ZEMLJOPIS
Popovo polje
Ravno ko tabla, kleči pod
Manastirom Zavala; ječi
U monaškim ušima kazaljka
Dok vrijeme, ko mrve, smeće
U nevidljivu lopaticu za smeće
Popovske brade liče kursorima
Smrznutim, u kompjuterima
Ruskim; u polju
Voćke u stavu mirno, dio su
Velike vojne parade, jabuke
I kruške, svojim sokom
Osočnjavaju kundake
Sunce kad dosegne zenit
Vidiš vojničke opuške
Sveti Vasilije Ostroški
Vilama skuplja sijena
I umjesto znoja, svetost
Rukom briše – s čela.
Selo Ravno
Na putu za more, u kamenjaru
Krmeljaju kuće; iz seoske crkvice
Orgulje stružu Kristove muke
Balkončići kamenih jednokatnica
Ko kutije (poluotvorene) šibica
Ko bešike majki čedomorki
Zjape prazno; selo Ravno
Rezervni je točak zemlje Hercegove
Tek da umiri oči nacionalne milicije
Petrovići
Od Bileće prema Crnoj Gori
Sve sami Goli otoci, vijugave
Ceste – kvrgave rečenice, skakavci –
Tačke, poskoci – kvake, kamene
Kafane – na kašike kafene pale
Petstoljetne patine, po trgu
Po guvnu – u Petrovićima
Pijevac pjeva pjesmu kokošima
Mali Kovač kuje oreol za Hrista
Od felge Poni bicikla
Berkovići
Lade su kašuni ostataka bratstva
I jedinstva, pred prodavnicama
Ko ognjišna žerava, sja
Nikšićka piva. Junica jedna
Pase trave, čuva je u crno zavijeno
Tijelo crne babe; motor marke Tomos
Uz Hrgud prdi, košto muha u jesen
Zuji; u sljepilu svome narodni heroji
Odlučni su i tvrdi, njihova lica
U mrljavom krajoliku – žute se ko kabanica.
Todorovići
Na ulazu u Stolac, u vrhu brda
Gdje koza tijelom smrti vrda
Visi komadić Sicilije: kamene
Kućice, nastrešice, odrnje
Čatrnje, na plitkama – grudve
Kristove krvi – kavade. Oronule
Duvarine, iz njih kapine, kupine
Ko krajevi konaca, iz rašivenih
Halja, ko odbačene rutine.
Poplat
Ko tepsija skamenjene buranije
Ko češagija iglica od drače
Od Stoca ka moru plato Poplata
Platinasto se presijava – ko na
Božijim cipelama potplata
Ko tabla srebrenkasta
Na kojoj se ovčija runa
Kotrljaju ko od šećera zrna
ČETIRI GODIŠNJA DOBA
za Igora Borozana
Proljeće
Kroz poluotvorene prozore
Sikću pretis lonci, životi se otkinuli
Kazaljke zveče ko lanci. Veš mašina
Sa sebe zbacuje viškove zime
Melem za oprhle ruke, kremu za
Hemoroide. Mati kroz kuću roji
U zori ptica pjeva rosi
Pjesmu o lozi
Ljeto
Plastenici stoje bijelo u polju
Krišku kavade sipljemo solju
Tišina se ko zastava, omakla
Koplju, ocu znojnu, ko ruksak
Na leđa prtimo postelju.
Pjesmom zrikavaca, zri život
Pod majčinim nogama škripi
Šipod; muholovka ko dlan
Tapše nam leđa (dok otac spi)
Da se od nas ko, snom ne udavi.
Jesen
Motorke deru fišek vjetra
Na štriku prhne salveta
Sunce crvenja obodom neba
Iz drvare viri od brašna vreća
Kesica čaja od sljeza
Usahla je suzna žlijezda
Maskirne uniforme ogrnule nam leđa
Preko rakijskog kazana, hvatamo
Wi Fi iz dženeta
Zima
Poljima mati u spavaćici hodi
Mrzlo grumenje oranicom mrmori
Mjesečina je odbljesak dana
Nebo dno tanjira keramičkoga
U sobi otac gomilom tijela diše
Pluća mu kotlovnice svemirske
Po krovu naše crvene kuće
Pada sjenka kiše
(Bog je neuredan redar
Suhom spužvom tablu briše)
I dok niko ne gleda
U peći vatru pale
Naše neudate tetke
I mijenjaju nam
Listove kalendarske
