatočene oči
i u kojima smo tankim dječjim prstima
i mliječnim zubima
trgali kesice sa sokom
koji se samo iza podneva
muti i toči
i koji cvrči na jeziku kao mokra petarda.
Danas se vraćam da vidim ptice
jer samo smo B. i ja ostali od svih nas.
Ali ona nije htjela poći
sa mnom i prsti ostale djece ostali su
složeni u tabakeri
čovjeka s jednom rukom
koji je najbolje radio posao
što više ne postoji.
Danas, godinama poslije pogroma
vraćam se po ostatke i gledam i vidim
da smo pobijedili.
Ulazimo jedni drugima u živote.
Slijepo se zalijećemo u prozore.
Mrvimo kljunovima kruh i kolače.
Mi i ptice.
U borbi za stanište.
Vijesti
Lažu vam
da je mrak mek kao jastuk
i da su dinje zrele lažu
da će plaće biti na vrijeme i da će
pas poživjeti još koju godinu
uz ispravnu prehranu.
Lažu da je sad sve u redu
kad je prestalo da puca po djeci
i da se rane daju zaliječiti
stabilnim zaposlenjima
i životima u zgradama
ofarbanim u boju graška
u modernim kvartovima
za mlade roditelje.
Lažu nas
svako jutro da znaju
koliko vjetar puše na sat
i koliko daleko od nas su oblaci
kako se zovu oblaci
kuda idu oblaci
hoće li se oblaci vratiti
i zašto oblaci.
LA – ŽU.
Lažu
vas
da je noć prošla mirno i bez ometanja
da je svanulo jutro, lažu
sve nas lažu
da su grumeni soli u našim gušama
nastali od presušenog mora
naših raspjevanih snova
a ne od taloga isplakanih suza – lažu.
Lažu vas da će sutra svanuti
da će dan biti i trajati
dok sunce ne zapadne, lažu vas
da će vam se dopasti ovaj život
pun smrvljenih oklopa kornjača
i krhotina morskih školjki,
sve vas lažu i lagat će vas i dalje.
Neka će.
Lažu da vrijedi slomiti kičmu
za sutra, prekosutra i zakosutra.
Kad kažu da moramo ustati i boriti se
za svaki dan – LAŽU
nema koristi
nema se kome moliti
nema nam niko pomoći.
Niko.
Niko nas i ne sluti.
Niko, baš niko i ne sni da živimo
i patimo i volimo
i beskvasni kruh solimo
bijelom krupnom staklastom solju.
Nema nikog i nikog nije briga
i drukčije ko vam kaže
zlikovac je i hulja!
Ni na čijim se leđima
ovaj svijet ne ljulja
i niko vas ne voli
nikakav dragi bog
nema nikakvog smisla
okanite se tog.
Smisla nema i nema svrhe
ni rođenje, ni svanuće, ni smrt
ni uskrsnuće i samo praznina
koja huči iz školjke
prislonjene uz uho
dovoljno je blizu zvuku našeg života
u beskrajnom, slučajnom, nemjerljivom
ravnodušnom svemiru.
Sve vas lažu.
I neka vas lažu.
Vi zaslužujete da budete slagani.
Mi zaslužujemo da budemo
opako prevareni
da se smijemo sretni i obmanuti
da se smijemo
da beskrajnom, slučajnom
nemjerljivom svemiru
umišljeno ponudimo bezvrijednu
kičastu bižuteriju zvuka našeg smijeha.
Sve nas lažu,
sve su nas lagali
i lagat će nas zauvijek.
Lažu.
Niko vas nikad nije volio
i kad se ugasite nikoga neće biti
da žali za vašom svjetlošću.
Laže ljubav – ta nabrekla, upaljena
bolna ogrebotina na jeziku.
Psovka
Bio je tako lijep dječak
i svi su ga voljeli
bio je tako dobar dječak
pametan petnaestogodišnji dječak
voljele su ga učiteljice curice
njihove mame voljele su ga gospođe
iz kantine imao je uvijek
osmijehom upaljene oči i u rana je jutra
izgledao kao da sa sobom nosi sunca
dah i dok je prolazio pored svih
pod nogama mu se
kovitlao anđeoski prah
ne znam šta mu se dogodilo
susjeda je bila nemilosrdno
romantična to jutro cijelo
je predsoblje grmilo
njenim glasom dubokim jakim ritmičnim
i moja je majka rekla:
ne znam.
