Zastava
Za Aldijanu i Husu
Kad je Remzo Hasanov na cesti koja prolazi kroz šumu Risovaču, autom udario u drugo auto i usmrtio vozača, ja sam imao šest godina. Dok sam u Ibrinoj štali čekao da mi majstor za kolac pričvrsti zastavu s mjesecom i zvijezdom, došao je Azer, dječak iz sela, te rekao šta se desilo.
Vani je padala kiša i u trenutku dok nam prepričava šta je i kako čuo, u blizini snažno zagrmi.
“Ešheduenlajilaheilalah…”, reče Ibro pa iz džepa izvadi kutiju s duhanom.
“Nema od mercedesa ništa”, nastavi Azer.
“Pa kako udri?”, upita ga Ibro dok mota cigaretu.
“Ponjelo ga… Ko kad mu je auto jako… A asvalt masan.”
Azer je pokušavao prikriti ushićenost dok je izgovarao riječi, ali mu nije polazilo za rukom. Na momente mu je nestajalo zraka i izgledao je kao da se riječima davi.
“A ko je čojek?”
“Nije naš”, ko s nokta će Azer.
“Hrvat!?”, Ibro podiže glavu.
“Jä.”
Tad u štali zavlada tišina. Čulo se samo kako Ibrin konj Zekan zubima melje zob i potkovicama stupće o betonski pod.
Azer izvadi kutiju s cigaretama pa i sam zapali.
“Ti ne pušiš”, pogleda u mene i osmjehnu se.
“Okani se đeteta”, na nj oči iskolači majstor. “Je li odmah na mjestu bio mrtav?”
“Ko? Hrvat?”
“Kenjac! J ko!?”
“E to ti ne znam”, reče Azer, povuče dim, otpuhnu, pa nastavi:
“Ali znam da su morali pilat krov da ga izvade i da mu je glava bila smrskana.”
Na te riječi majstor ništa ne uzvrati, već nastavi rajslinge ubadati – kroz platno zastave – u kolac. Na ćehri mu se vidjelo da je zbog udesa zabrinut i da to nije zabrinutost kakvu imamo priliku viđati svakodnevno, već ona teška i sumorna od koje omlitave mišići na licu pa čovjek izgleda kao da stalno gleda u pod.
“Kažu, desna mu noga bila zgnječena, a kost ispod koljena virila na izvan ko da nije kost, već nož u nogu zaboden”, dok po štali pravi krugove priča Azer.
“A đe je Remzo sad?”, prekide ga Ibro.
“Ja mislim da je kući došo.”
“Pa kako nisi čuo ko je čojek?”
“Koji čojek?”, trznu se dječak, ali kako se prisjeti na koga Ibro misli, brže‑bolje, da preduhitri starčev prijekor, nastavi: “Ma nisam… Niko nije spominjo ime… Samo da nije naš…”
“I Remzo kriv?”
“Jä!”
U štali opet nastupi tišina. Ibro odloži kolac sa zastavom koja je s njega visila kao rašivena haljina i stade motati novu cigaretu. Vani nekoliko puta sijevnu i on reče: “Eselatuveselamu.” Ubrzo, nakon što je odgrmilo, poče novi pljusak. Zekan, vidno uznemiren stade u mjestu stupćati i hrzati. Ibro tad ustade pa ruku, s kojom prethodno cigaretu prinese ustima, spusti na Zekanove sapi. “Eeeha…”, reče i potapša konja koji se odmah umiri.
“Kažu, majki mu još nisu rekli”, ponovo tišinu prekide Azerov glas.
“Remzinoj? Munti?”, upita majstor ne gledajući u njega.“Aha”, nakon što zapali novu cigaretu, potvrdno odvrati dječak. “Kažu, zatvora ga može spasiti jedino rat.”
Tu se Ibro trznu, pa otresito, ne gledajući u dječaka, reče:
“Ko ti to kaza!?”
“Svi pričaju… Za ovo se u zatvor ide!”
“Ne pitam za zatvor, vego za rat!?”, sad majstor izdriječi oči prema Azeru.
“Ma tako kažu… Šta ja znam”, Azeru ne bi drago što ga majstor prostrijeli pogledom pa da bi sa sebe skinuo krivicu, pođe preusmjeravati razgovor:
“A jes onaj mercedes bio makinja”, reče okrećući se prema meni.
“Čuj rat da ga spasi! Kako će ga rat spasiti!?”
“Fino…”, pobježe Azeru.
“Kako!?”, Ibro sad sjede, skoro pričvršćenu zastavu položi u krilo, pa pogled usmjeri na Azera koji je sjedio odmah do mene.
“Bećir kaže”, poče Azer, “ako nema države, nema ni zakona. A ako nema zakona, onda nema ni zatvora.”
“Bećir to da priča… Tpu…”, Ibro sad otpljunu u stranu pa se ponovo dohvati kutije s duhanom.
“Jest, Bećir i Nuhan pričali u nas”, sad puno hrabriji, Azer pogleda u majstora.
Kiša je u međuvremenu bila stala i kroz prljavo staklo na jedinom prozoru poče promaljati slabašna žuta svjetlost. Nakon što je zamišljen odšutio, majstor se, prikrivajući interesovanje, ponovo obrati dječaku:
“Samo nek oni zazivlju šejtana… Pa ko bi to po njim trebo ratovati?”
“E to nisu rekli… Samo kažu da svi puške kupuju.”
Tu Ibro otpuhnu, pa zadnju rajslingu zabode kroz platno zastave i reče: “Eto ga.” Onda uze blanju pa s dva mjesta na kocu skide jelovinu što je stršila.
“Evo ti ovo i nemoj š njom među hrvatske kuće – da jadan nisi!”, priprijeti mi majstor.
“A ti ne pričaj svašta!”, okrenu se prema dječaku.
“Kakav rat, kakvi bakrači… Bećiru vjerovati – to more samo lud čojek.”
Ali Azer više nije gledao u starca koji je po štali spremao alat, već u zastavu koju sam bio iznio ispred i stao je razvijati. Kako su se oblaci razmakli, sa sredine neba je zasjalo proljetno sunce. Okolo se čuo zvuk vode što kapa s listova biljaka kao i pjev pokislih ptica. Zastavu sam razvio, ali kako nije bilo vjetra, na njoj se nisu vidjeli ni mjesec ni zvijezda.
“Potrči”, reče mi Azer i prst gurnu u nos. “Potrči da vidimo radi li.”
I ja ga poslušah.
Dok sam trčao, on se bio popeo na zid ispred Ibrine štale, izvadio kitu, počeo pišati i stao skandirati: “Radi! Radi! Radi!” Onda sam ga čuo kako govori: “Paziiiii Hrvaaatiii…”, i vidio Ibru kako iz štale trči prema njemu, vitla rukama, hvata se kamenja…
Almin Kaplan, “Dubravske priče”, Buybook, 2020.
Knjigu možete kupiti na: Buybook