Šutjela je
pa je ponovila: ne znam
a ja sam bio kao da i nisam u dnevnoj sobi
i pretvarao se da spavam na kauču dok su
pričale o meni kao da me nema ili sam mrtav
a bio sam tako dobar dječak.
Pedagogica mi dolazi na vrata
ili me vode u neku ustanovu
ili sam mnogo poseban
majka pokušava izgurati
susjedu natrag u njen stan
pedagogica mršava duguljasta
velikih usta ulazi
sjeda u malo predsoblje mama udara
laktovima i koljenima u pokućstvo udovi su
joj puni udaraca – okrenuti se u našem stanu
je kao okrenuti se
u kutiji šibica
u kojoj je svaka već gorjela.
Gospođo T.
Branko je bio dobar dječak
ja sam tu da pomognem
da shvati šta nije u redu
ja sam tu da ne pati
rekla je pedagogica i izvukla
moj crtež iz torbe nasred stolnjaka
na mimoze izgledao je
kao Jackson Pollock na zidu svoje
babe i prišao sam i rekla je: ne boj se sjedi
majka je gledala moj crtež ravnodušnim
pogledom od stakla
bio sam ponosan na njen pogled
bio sam ponosan što se nije ni pomakla
kad joj je pedagogica rekla:
sjednite.
Je li Vam jasno gospođo šta vidite
pred sobom: jeste
je li Vaš sin bio izložen stresu
adolescenti to prenesu u razne sfere
života naprimjer seks
(riječ adolescent zvuči kao dijagnoza)
i skloni su ponašanju ekscesnom dodala je
šta vi vidite na slici, gospođo T.?
Genitalije.
(genitalije isto zvuči kao dijagnoza)
da rekla je moja mama ženske
genitalije na to najviše
podsjeća ne gospođo ne podsjeća to jesu
ženske genitalije ispričavam se
reče mama ali nisu
to je slika ženskih genitalija.
Mislim da ne shvaćate problem
dovoljno ozbiljno gospođo T.
mislim da mu pristupate
površno i slobodno
čajnik u kojem je vrila voda
za kafu je zapištao dugo
i visoko i cijela je kuhinja mirisala
na kamenac i klor
profesor likovnog je mislio
da je u pitanju neki stvor
kako je to mislio mama
je zbunjena
(profesor likovnog svako jutro prije posla
umoči prst u teglu marmelade
na otvorenom prozoru i poliže ga)
samo želim reći gospođo T.
da ćemo ovo zaboraviti
ali Branko mora znati
Branko slušaj
ti moraš znati da je neuljudno
crtati ljudske genitalije
u školi to je kao psovka
(zašto je to psovka?)
to nije udžbenik biologije
(zašto to nije udžbenik biologije?)
to je čas likovnog obrazovanja mama
me pogledala
pročitao sam u slici njenih zjenica
da joj stajanje noge
presijeca i leđa
joj se grbe rekao sam:
oprostite
rekao sam neću više
bilo je to glupo
rekao sam da mi je jasno
znam da je savjetovanje
besplatno a ni privatno
da nije skupo duboko se
izvinjavam nema veze
Branko važno je da si ti dobro
ako ti bilo šta treba ja sam tu na šporetu
je nešto pošlo po zlu
i kafa je iskipila
i crna lava je tekla
i pušila se
po podu i
po maminim stopalima
u trenu je pedagogica skočila
kao da je neko otvorio vatru
i otišla rušeći
kišobrane u kutu
i zakačivši nekoliko jakni na putu
do vrata zakačivši
susjedu laktom iskrala se
i mama je progacala
kroz vrelu lokvu i uzela
crtež sa stola i zalijepila ga
čvrsto magnetom za hladnjak
odmaknula se i klimnula glavom
susjeda je rekla:
Svjetlana, bože sačuvaj.
A bio sam tako dobar dječak.
Ona koju ne možeš zaboraviti
Ona gori na suncu
ona se okreće prema
mjesecu gaji suprotna osjećanja
ali dijeli s njime
boju lica i dlanova.
Ona se ogleda u napuklom ogledalu
jer se boji
neprerezanih slika ima jako malo
njen album je pun isječenih glava.
Ona diše pod vodom i rijetko spava
i govori stvari koje samo ona može reći
da ne zazuje u uhu kao halucinacija.
Javljat će ti se njene riječi u snu i vidjet
ćeš nju u svim napuklim ogledalima.
Ona prolazi livadom s kosom u rukama
i lirika je čini nervoznom
i često je na mukama
kad treba pisati o smrti ljubavi ratu seksu
smislu ili mrtvoj prirodi
i divi se tajno pjesnicima
koji su bili dovoljno bolesni
da pišu o vazama s cvijećem
s kojim ona nema neki poseban
odnos osim što misli da je cvijeće
bolje živo nego mrtvo
što je sasvim obrnuto od onoga
što misli o svijetu u kojem
ne smiješ reći da si gladan
ali smiješ vikati bos s nebodera
i izići na naslovnici
novina u kući ima
koliko da prekriju kut obrastao u plijesni
i u njima su izrezani svi likovi
koji podsjećaju na njenoga oca
nema već godinama
otišao je prije nekoliko stotina noći
i sve slike otad služe
da se iz njih izrezuju njegove oči.
Ona nikad nije bila očajna
ni pred jednim muškarcem
ali sa unutrašnje strane lakta
ima tanke ožiljke od
vremena koje je provela slušajući
kako je nikome ništa
osim tijela nikad nije htjela
biti ništa drugo i dugo je
dugo buljila u vijesti na televiziji
u sliku
ispresijecanu bodljikavom žicom
i lica ispresijecana
bodljikavom žicom
i ta je slika bila
savršena istina o svemu
je znala dovoljno da zna
da ne smije reći kada nema
ali smije uzeti kad se nudi
da su ljudi ljubazniji kad se trudi
sakriti koliko ih želi udaljiti
odmaknuti dlanom odgurnuti
duboko u kadar zamagliti
izoštriti svoju sliku i opet je
rezati i slagati oči u kut.
Ona se smije sama i ona se smije bez glasa
Ona vidi kad se upali svjetlo ispred kuće
i kad se ostavi posuda
s vodom da duša pije četrdeset dana ona
vidi to svjetlo i usred bijela dana
njoj je to svjetlo vječno upaljeno:
kad raširi haljinu svi mjeseci
za nju zađu.
U izdanju IK „Vrijeme“, Zenica, objavljena zbirka poezije Dijale Hasanbegović, pod nazivom „Neće biti djece za rat“. Knjiga je izišla u okviru biblioteke „Nova osjećajnost“, a urednik je pjesnik Marko Tomaš.
„Neće biti djece za rat“ je prvijenac spisateljice koja živi u Sarajevu, radi kao freelance novinarka i kolumnistica za Urban Magazin. Sam naslov sugerira snažnu i tešku tematiku, na momente veoma mračnu estetiku, a bavi se pitanjima prošlosti, traume, odnosa unutar obitelji, među ljudima stiješnjenim u iste mračne prostore, u potrazi za tračcima svjetla. U knjigu je utkano i autoričino osobno suočavanje s prošlošću, izraženo jezikom koji je na momente kolokvijalan, a na momente podsjeća na uspavanku ili epsku poeziju.
“…Ova je zbirka zatamnjeno srce koje ne odustaje od svjetla. Već sa čitanjem prve pjesme postaje kristalno jasno da je ona rijetka kombinacija upravo spomenutog. Sretan sam što postoji i što znam gdje je mogu naći. I kad god se osjetim dovoljno snažnim za svoje strašnije svjetove i njihove mrakove, prenosit ću im stih jedne od pjesama iz ove zbirke. Činit ću to kao ultimativnu poruku i jednu sasvim ličnu prijetnju: Ne dam djecu za rat!“, napisao je o zbirci pjesnik Mehmed Begić.
